četvrtak, 29.08.2013.

221.

Pepeljare su nestale. Nema ih ni za lijek.
Jedina prostorija koja je friško ofarbana je dnevni boravak.
moja soba je puna kreča, al iskreno ne razumijem kako, jer je i dalje jednako vlažna i trošna kakva je bila i prije ljeta.
Svu prašinu i užas sam sama opet čistila. Jedino prozori... ah, prozori. Bilo bi i uto lakše da nisam toliko kihljava kad se uhvatim ukoštac sa besmrtnom prašinom u bitci za sobu.

Danas mi je proradio centar za gluposti, svakakva sam sranja valjala. Dosta sam se smijala. Nisam baš spavala sinoć. Kasno legla, rano se digla, večeras je plan učiti. Sutra je plan ustati i otići do faksa prijaviti ispite. Kako li su sretni studenti sa studomatima svih vrsta. Pojma nemaju. Samo kukaju da je sranje što moraju nekog vraga ići na referadu srediti, a nas starije generacije, već i poštuju i znaju poimence, pogotovo ako su čudaci moje vrste.

Razmišljala sam danas opet (what an odd thing to do) o tamo nekom postu koji je pričao o tome kako se u današnje doba ljubaznost uzima kao flert. I o onom dečku što je prodavao palačinke na otoku, i ljudi su dolazili kupovati od njega, ali nikad nikog nisam vidila da se smješi ili da kaže dobra večer. Pa sam se, sebi vrlo nekarakteristično, nasmješila, i ljubazno rekla dobra večer, i naručila palačinku, i razgovarala sa čovjekom, možda radi neke čiste ljudske potrebe da mu pokažem da ne znam, dobro peče palačinke, ili samo radi jebenog osmjeha koji ne košta ništa.
I onda, umjesto da me preplavi toplina, koja preplavi čovjeka kad uspostavi prijateljski odnos s nekim, prošla me jeza. Uvijek ostajem otvorena opciji da sam samo paranoična, ali obično svoje jeze i nelagode svezi pojedinih osoba shvaćam dosta ozbiljno, kao alarm da se neki jarac događa s tim osobama, a ne bi trebalo. Iz moje perspektive, ja nisam slala nikakve "idemo se jebat" signale. A moja jeza svaki sljedeći put kad bih samo prošla, bila je zbilja razočaravajuća.
Dakle, nasmješiš se nekom iz ljubaznosti, dočekan si kao netko tko je otvoreno došao sa smješkom seksualne simpatije. Možda sam se krivo nasmješila? Možda nisam trebala uopće. Al znate onu, budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Možda bih i ja mislila da mi se netko upucavao da mi se samo uljudno nasmješio. Jer generalno gledajući, danas se ljudi rijetko bezrazložno smješe drugim ljudima, a trebali bi.

Čisto radi podizanja kolektivnog morala.