ponedjeljak, 03.06.2013.

Tristo dvanaest.

Krošnja prastarog, kako se kaže da ne bude patetično, stabla usred avenije, pedeset metara, tristo metara, debljine dvadesetero prosječnih ljudi, i jedan smijeh urezan u mozak, i jedan korak preko nevidljive prepreke, i uhvatim se kako buljim ravno prema gore i kako dio mene svejedno nestaje.

Ne može biti napisano da ne bude patetično, a da predočim kako treba.

(310513)