srijeda, 21.08.2013.

229.

Svaki put kad vidim bolestan ili uvenuo cvijet u našem vrtu ili po pitarima, sjetim se poznate rođakove "mi nismo ljudi za cviće". Danas smo igrali tenis u parovima s djetetom pred kućom, pa je isti rođak izjavio "mi nismo ljudi za sportove".
Svjejedno, iako nismo ljudi za cviće i nismo ljudi za sportove, na neku foru, uživamo u sustavnom ubijanju biljaka, mada se za njih brinemo najbolje što znamo, zbilja nismo ljudi za cviće. A što se tiče sportova, nismo ni za sportove. Već se počeo loviti mračak, nitko više nije vidio loptu, i vidiš tri generacije iste familije kako maše reketama, a loptica nam se ili zabije u glavu, ili je na suprotnoj strani "terena", ili se dijete spotiče i pada, ili loptica ipak završi na nedostatku krova susjedove kuće.
Penjanje po lojtrama da se dođe do nje, zadatak je čovika koji nije za cviće, i nije za sportove, ali jučer ili prekjučer je sahranio macu. U glavi mi je već film kako se lojtre savijaju i on pada, krvi po svuda, dijete vrišti, ali to se ne događa. Mislim, dijete vrišti od sreće, ali nema padova i nema krvi posvuda. Baš sam pravi mali tračak sunca.
Čak sam imala i neku poantu sa svim ovim sranjima šta sam nadrobila, al jebat ga, potpuno sam zaboravila s ovom digresijom tamnog oblaka.