Kao da mi rijeka tuge teče kroz tanke vene
i ne predstavljam baš ništa
osim previše tužne žene,
i kiša plaha tiho pada,
sivilo moje stapa se sa sivilom grada.
Da barem na tren zaspem
svaki put kad se rastužim
da bar mogu daleko
od proklete tuge da bježim.
Ne što ne valja u svemu tome,
praznina vlada u životu mome.
Ja više nisam ja,
ja sam melankolija,
ja sam tuga,
ja sam prema nigdje pruga,
lastavica bez juga
i prokleti siromah sa puno duga.
I umorna sam ja od vlastitog života
crpi me sve više,
ludost mi se po glavi mota
a grijeh mi sve slađe miriše,
htjela bih činiti ludo nešto,
činiti probleme bližnjima tajno,
činiti to izuzetno vješto
i pritom se jednostavno osjećati sjajno.
Možda ću tada i ja malo oživjeti
i biti luda luda luda,
svoj vijek ću s ludostima proživjeti,
a kasnije ću zna se kuda.