Čini li se meni ili stvarno idem kontra ostalih,
dobrotom jedinstvenom protiv onih zlih,
perom guščjim protiv gvozdenih mačeva,
lijekom prirodnim protiv teških otrova.
I kao da sam zarobljena u sivim zonama,
dok guram zidove što me stišću nejakim prstima,
netko me zlobno ubada bodežima u leđa,
netko me po jekama života bez prekida vrijeđa.

Možda sam žena što samo je zalutala,
po prostranstvima misli zbrkanih odlutala,
žena što traži od ljudi jasne odgovore,
što plete samo sličnim gubitinicima lovore.
Idem li stvarno krivom stranom glavne ulice,
dok prate me u stopu samo gladni psi lutalice,
ima li ikome smisla što je moja Traviata,
tebi nezahvalni stvore zalupila zauvijek svoja vrata?
Ne tražim ništa više osim bijele latice mira,
da moje kvake ljubav lažna više nikada ne dira,
i da jednom, samo jednom budem voljena,
strastno ljubljena.