Blog.hr

cool

sub

12/25

MIRIS DUNJA I KOMPOTA

agness.blog.hr

Soba miriše na dunju. Miriše, podsjeća me na tebe. Dolaze mi uspomene.
Željela bih tako sada da mogu pričati s tobom. Da ti mogu reći, bako oprosti. Oprosti što te nisam zvala češće, ostajala više, cijenila bolje.
Oprosti mi što sam te cijeli život uzimala zdravo za gotovo. Obećajem da ću doći i stajati, samo da sam ti blizu. Bez obzira na tvoje stanje.
Kad je prva baka otišla, dio djetinjstva u meni je umro s njom. Dio za koji sam se nemilosrdno držala. Onaj nevini i naivni dio. Dio sigurnosti i lagode.

A ti, ti si ovdje, a nisi. To ne mogu podnijeti. Ti to ne bi voljela, užasno je.
Kad te vidim, sve je tu, a ništa nije.
Pokušavavaš mi nešto reći, ali kojim umom, dječjim ili tvojim.
Jer riječ ne izlazi iz tvojih usta, samo nerazumljivi zvuk.
Znaš li ti tko sam uopće i da sam ti bila najdraža? Jednom. Dugo, najduže.
A ti si meni još uvijek. I voljet ću sebe u tvoje ime, onako kako i ti.
Vodit ću zamišljene razgovore, čisto da znam što bi mi rekla kad se s "nekim" posvađam i da nema veze što mi je prvi kruh sezone nerazabran.
Miris kompota od jabuka. Dolaze mi uspomene. I znam gdje ću ići.

Uskoro izlazi "Ne razumiš!"

bubuleja.blog.hr

Kažu da je čovjek u potpunosti ozdravio od neke traume, lošeg života ili događaja tek onda kad može ispričati svoju priču, a da ne pusti ni jednu suzu. Nisam ozdravila, ali svoju priču sam ispričala u kratkom autobiografskom romanu naslova “Ne razumiš!”.
Znam da sad ne razumiš ništa, ali ako mi dopustiš, objasnit ću ti.
Svoj život sam ugurala na stotinjak stranica romana.
Nisam imala namjeru napisati knjigu, ali kako volim pisati, upisala sam radionicu Kreativnog pisanja kod književnice Nataše Skazlić. Već nakon drugog susreta trebala sam odlučiti o čemu ću pisati. Uhvatila me panika jer ja nisam spisateljica niti imam ikakvu ideju. Na pamet su mi u isto vrijeme pali Blogy i moje loše zdravlje.
Administrator blog.hr mi je oduvijek davao podršku na način što je moje postove objavljivao na naslovnici i to me silno veselilo, a moje sve lošije zdravlje me tjeralo na razmišljanje o smrti i o mom odlasku. Odluku sam donijela: Napisat ću svoju priču iskreno i bez zadrške. Neka nešto ostane iza mene.
Gospođa Nataša me podržala u avanturi pisanja romana. Tako sam napisala kratkih 20 priča od ranog djetinjstva pa do danas, ništa opširno, ali onako baš iz duše. Samo sam zapisivala događaje iz svog života. Nisam imala pojma koliko je dug put od rukopisa do knjige, ali ipak sam uspjela. Svoj cilj sam ostvarila i napisala sam knjigu koja je još uvijek u procesu tiskanja. Ne krijem svoju sreću zbog toga, ali (neki) ljudi se ne znaju ili ne žele radovati tuđem uspjehu. Posprdno me pitaju što mi je to trebalo. I nije mi trebalo da svoju intimu prosipam pred svima, ali ja sam to željela. Pisanje ovog romana (zbirke priča) je na mene imalo terapeutski učinak. Čitateljima sam poslala više poruka, a temeljna je: Život je ovdje i sad! Svi vjerujemo i nadamo se da će sutra doći, ali ono uopće ne mora osvanuti.
Neke od ostalih poruka su:
- Osobe s invaliditetom nisu invalidi.
- Nikad nemoj odustati, svoju zvizdu slidi.
- Obitelj je najvažnija karika u životu.
- Materijalne stvari su samo stvari, nisu najva“nije.
- Samo je jedan Bog- i moj i tvoj!
- Sve je u životu prolazno.
- ........
I ono što je za mene najvažnije:
Oživjela sam moje najmilije tako što sam ih smjestila među korice mog prvijenca jer knjiga je živa sve dok ju netko čita.
Biste li vi pročitali “Ne razumiš”?

320

Prijelomna vijest

huc.blog.hr

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Life is Short

Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.

Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.

Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.

A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.

Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.

I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”

Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.

Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.

Delfin

luki2.blog.hr

Danas sam otišla na promociju knjige "Delfin" Milane Vuković Runjić. Knjiga je posvećena pjesniku Ivanu Gučetiću (1451.-1502.). Gučetića Milana upoznaje preko njegovog prijatelja, latiniste Ilije Crijevića. Gučetić, dakle, predlaže Crijeviću kakav će mu nadgrobni govor složiti, te da od očiju svijeta sačuva njegov roman Delfin, zbog osjetljivosti teme.
Milana je pokušala rekonstruirati "Delfina", a nije isključeno da se jednoga dana pronađe originalni tekst Ivana Gučetića.....

Malo fotki sa susreta:

Rožatu napravila Milana.....Prefina!

Odmah nakon završetka ove promocije, otišla sam na drugu promociju. "Fraktura - najbolja literatura" . Autorica: Ksenija Prohaska. Glumica, koja je svoje stihove pisala od svojih srednjoškolskih dana, i nastavlja pisati i u Americi, gdje ju je odvela karijera glumice. Takva emocija, čitanje vlastitih stihova savršeno i toliko dobro, da bi Ksenija od svoje prve zbirke stihova "Gingola" mogla napraviti monodramu.

Uz Kseniju, tu su još bili i Kresimir Dolenčić i Monika Herceg - ali zbog nevjerojatne Ksenije nisu baš mogli doći do izražaja. :)))))
Zašto je meni osobno ova promocija važna? Zato jer je Ksenijna sestra Ina bila moja profesorica njemačkog. Na žalost, Ina je nedavno izgubila sina, mlađeg od mene.:(((((( Teško.....:(((((

Fotkice moje:

S lijeva na desno: Monika Herceg, Ksenija (stoji i izgovara svoje stihove) i na kraju blaženi među ženama - Krešimir Dolenčič, redatelj.

Ne zamjerite što nekoliko dana neću biti u mogućnosti biti na blogu, ali čim se vratim - slijede utisci s puta.

"Zaljubit ću se, odlučih iznenada. Zima je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proljeća…”

netko . nečija . odlična misao. - kaže Annaboni u svom predzadnjem postu. E, pa ja znam čija je ovo divna misao. Mislim da je u pitanju "Jedan od onih života" tog (ne) voljenog - Đorđa Balaševića. Drago mi je!:)))))

Kako ono? "Tako to biva kad se previše sniva, a stvarno se malo zna...."

Što bi Đole rekao: Ej, ma ej......:))))) Neki ljudi sami sebi skaču u usta .....

Ljubim!

uto

12/25

Svijest o ništavilu vraća svijet u normalne gabarite

huc.blog.hr

– iz uputa za život –

Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –

otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:

Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.

Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.

Ništa.

Možda prah.
I zrno prašine.

I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.

Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.

Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.

Stanje Maksimalne Entropije!

Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.

No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…

Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)

Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)

Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)

Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)

Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)

Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!

Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.

T i s i s a v r š e n !

U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.

pet

11/25

TORTA

huc.blog.hr

Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.

čet

11/25

ZEN TIGAR – priča

whiskybar.blog.hr

ZEN TIGAR – priča

Prolog

Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.

Prvi dio

Zen Tigar se opušta uz potok u hladu šume. Sneno promatra okolicu.
U glavi mu se vrte samo filozofski problemi. Poput pitanja identiteta, primjerice, Tezejev brod:
"Kada postajemo, a kada nestajemo?" pita se Zen Tigar polegnut u sjeni stabala. Zatim u mislima prelazi na "Teški problem", na zombije i pitanje svjesti.
Zen Tigar zna što bi napravio zombijima: "Samo mrtav zombi je dobar zombi! A kada bih Ja, Zen Tigar, završio s njima, ne bi postojao više "Teški problem"!" ispravno je zaključio.
Takvo razmišljanje mu je izmamilo osmijeh te se rastegnuo po travi.
"Pironove aporije." javlja se novi filozofski problem u njegovim mislima "Možemo li bilo što znati?
A nekako ispada kako možemo ako ne razmišljaš previše o tom pitanju."
Iz očiju mu izbijaju iskre. Piči ga satori sto na sat!
Zatim nako što je iskrama zapalio opalo lišće, odlazi se oprati u potoku.
Nalazi stijenu uz vodu i zadovoljan svojim zaključcima legne na nju. Pun ugodnog umora pravednika sklapa oči upadajući u jedan od svojih epskih drijemeža.
"Kant, transcedentalni idealizam.....antinomije....tajne svemira....zvijezdano neb..." Usnio je kako je bio čovjek koji je pisao o Zen Tigru. Ili je on, Zen Tigar, zapravo čovjek koji piše?

Drugi dio

Zen Tigar se budi. Gladan je.
Zbog gladi zaboravlja na san i na dilemu jeli čovjek što piše ili Zen Tigar što sanja.
Naime, njega glad uvijek asocira na neopjevani aspekt platonova mita o spilji.
"Zašto? Zato!" ispravno zaključi.
A koji je to neopjevani aspekt mita o spilji? To je dio kada se oslobođeni zarobljenik, nakon što je izašao iz spilje, rasčarao iluziji i spoznao svijet ideja, vraća nazad u spilju.
Vraća se osloboditi i podućiti ostale zarobljenike. Tada ga zarobljenici vrijeđaju i govore neka ih pusti na miru.
"Time Platon poručuje..." prisjeća se Zen Tigar "...kako ljudi koji znaju istinu i žele o njoj podučiti ostale su neshvaćeni i prezreni. Priprosta masa odbija velikane i mudrace jer ih ovi izvlaće iz njihove zone udobnosti, poznatije kao komfort zone." Zen zakoluta očima, a misao se nastavi: "...izvlaće ih iz zone udobnosti u nešto novo, nepoznato, a priprosta masa voli biti u poznatom i sigurnom, ma koliko loše i lažno takvo stanje bilo. U slučaju mita o spilji, zakovani gledaju igru sjenki."
Zen Tigar misli kako on nikada ne bi išao oslobađati.
On bi njih sve pojeo!
I iluzioniste i zarobljenike.
Gladan je i nema razumijevanja za uvrede. Nakon gozbe, krvave njuške bi izašao iz spilje, izvalio se na livadi sunca velikod popodneva i sunčanjem upijao ideju dobra. Umjesto igre sjenki, promatrao bi igru šarenih leptira. Njih ne bi pojeo.
"Nedovoljno mesa, daje premalo energije." ispravno zaključuje Zen Tigar. Zatim bi zaspao uz zvuke žuborenja potoka.
Spavao bi sretnim snom pravednika znajući kako je zbog njega u svijetu manje otmičara, prevaranata i nezahvalnog priprostog puka.
A kada se probudi, napio bi se vode i izbacio urlik prema suncu. Urlik prepun snage kojim iskazuje svoju nezasitnu potragu za moći.
Ispusti snažan urlik i pođe potražiti najbližu spilju kako bi u jednom činu riješio svijet zlikovaca i mediokriteta te utažio svoju glad.

Treći dio

Zen Tigar temeljito glođe kosti pokraj vatre u srcu spilje. Okružen je prelijepim stalaktitima, što mu na tren odvuče pažnju s mislima o vječnosti i kako je dugačko vrijeme potrebno za stvaranja ovog umjetničkog dijela prirode, samo jedan najmanji dijelić vječnosti. No misli mu se vrate na objed kada ugleda razbacane razbijene vaze i korintske šljemove kraj vatre.
Ostatci predmeta kojima su iluzionisti stvarali sjene i varali zarobljenike.
"Jer ova vatra što svjetli u spilje mraku, svjetli samo kako bi istakla sjene!" ispravno zaključuje Zen Tigar i shavča kako je on zapravo Kralj Sunce! Donio je svjetlost pravog svijeta u ovaj mrak prevara i iluzija.
Ovo nije prvi put kako je posjetio ovakav podzemni teatar sjenki kako bi utažio svoju glad.
Čini mu se kako je to pedeset i sedmi put, ali nije siguran i to uopće nije važno. Ono što je važno je to kako u sukobu s njim, iluzionistima nije pomogla niti jedna od varki, što ih stoljećima usavršavaju hvatajući i zarobljujući ljude po spiljama svijeta Kali Yuge.
Nikakav njihov trik ne može savladati satori Zen Tigra i svjetlo moći koje zrači iz njega. Svjetlo što izvire iz njegovih crnih šara na narančastom krznu. Ponekad ga promijeni u bijelo, no sada je narančast.
A s radošću je pojeo i zarobljenike!
"S radošću, da!" misli on
"Bili su bahati."
Naime, kada je Zen Tigrova svjetlost kralja sunca izbrisala igru sjeniki na zidu spilje "Jer svjetlo kralja sunca svjetli samo kako bi uništilo sjene. Kaže proročanstvo drevnog Niramarina." čule su se žalopoljke patetičnih okovanih ljudi.
"Opet onaj dosadni Sokrates. Hej Sokrates, prestani se spuštati i gnjaviti nas s pričama o pravom svjetlu i pravom svijetu. Bježi ća, ubit ćemo te stari davežu!" galamili su i prijetili, iako su bili okovani.
Zen Tigar se smijao budući je znao kako on ne može biti Sokrtes, taj oslobođeni zarobljenik. Vido ga je kako je bradat i mršav jedva hodao livadom prekrivajući si oči, još nenaviknut na vanjsko svjetlo. Pustio ga je nekoliko dana da se oporavi, vidio ga je kako se spuštao i izlazio mrzovoljan i krvav iz spilje. Zen Tigar ne dopušta mrzovoljnost u svojoj šumi i livadi, kraj svojeg potoka i stijene. Ubio je i pojeo Sokratesa.
Bio je malo žilav, kao većina solobođenih. Oni se suzdržavaju od prežderavanja iz nekih moralno filozofskih razloga, kojima, smatraju, dobivaju milost pravog svjetla i reinkarniraju se u vječne anđele svijeta ideja.
Ali Zen Tigar je kralj sunce, gospodar vječnog svjetla i kao takav pojeo je žilavog Sokratesa. I još je bio gladan.
Bezobraština i priprostost okovanih ga je razeštila. Prvo ih je svojim ostrim kandžama i dugim očnjacima rastrgao, zatim je utažio svoju glad.
Debeli zarobljenici bili su malo premasni. Poput većine zarobljenika nisu se kretali i samo su se prepuštali tjelesnim nasladama.
Ali takvo meso mu je baš trebalo.
Utažiti glad aktualizacijom snage i dominacijom.
"Dominat, kao Dioklecijan." pomislio je, jer Zen Tigar često razmišlja o carstvu Rimljana, izgubljenom carstrvu jednog davnog svijeta prekrivenog prašinom zaborava priglupe mase okovanih i pragmatične skupine iluzionista.
I sada krvave njuške Zen Tigar gracioznim pokretima dolazi do izlaza spilje.
"Bez ikakve muke, za razliku od onog žilavog Sokratesa koji se sav polomio izlazeći i ulazeći u spilju." nasmije se Zen Tigar. Nakon što je izašao iz spilje vrati se do svog potoka, popije vode i legne na stijenu.
Zatim mu misli opet počnu okupirati filozofske teme.
Ovaj put Volja za moć, kao posljedica lova i aktalizacija snage.
Misli Zen Tigar: "Bez želje za gospodarenjem ne možeš biti gospodar. A kako bi to postao, moraš aktualizacijom snage svoju želju ostvariti.
Što češće aktualiziraš snagu to si moćniji!
Prilično zdravorazumski i jednostavno!" ispravno zaključi Zen Tigar.
Namjeravao je čak jednog zatvorenika pustiti neka svjedoči o njegovoj snazi i svjetlosti, no....previše ga je zabavila aktualizacija snage, pa je zaboravio. Na kraju je pojeo i tog izabranika.
"A ionako nije bio spreman na pravi svijet, sav debeo i sa mrenom na očima. Nikakvo dobro svijetu taj ne bi donio." ispravno je zaključio Zen Tigar.
I tako je ležeći na stijeni promatrao svoj potok i svoje stablo i svoju livadu. Bio je sretan. Bio je gospodar Kali Yuge, Zen Tigar koji stvara put ka zlatnom dobu.

ZEN TIGAR KOAN ZBIRKA

(10 koana iz priče – svaki je samostalan, svaki je ubojit)

1. Zen Tigar je pojeo sve zarobljenike i iluzioniste. Sokrates je ostao posljednji. „Oslobodi me!“ viknuo je Sokrates. Zen Tigar ga pojede i reče: „Oslobođen si.“ Pokaži oslobođenje bez zuba.

2. Učenik upita: „Učitelju, što je satori?“ Zen Tigar zijevne i pojede učenika. U tom trenutku učenik je shvatio. Što je shvatio?

3. Bijeli Tigar reče: „Ja sam praznina.“ Zen Tigar ga pojede. „Sada je praznina puna mene“, reče Zen Tigar. Je li praznina još uvijek prazna?

4. Zen Tigar sjedi na stijeni. Mjesec se ogleda u potoku. Zen Tigar skoči i pojede mjesec. Potok je ostao prazan. Gdje je sada mjesec?

5. „Koja je razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog?“ upita zarobljenik. Zen Tigar ga pojede. „Sada nema razlike“, reče. Je li lagao?

6. Zen Tigar urlikne. Šuma odgovori. Zen Tigar pojede šumu. Tišina. Tko je sada urliknuo?

7. Učenik pita: „Kako postići no-mind?“ Zen Tigar ga udari kandžom po glavi. „Sada imaš no-mind“, reče. Učenik je bio mrtav. Je li postigao?

8. Zen Tigar sanja da je čovjek. Čovjek sanja da je Zen Tigar. Kad se probudi, pojede san. Tko se probudio?

9. „Što je zvuk jedne kandže?“ upita majstor. Zen Tigar podigne obje kandže i pojede majstora. Zvuk je nestao. Je li odgovor bio ispravan?

10. Zen Tigar leži na stijeni, pun, bijel, bez pruga. Praznina ga gleda. „Sada si ja“, kaže praznina. Zen Tigar zijevne i pojede prazninu. „Ne“, reče, „ja sam uvijek gladan.“ Tko je sada prazan?

Odgovori nisu potrebni. Odgovor je uvijek isti

Moj književni portret

stella.blog.hr

Često radim promocije naših članova u Društvu književnika
Beograda, a nikad sebi. Kolege su odlučile da to isprave
i Sladjana Belko i Zoran Škiljević su pripremili moj književni
portret.

Sladjana je opisala moje stvaralaštvo i nagrade za njega
od 10.godine (kad sam prvi put javno govorila svoju pjesmu),
a Zoran analizirao sve aspekte mog pisanja.

Iz svake od sedam knjiga izabrala sam po dva priloga
koje sam čitala ("Valcer", "Rumba", "Tango", "Bluz",
"Čekam te na strani deset", "Ljubav plime i oseke" i
"Zbog tebe tata". Iza mene je Ljilja stavila svoj crtež
mog lika.

Sala je bila puna veoma pažljive publike, koja inspiriše
da se da sve od sebe. Dok sam čitala potresni dio knjige
"Zbog tebe tata", zasuzili su zajedno sa mnom. Ovakve
se večeri pamte trajno.

pet

11/25

program vjernosti

huc.blog.hr

oduvijek sam naginjao
nakazama
i patuljcima.
žalio sam
ta jadna bića što ih je priroda
oštetila već na početku
puta.
bilo je to čak i prije no
što sam postao svjestan želje
da činim dobro i samo dobro.
u širem smislu — da prkosim zlu
a potom roditeljima i društvu.

prva djevojčica u koju sam se zaljubio
bila je mala grbavica,
druga je bila
mala slovenska seljančica, ofurenog
desnog bedra,
treća je bila
s crnim povezom preko oka
kao gusarka,
četvrta šepavica, s kraćom
desnom nogom i ortopedskom cipelom.

stasao sam u zgodnog mladića,
toliko zgodnog
da su htjeli da me stave na plakate,
u izloge
na sva ta „lijepa“ mjesta
gdje se ljepota
prodaje kao govedina.

doživio sam svjetski uspjeh. slavu.
ali nastavio sam birati
fizički zakinute djevojke.
„lijep kao slika, a vidi kakvu rugobu ljubi“,
šaputali su iz mojih leđa.
podsmjehivao sam im se
uživajući u toj diskrepanciji.

kada sam se napokon pojavio na balu
s tom lepojkom, princezom Žoanom
za kojom su svi slinili,
Miloš je otrčao na WC da se
istrese…
zamišljao je kako ju tuca
na vrhu brda svježih nagih leševa,
ispovjedio mi se kasnije u ateljeu.
„znam, bolestan sam i lud“, rekao je.

dakle, kada sam se napokon pojavio
s njom, krasoticom samo takvom
svi su mi pozavidjeli
na njenoj ljepoti, obrazovanju
na njenoj učtivosti, lijepim manirama.
princeza!
saobraćala je s njima
kao da su božanska bića, a ne govna
i to im je prijalo.

a onda su popustile pilule.
počela je da ih vrijeđa:

„… VAŠI ŽIVOTI SU BEDNI, PRAZNI I BEZ SMISLA!
SVAKA VAŠA REČ JE OTROV, SVAKA VAŠA GESTA KUKAVIČLUK!
PLAZITE KAO CRVI PO SOPSTVENOJ LAŽI, RAZMNAŽATE SE
BEZ TOPLINE I GLASA. SLAVNO BRATSTVO KREPILA!
ŽIVITE, ALI NE POSTOJITE…“

i da ih pljuje i da vrišti
i da trga odjeću sa sebe
i onda je, posve naga, odjurila
niz hall of mirrors…
presamitio sam se od smijeha.
luda da luđa ne može biti.

i opet sam ih, dosljedan sebi,
digao na trik.

čet

11/25

Bez cenzure s Julijanom i Ladom

luki2.blog.hr

S lijeva na desno: Julijana Matanović, Hrvoje Hitrec, Lada Žigo - moderator, i Helena Sablić Tomić.

A ovo se dogodi kad fotić povjeriš osobi, koja pojma o forkanju nema....:((((

Ljub!

pon

11/25

Bez boje

komentatoricamicaa.blog.hr

Ivana Sajko : Ljubavni roman , parafrazirani odlomak

Ona govori kao da spašava nešto što se još nije potpuno raspalo, a on sluša kao čovjek koji stoji na rubu, nesiguran hoće li se vratiti ili skočiti. U toj napetosti, u toj stalnoj borbi između bliskosti i pucanja, njih dvoje pokušavaju preživjeti ljubav koja ih istodobno gradi i razara.

sub

11/25

Interliber 2

luki2.blog.hr

Jučerašnja lijek juha.....Prefina! Liječi bez antibiotika.

Danas - Interliber 2!

Promocija knjige Zdenke Kovačiček....+izdavači Iris Illyrica

Zdenka i ja....

Knjiga i odlična torba....

A Balbelo kaže:

Sve je otišlo u Honduras....:))))

Prate me još od rane mladosti tipovi spremni na sve gadosti
Svim promenama odolevaju, o Bato, Bato, samo polevaju
čuvam se raznih elemenata, od maloletnih delikvenata
bacila, matorih onanista, o Bato, Bato, nacionalista

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

PRate me fRajeRi što govoRe “R”, oni su pRgavi po pRavilu
i pRetežno se konfRontiRaju, o Bato, Bato i oponiRaju
čuvam se devojaka razrokih, postoje za to dobri razlozi:
nikada ne znam koga čekaju, o Bato, Bato, sa kim se šmekaju

Sad mi je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah davio i gnjavio?

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
Mi trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

SLede me Lica koja govore “L”, oni su zLočesti po praviLu
priLično Lako maLtretiraju, o Bato, Bato, eLiminiraju
čuvam se dvosmislenih viceva, debilnih pitanja i bliceva
Pun mi je kufer neke bratije, o Bato, Bato, i birokratije

Stvarno je pomalo dosta tog presinga
polako momci, ja nemam vrat od mesinga
O, dal se iko javio da nije odmah gnjavio i davio

Hej, sve manje tipova ostaje poput nas
sve drugo odavno je otišlo u Honduras
i trudimo se znanstveno da propadnemo barem dostojanstveno

Nek idu malo svi u Honduras, nek idu svi u lepi Honduras

Ili nek otidnu u Kaunas, u Honduras, bolje u Honduras

Nek idu malo svi u Honduras, i bice ovde više mesta za nas
nek idu malo svi u Honduras, tamo ih čekaju banane

Nek malo otidu u Honduras, nek idu malo svi u Honduras

Nek idu svi u lepi Honduras

Zar?! :)))))))

Ali i......

Ljub!

Jedna slojevita misao

komentatoricamicaa.blog.hr

"Možda je naša najveća nesreća, baš u tome, što i ne slutimo

koliko mržnje ima u našim ljubavima i zanosima, tradicijama i

pobožnostima."

jedno pismo Andrićevo davno, god 1920

više od stoljeća dijeli nas od Andrićeva pisma ne znam kome upućenog, ali osjeti se tiha gorčina : nazivam je pristojnom -jer je naslućuju i oni, kojima direktno nije upućena.
I danas ove riječi otkrivaju postupke i istine od kojih ne bježimo podnoseći ih najčešće brigom : ljutnja, prigovor ili kakva god emocija su nepotrebne jer ostaju u nama često neizrečene. Sve borbe koje vodimo unutar sebe su između onoga što volimo i onoga, što potajno nosimo u šutnji koju biramo.
********
I sad dolazimo do Brechtovog efekta V ili efekta začudnosti makar je to kazališni fenomen epskog teatra a ovo je život naš od - do zbog kojega pristajemo biti pasivni promatrači umjesto, da po efektu V prihvatimo činjenicu da iluzije odavno nema i da "mi, glumci života" smo doslovno primorani razmišljati o svim političkim, etičkim i društvenim problemima kojima se ne okreće leđa da bismo imali svoj mir

čet

11/25

OPREDMEĆENI SVIJET

huc.blog.hr

Iz kapitalističke zbirke pjesama — All Songs for My Precious Things

Čekao sam te dugo,
još otkad sam bio deran.
Sanjao sam te, noćima.
Radio sve što se raditi mora.
Mnoge prljave poslove sam odradio.
Gutao zapovijedi i govna.
Odricao se.
Šutio.
Trpio.
Sve — da te dobijem,
da te osjetim među nogama.

Pružaš mi čisti užitak,
onaj što prolazi kroz svaku kost
kad te zajašem i kresnem.
Ne znam to opisati drugačije.

Sjećam se kako sam te gledao izdaleka,
kroz stakla izloga,
na javnim i privatnim parkinzima,
na crpkama,
u garažama što vonjaju na pišaku i ispušne plinove,
u tuđim rukama,
u tuđim prednjim vrtovima.

Sanjao sam tvoje linije, oblike
tvoj savršeno dizajnirani zvuk.
Bio sam spreman ubiti za tebe.
Ali nisam.

Tvorničke hale. Smrad kemikalija.
Noćne smjene.
Zaštitarska kućica
gdje su mi štakori bili jedini prijatelji.
Pilana i vječni oprez da
ne odlete prsti.

U lošim danima — sudopera, deterdžent i spužva
dok svatovi rigaju svoju sreću u grmlje.
Dostava paketa
po selendrama bez asfalta.
Dostava junk fooda sobnim ljudima
pred TV-om.

Na naftnoj platformi
vjetar je bio tako hladan
da sam zaboravio kako ćuti dodir.

U call-centru
prodavao sam (i kupovao) nadu
polumrtvim glasom.

Ljeti — bauštela.
Lopata, tačke, miješalica.
Cement, gips, glet-masa.
Prašina u nosu, u plućima,
slijepljena sa bolnim tijelom.
Ručak iz konzerve.
Pivo za terapiju.

Ujesen berbe, vinogradi, voćnjaci…
grožđe, jabuke, kruške…
vlažna zemlja, blato do gležnja.
Ujutro magla, navečer painkilleri.
I nadmeni seoski gazde koji
koračaju imanjem kao da im
pripada čak i zrak.

Noću — jumbo plakati.
Kačio sam debilne umotvorine
copyrightera, parole banaka i korporacija
po zidovima grada
dok su ostali čvrsto spavali i sanjali
jačanje portfelja, kvartalne bonuse
niže kamatne stope, više koeficijente
ili jednostavno Izmjene i dopune ZOR-a.

Na ulaznim vratima noćnih klubova pogledom
stafforda osmatrao sam ljude.
Izbacivao nasilnike.
Pomalo dilao.

I sad — napokon — ja sam na tebi.
Klizimo kroz brežuljkasti krajolik.
Ti predeš i blistaš,
kromiran, čist.

Ja mislim:
Patite, jadnici.
Ovo je moje.
Opredmetio sam san —
i vozim ga.
Noga lagano pritišće gas.

sri

11/25

Interliber

luki2.blog.hr

S taksijima morala kući! Od Elene Ferrante - sve knjige, kao poklon zamotane, do knjige o jednoj prevoditeljici i dvije kulture u kojima prevodi ( nešto mi zvuči poznato:)))) .....
No, Olja se opet iskazala, pa me na štandu Balbella čekao Đole sat....

Ljub!