četvrtak, 18.07.2013.

263.

Ne da mi se ići. Ne da mi se. Al ne može nego tako. Mislim, gotovo ne želim da je drugačije. Jedino što ne znam što ću u gradu raditi od u jutro do pet popodne, budući da nisam nekakav kavopija zadnjih par godina. Planiram već uzeti dva sendviča za rođaka i mene i već sam kraća za bijele tenisice, bit će više mjesta u torbi, možda čak i da strpam jednu torbu u drugu. Danas mi je iscurila krafna posvuda, mama će me poljubiti u čelo i reći bravo, kćeri. Već me danima napada osjećaj da nisam trebala doći, i postao je krunska misao svaki put kad se probudim sama. Umjesto dublje povezanosti, samo je površnija, kao, ne očekuje od mene ništa, osim da ja prestanem biti ja, a budući da ne smijem biti ja, jer tada se otvara pakao, ne mogu ni reći da mislim da je to bullshit. Zbilja nisam trebala doći.