utorak, 04.06.2013.

Tristo sedam.

Ovo sam čekala.
Probudit se da se nađeš s nekim na kavi u suludo doba jutra, a ona ti otkaže.
Svaki put kad sam izašla iz kuće bio je pljusak. Svaki put kad sam se vraćala je bilo toliko vruće da bi mi se guzica oznojila. Fuj.
Svako auto koje je prošlo me zalilo muljevitom vodom iz dubokih lokvi kraj ceste. Radi trećeg auta koji je munjevitom brzinom prošao kroz lokvu sam odlučila da mi je kišobran zaista beskoristan. Pa sam ga zatvorila i nastavila šetati i jebat majku svakom moronu na četiri kotača koji bi prošao kroz lokvu, jer tko jebe pješake. Razmišljala sam o tome da kraj te ogromne lokve improviziram znak u stilu "zašto mrzite pješake? Usporite!". Kao i ono kad je cimerici nestao kišobran koji je bio ispred vrata, pa sam htjela stavit znak "idi doma mami kradi kišobrane".

Trebala sam izlagati prezentaciju, ali USB je crko u onih sat vremena što nije bio u mojim rukama.
Dragi mi je zaboravio dati isprintan seminar kad je trebao, pa sam ga tražila po cijelom faksu. To je bilo sjebano budući da ne znam kad sluša koju godinu i koji predmet i gdje. Bar sam se skompala s ljudima na faksu tražeći ga.

Na putu do doma, mokra i nadrkana ko kurac, sam razmišljala o curi s kojom sam radila seminar, koja je rekla da je mišljenje crkve i njeno mišljenje. Upala sam u cijelu raspravu sama sa sobom i zaključila da vjerojatno nikad nećemo postati prijateljice.