ponedjeljak, 02.09.2013.

Dvjesto sedamnaest.

Dragi bože, nisam ni do pola došla, već mi je pun kurac.
Da sam bar jedna od onih osoba šta im dosadne stvari lako uđu u naviku. Iako sam sigurna da imam hrpetinu glupih navika. Recimo, ne gledam kad tipkam. To je sranje kad tipkam nešto ozbiljno, zato što vlastite tekstove ne lektoriram. Nekad mi ne uhvati slovo k na tipkovnici. A nedavno sam ju mijenjala.

Uglavnom, ona žena od jučer je čovjeka koji mi je uništio mentalno zdravlje nazvala "dobar dečko koji nije bio za mene". Mislim da se uvijek fokusiram na krive stvari.

Vrijedi li ići na kavu s nekim s takvim debilnim stavom, nakon što sam se godinama trudila da povratim svoj unutarnji mir? A dobro, jebale ih kave i tko ih pio i htio piti ih sa mnom. Bezveze. To bi se trebalo nekako drugačije zvati.

Tipa, piti krv. Ili hajmo jednom masakrirati jedni druge pričama koje bi bilo puno pametnije zaboraviti, kad već nisi sposobna oprostiti. Al budući da je predugo, ne vjerujem da će ući u kolokvijalni govor.