petak, 07.06.2013.

Tristo četiri.

Učim radno pravo, pa zaboravljam kako sati prolaze kad se želiš ubiti od nerazumjevanja gradiva koje očito treba štrebati na pamet. Usput se brinem oko toga di ću kad napišem završni, al vidim da se zakurac brinem pošto nikad neću položiti sve te silne pravne predmete.

Nemam pojma što želim biti kad odrastem, osim da želim ostati raditi u struci. Nemam dovoljno veliko srce, da to tako bukvalno primjetim, da radim izravno s ljudima. Prosjek mi je sranje, pa ne mogu ići studirati sociologiju srca moga koju želim studirati zadnjih deset godina. A sve i da uspijem nekako negdje upasti, ne vidim i dalje što ću biti kad završim.

Kad sam imala 18 godina, samo sam htjela pisati nekakve teorije međuljudskih odnosa. Imala sam par nacrta teorija, ali većina ih se bazirala na fizici, a nikad nisam volila fiziku, tim više što neke dijelove naprosto nikad nisam shvatila. Osim sile teže, s njom sam u svađi otkad znam za sebe.

Sada, koliko, osam godina kasnije, gledam svoje pluseve i minuse, i tih par pluseva bi mi donjele divnu karijeru raspjevanog hašomana. A budući da bih možda nekad htjela rodit koje, i volit svim srcem njihova oca, bilo bi dobro imati i nekakvu financijsku sigurnost, pošto sam uvijek privlačila šupke bez para, umjesto bogate mamine sinove, ne vidim da postoji mogućnost da ću se bogato udati. :D

Kako ljudi odluče što žele biti kad odrastu? Ja odlučim, pa vidim da ne vidim put do toga, i onda se izdeprimiram oko toga, redovito. A pod takvim sam stresom da mi više ni klaritin ne skida alergije, da mi se čini da bi eventualno možda prozak bio koristan. Možda bih se mogla rasplakati od nesigurnosti, pa izbaciti tu negativnost iz sebe, ili bi mi možda bilo proporcionalno stalo onoliko koliko je u mojoj mogućnosti da postignem što želim. Ne znam. U nedostatku zelenog olakšanja što se rola u rizlu, imam samo papire skripte na srpskom, to mi je otprilike kao da učim logiku na arapskom pismu.

Dosta ovog posta, idem igrat igrice.