četvrtak, 26.09.2013.

Sto devedeset i tri.

Stalno mi dolazi da napišem dvadeset umjesto devedeset.
O sretnog će li biti dana kad prestanem odbrojavati.
Pisat post kad mi se piše post, a ne da moram, ako ništa, razvijam zdravu naviku da pišem nekog jarca.
Danas je zbilja loš dan za moj želudac. Kao ni jučer, opet ništa nisam napravila.
U podne je teta u dućanu rekla da se nisam naspavala, i generalno mi nije jasno zašto mi to ljudi govore kad se osjećam skroz odmorno. Kakve su to fore ljudima procjenjivat face i govorit im takve stvari?
Uglavnom, nije ni važno. Naljutila sam se jutros na dragog nedragog i otad sam umjesto da napravim sve što sam planirala, sjela za svoj laptop, i nisam ni ustala kako spada, osim prošetat do dućana. Bit će sranje po moju savjest ako si opet linijom manjeg otpora userem život.
Čak i da sam narkoman imala bih bar nekakvu bolju rutinu od ove sad. Ja mislim.
S vedrije strane, jedan dečko koji mi je bio crush prije dvije godine je stavio svoju sliku na skype, i sad konačno znam kako izgleda. Ništa mi to pretjerano ne znači, i možda vas zanima kako mi je crush bio netko kog nikad nisam vidjela, i mogu vam reći da su conference calls preko skajpa čudo i gotovo.
To je čovjek s najugodnijim glasom na svijetu, al ne onim otrovnim što te obaviju i pojedu, nego onim koji bi trebao dati glas i pročitati knjigu da ju ti možeš kasnije preslušati preko slušalica, i onakav glas polupromukli što ti umiri mozak. Uopće nisam romantična, nije ni on bio. Al pretpostavljam da nije baš trzao na mene. Ko mu jebe mater.