Moje su željezne koprive
procvjetale cvjetovima mira
nekako osjećaju da su opet žive
samo je mrazu dozvoljeno da ih hladnim obrazom dira.
Zemlja ispod njih smijeha je puna
kiše su suze zaljubljene žene
i ne, nije to još jedna obična pobuna
one odbijaju da ih vrijeme uvene.
Moje su mjedene koprive
pozlatile na ozeblom suncu
ali su i dalje gladno žive
s jednom rukom na otponcu.
Zemlja ispod njih ljubavi je puna
plode ju dodiri pomalo zaboravljeni
srce joj je violine struna
i šeretski osmjesi slični samo meni.
Moje su zlatne koprive
postale bijele ruže života
nikome ni dužne ni krive
svima i sudac i porota.
Kako lijepo moje koprive žare
sijevaju kao varnice
svima vam lica ozare
moji kraljevi i kraljice.