Svijeća je obasivala crvenkastu ružu dajući joj prelijep sjaj.Soba je zamračena,a zastori navučeni.
Jedino što je remetilo tu gotovo posve romantičnu sliku bilo je isprekidano disanje puno nervoze.
Pogledavao je na sat,opet.Prošlo je tek tridesetak sekundi.Još malo.
U sobi je jedva čekao da dođe,da ugleda iznenađeni izraz na njezinome licu,da ugleda te prozirne plave oči koje je zaljubljeno gledao več duže vrijeme.Dugo je čekao ovaj trenutak.
Začuo je kucanje.
Popravio je posteljinu na krevetu i sišao prema ulaznim vratima.
Ah,bila je savršena.Za njega.
Sada i zauvijek,pomislio je.
Nježno joj je dodirnuo lice,ni trenutka ne spustivši pogled sa njezinih očiju.Vodio ju je gore,drvenim stepenicama.
Ona se smješila,a kada je ugledala sobu prelijepo uređenu,mirnu i spokojnu,shvatila je da je on taj.
Onaj kojeg je čekala.Poljubila ga je lganim pomacima u usne,a tada potpuno se opustivši,prihvatila je ovaj trenutak.Predala mu se.
Njegovi su dodiri bili posvuda,tamo gdje ničiji nisu bili jer i njoj je ovo bio prvi put,prvi trenutak potpunosti.
Lagano je podignuvši,polegnuo ju je na krevet,nježno i zaljubljeno.
A onda su postali potpuni,na trenutak postadoše jedno,spojeni u vječnosti vremena.
Tiho su uzdisali i šaptali jedno drugome najljepše riječi,ispunjujući svoje snove.Duboko u noći kada ga je umor svladao,oči mu više nisu izdržale,zaklopile su se,savršeno,baš poput te večeri.
Ona je ostavši još budna,gledala u ruže,u svijeću,u njega.
Nikad nije osjećala takvu sreću.
U tišini malene sobice na drugome katu zahvaljivala je sudbini na svemu.Tada se svijeća ugasila,zahladilo je.
Nježno ga je pokrila,gotovo se nečujno zavukavši uz njega.
A onda je zaspala mirno,tiho,sretno.

Evo nažalost meni ljeto pomalo završava,bar ono odmarajuće,počinjem raditi (u hladu na plaži) svoj prvi pravi posao.....
Maturirao sam nedavno,sad pokušavam upisati povijest na filozofskome u Puli...
Veliko hvala na svim komentarima,a ove priče nisu tek puko tračenje vremena,več se nadam da su predložak za nešto više...
Što se tiče grešaka,evo ispričavam se,ali to mi je zaista slabija strana...
Piše ovo jer puno ljudi u komentarima me nešto zapitkuje pa da odgovorim bar na neka...(inače na chatu imam nick shady)
Pozadinu i slike mi jedjevojka stavila (nakon dugog nagovaranja) ...
Što se tiče osobnosti...sve su priče jedno različito gledište na osobno postojanje....
Večina je krivo shvatila da su tužne.....zapravo i jesu...ali uz malo detaljniji pogled vidjet čete da se trudim da ipak završi sve sa nadom....
Dakle da se vratim na ono glavno.....postova če biti puno manje...a neko dogledno vrijeme ih nažalost neču imati prilike pisati...a kamoli sastavljati....(radim od 10 do 21 ....ama baš svaki dan,osim kada idem na prijemni).....
Još jednom hvala svima na komentarima koji su mi pokazali da sam i ja u nečemu na svom....
Želim vam svima predobre ljetne praznike (ili ako ste stariji predivni odmor) i uživajte...samo uživajte...
Sretno svima...
Pozdravlja vas Michel

Oblaci su sada potpuno prekrili mjesec i njegov zlatni odraz.Posve
se zamračilo.Jedino svijetlo dopiralo je sa malene rasvjetne lampe.
A ispod nje netko je gledao prazno,beznadnim pogledom.
Bila je slomljena.Više se neče nikad smijati,pomislila je u sebi.
Još trenutak ranije bile je vesela i pomalo zaigrana,unatoč tome što je već hodala dugo,jako dugo.
Ipak nije bila umorna.Čekala je svoju nagradu,njegov zagrljaj.
Sreća na njezinome licu kada je ugledala njegovu kuću zamaglila joj je pogled,pa nije ni primjetila kako je sve disalo nekako zloglasno,poput
nekog starog ukletog dvorca.
Vjetar se kretao više stoječi na mjestu,pomaknuvši se tek na trenutak da ukaže na svoju prisutnost.A ona je bila nasmješena.
Dozvala ga je kao uvijek ipod njihovog prozora.
On joj je otvorio vrata.
Kratko ju je,tek formalno zagrlio,niti ju ne poljubivši.
U govoru koji je uslijedio nije ništa shvačala.Nije vjerovala.
On je govorio,no ona je samo besmisleno gledala u njega.Oči su mu se još sjajile dok ju je gledao.
A tada joj se ukazalo značenje njegovih riječi,nije mogla a da nepočne plakati.Tješio ju je da ovako mora biti,da če sa drugim biti sretnija.Nije ga odgurnula,nije mogla.
Volila je njegov topli zagrljaj,Još uvijek nije shvačala da je to zadnji put,da će odsada neka druga biti u njegovim rukama.
Nije shvačala,a več je otišla.
Poljubio ju je u obraz,hladno iako je i on bio potresen,pa kako nebi
bili su sve jedno-drugome več dvije godine.Vrata su se zatvorila.
Ona je polako hodala,odlazila.
Sada je sjedilo tiho na travi,pokraj one malene lampe.Gledala je suznih očiju noć,noć koja joj je promjenila život.
A onda je vjetar zapuhao,obrisao joj suze i razmaknuo oblake.
Mjesec se opet pojavio.

Uzdahnuo je.
"Gdje je nestala moja mladost" pitao je grane staog hrasta,ozbiljno kao da mu ono može odgovoriti.Izgubio je previše sječanja,pa kako nebi
kad bio je več hromi starac.
To ga je rastužilo.Istina je boljela,zato ju je cijeloga života odbijao
služiti.Bolje mu je išlo laganje.
Lagao je svima,ali ponajviše samom sebi.Uvjeravao se da je sretan,da
nije sam.Oženio je djevojku koju nije volio,ne onako ,na onaj poseban
način,sljedio je tu logiku života.
Logika je za njega predstavljala umjetno ugrađen naćin življenja života.
Posao je bio dosadan,velika zarada veselila je tek njegovu ženu,a djecu nisu nikad imali.Ali smijao se.
Imao je taj lažni smiješak cijeli život.Sada je šetao obalom jezera,prekriven toplim suncem.
Pogledao je prema mladome paru na klupici.Djevojka se smješila šalama svoga pratitelja,te ga je natrenutak podsjetila na nekoga.
Na jednu posebnu djevojku kojoj je,još dok je nosio školsku torbu,
svaki dan poklanjao svoj iskreni smiješak,pogled.
No,ona to nije primječivala,ili nije željela,te je sreću potražila u drugom zagrljaju.Godine su je zaboravile.
Sada ga je eto mladi par i klupica podsjetio na nju.
Prošao je pored njih i nije izdržao,te dovikne:
"Baš ste lijep par,čuvajte jedni druge"
Momak,obojene plave kose,kakve su danas mnogi nosili,odgovori samouvjereno,pomalo sarkastično:
"očemo deda,bez brige"
Ah kako uživaju,pomislio je odlazeći.Tužno je kad doživiš sam svoju starost,kada znaš da ničemu ne služiš,kada si posve sam...
Tada se zagrcnuo,počeo se tresti.
Teško je disao,trenutak kasnije uz muki tresak padne na zemlju.
Oči su mu bile otvorene.Gledale su jezero,stari hrast,gledale su svijet koje napuštaju.
Na licu starca pojavilo se nešto neobično.Usne su mu se iskrvile i pretvorile u smiješak,prirodan iskreni smiješak.
Pogledao je prema bijelim oblacima i zatvorio oči.Toplina ga je
okruživala poput djeteta koje sluša pustolovne priče isred kamina.
A onda je sve utihnulo.

Volio je odlaziti do nje,do njezine kuće.Nadao se da če ju ugledati,bar na trenutak.
Kada bi ga netko,onako iz puke dosade odlucio pratiti vjerojatno bi se nasmijao,jer na pocetku ulice on bi hodao tako da je gotovo trčao,sve u želji da što brže stigne,a kad bi se približio svom izvoru sreće usporio bi poput nekog djeteta koje je naišlo na omiljenu igračku u izlogu,samo da što duže ostane.
Nekoliko je puta ostao i sjediti u parku u blizini,ali to se rjetko događalo jer bilo ga je sram sjediti,poput nekog starog čudaka,sam na klupici.Ipak,sada se naslonio i uživao u zraku,u iščekivanju.
Smješio se,često je imao taj smiješak na sebi.Oni koji su ga poznavali
čudili su se toj pomalo suprotnoj pojavi kod njega.
Naime njegova je priča bila tužna,i za smijeh je u nju ostavljeno premalo mjesta.Otac mu je odavno tugu odlučio slomiti u što večem broju naručenih čaša,no ona koja je patila bila je njegova majka koja je prokockala život,staveči sve na ljubav,da bi joj se za uzvrat vratila samo nevjera i mržnja.Godine su od nje učinile nesretnu i nervoznu osobu.
Nijedamput se mjesec nije popeo a da se iz njegova doma nisi čuli uzvici puni tuge i mržnje.
Začudo,njemu je bilo svejedno.On je več odavno potpisao i predao potvrdu o nesretnom djetinjstvu i nije se zamarao time.
Disao je za nju.Disao je za tu prekrasnu dugačku plavu kosu.
Tako se lijepo osječao kad bi se prisjetio njezinog lica.
Bila je lijepa,kao mjesečev odraz na mirnom tihom jezeru,želio ju je više od želje za životom.Iz misli ga je izvukla igra smedeg lisca negdje ispred njega.Podigao je pogled i u čudu shvatio da gleda u nju.
Kako je bila prekrasna.Vitka,prelijepa,sa onim pogledom u sebi.
Osjetio je njezinu blizinu,ali osjetila je i ona njegovu.
Gledao joj je usne.
Oh,kako ju je htio poljubiti.
Svaka sekunda njezinog pogleda,bila mu je najljepši dar koji je ikad poželio.Mimoišla se s njim.
Plava kosa vijorila joj se na laganom povjetarcu,a na licu joj
se pojavio maleni smješak,upučen njemu,samo njemu.
Radost i sreća bili su mu sada urezani u pogled,te on uzvrati smiješak.Duboko u sebi pojavio se nekakav čudni osječaj,toplina,sreća;
Nije znao.Nije bilo ni važno.
Odlazeći okrenuo se i pogledao još jednom u njezinom smjeru.
Sunce je prekrasno isijavalo svoje lebdeče zrake,vrt punih ruža disao je ljepotom,šarene ptičice na predivno su zapjevale, poskakujući na grani,ali ta kosa,ta duga plava kosa,prirodna,zamišljena,prelijepa.
Ah,ta duga plava kosa zasjenila je sve.

Sjećala se svake sekunde koju je provela sa njim,sa svojim pricom.
Sa svojim crnokosim,niti 20 ljeta starim odabranikom.
Sada ga više nema.Zašto.Gdje je.
Počela je tiho plakati.
Sjetila se kako joj je jednom pred svima,nimalo se srameći,ponosno
poklonio malu prelijepu bijelu ružu.Još ju je čuvala,duboko u sebi.
Zašto je tada padala kiša,zašto baš tad.Prokleta kiša.Bilo je presklisko,nije se moglo dobro vidjeti.Zašto sada pada kiša.
Kao da netko produbljuje njenu patnju.
Sjedila je sama pored jednog posve običnog groba,na tihome,gotovo
posve nečujnome mjestu.
Bilo joj je pozlilo.Nije mogla krenuti naprijed.Nije niti željela.
Željela je da je on ovdje da ju zagrli.Željela je da ju obavije svojim dugim nespretnim slatkim rukama kao nekad.
Da ju pogleda svojim prelijepim očima.Dali če ikada više ugledati taj plavo-zeleni sjaj njegova pogleda,te svijetle oči.Oči kojima se predala.
Oči zbog kojih nije nikad požalila.
Bilo je previše.Slomila se u sebi.
Počela je trčati,isprva polako,a onda svom snagom,daleko od svega.
Toliko je trčala da joj više nije bilo hladno,zapravo nije ni primjetila da je postalo toplije.Ugodno toplo,ali opet nekako drukčije.
No ona je i dalje plakala,i plakala.
Više joj se suze nisu mješale sa kišom,jer kiša je završila svoj ples.
Na trenutak je otvorila oči.
Ugledala je nekakav plavo-zelenkasti sjaj.No nešto je bilo čudno.
Taj sjaj je dolazio iz istog smjera,ali kao da potječe
od dvaju izvora,poput nečijih........

Ispod starog hrasta na groblju,neobični je starac gledao nekako
zamišljeno pred sobom.Kiša je padala i zamaglila mu je vid,ali starac
je ipak gledao.
Sa čudnim pogledom razumijevanja prišao je bliže.Iz unutrašnjosti svoga potpuno crnog kaputa izvukao je malu bijelu ružu i položio je nekoliko stopa ispred sebe.Tada je zabljesnulo.Starac je nestao.
Ostalo je tek beživotno tijelo djevojke i kiša.
Kiša koja je i dalje padala.

Oblaci su polako prekrili sunce,a ono je kao da gubi bitku,otišlo,sakrilo se.Ali u daljini još se mogao spaziti beskrajni sunčevi sjaj.
Na nebu su se sada več posve jasno pojavile zvijezde.Te velike,a opet tako male šare na nočnome nebu.Nije ih bilo puno,kao u ona davna vremena,ipak sasvim dovoljno da uljepšaju sliku.
Čak su i automobli negdje otišli,ili su se jednostavno izgubili u lijepoti predvečerja.
U travi,pokraj rasvjetnog stupa,tiho su prela petorica malih mačića.Na njima njihova majka,
malo gotovo posve crno biće.Bila je premorena,pa je natrenutak zaspala,predala se.
Spasila je svoje potomke od ljudskog otrova,otrova koji nije mogao trpjeti nevinost mijaukanja
malih mačića.
Otrova koji je uvijek htio zabetonirati,otrovati,osvjetliti ili pak srušiti dio te predivne slike.Danas otrova nije bilo,nije bilo ni ljudi,ni automobila,nije se čula ni ona glasna moderna glazba
u kojoj se samo ritmično udara,u potpunosti bez riječi,bez duše.
Tihi je povjetarac kružio okolinom,stalno iznova,kao da neka viša sila obznanjuje svoju prisutnost,svoj dodir.
Lišča je več bilo mnogo,gotovo je svo otpalo,jer bila je kasna jesen.
Na sreći,oni što kroje sudbinu zemlje,nisu ga sakupili i bacili.
Svo to šuškavo lišče je sada prekrivalo pločnik.
Sve je disalo zajedno.
A miris.Ah,taj miris.Poseban,ugodan,prirodan.Miris koji je donosio povjetarac,očistio mi je um.
Nisam na ništa mislio.Dodirnuo sam vjetar.
Predao sam se.
Postao sam dio predvečerja.

Dogodi se samoubojstvo,ubojstvo,krađa,posve nevažno.
Nešto se dogodi.Nešto šte te natjera na razmišljanje,na prosudbu događaja.
Netko gleda s jedne strane,netko gleda sa druge strane,poznanici
sa treće.Kada se nađemo u takvim situacijama treba težiti
realnosti,a ne brzopoteznim osječajnim,često osvetničkim,
upiranjem prsta.Nažalost to se rjetko dešava,češće se mir traži krvlju
pa osveta nastavlja svoj mrtvački ples po ljudskoj budučnosti.
Treba težiti središnjoj perspektivi.To je enšto poput gledanje
neke prelijepe slike.
Nesmijete sliku gledati izbliza,jer vidjet čete samo mrlje,ali opet
ako ju gledate iz daljine,nečete uočiti detalje,koji ju čine slikom.
Kaže se "prvo pođi od sebe",teško,praktički nemoguće.
Svi su,neki više,neki manje,osječajni,nije mudro očekivati od nekoga objektivnu procjenu ako je on sam ili netko od bližnjih u pitanju.
Ipak treba pokušati,pokušati shvatiti obje strane.
Poslušati jednu,pa poslušati drugu,a onda odlučiti,kritizirati,ogovarati i osvečivati.
No činjenica je da kad sagledamo nešto s obje strane,shvatimo da
ne postoji crno-bijelo,a time i želja za osvetom ili nečim sličnim,pada u vodu.
A danas svatko gleda drugoga ne onakvim kakvim je on zapravo,več
onakvim kakvim ga ta osoba doživljava,ono što misli o njemu.
To je ta perspektiva.Dobropoznati "trn u oku" još od pamtivijeka.
Iskrivljena perspektiva.
Perspektiva koja se mora promjeniti.

Nikad nije shvaćao svu tu strku oko vjere,svo to navijanje budilice
da bi se stiglo na nedeljnu misu,tu neobičnu svečanu odjeću u čast nečijeg rođenje,pričesti,vjenčanja pa i smrti.
Bio je racionalan,vjerovao je u ono što vidi.
A vidio je samo bacanje novca nekoj velikoj staroj ustanovi,navodno u dobrotvorne svrhe i gubljenje vremena.
Često je prolazio pokraj crkve.Pa kako i nebi,bila je na starome putu onom,prema prvoj školi,kako ju je volio nazivati.
Smatrao je priglupim,zastarjelim slijepo vjerovati u nešto nadprirodno.
Uz to bio je i načitan.Čitao je o tome kako svećenici znaju ponekad iskorištavati ljude,o vjerskim,bolje rečeno zvjerskim ratovima,ali
čitao je i o onome prvome,utemeljitelju vjere koja je vladal već puno stoljeća u njegovu kraju.
Bio je to navodno dobri kralj,kojemu kraljica rodi prelijepu kčerku.
Vodio je svoj narod putem poštenja i pravde.širio je mir i blagostanje.
Unatoć tome kažu tajnoviti izvori,neki ga drugi ubiše,te on umire na gori.Kažu i da se njegova krvna linija širili i opstala do današnjeg dana jer kčerka mu je izbjegla smrt bježeči u Francusku.
Znao je naravno i kako su tri stoljeća kasnije rimski car i njegovi savjtenici osmislili i proveli plan o osnutku nove hibridne vjere.
Volio je pričati tu priču,možda samo legendu,ali njemu sasvim dovoljnu i logičnu.
Ipak nije imao loše mišljenje o svemu tome.
Divio se on toj staroj građevini,okruženoj zelenilom,a unutar onaj lijepi miris i najvažniej tišina.
Nekoliko je puta ćak i zakoračio unutar nje,ali brzo bi pobjegao bojeći se da če netko shvatit da je on uljez.Iz obitelji mu ionako nitko nije bio vjernik,kasnije je shvatio da je možda baš to razlog tolike nesloge i mržnje.
A postojalo je sve gore.Toliko da to nije mogao više trpjeti.Bio je spreman podići bijelu zastavu,završiti sve.
I zaista,tada je odlučio.
Hodao je brežuljkom,jednim od mnogih u gradu.Bilo je toplo,sparno vrijeme,onakvo kako je on mrzio.
Poljubio si je vršak ruke,kao uvijek,za sreću i pogledao dolje
niz zelenu padinu.
Nije bilo sasvim visoko,ali sasvim dovoljno da zaustavi krvotok u venama.Pogledao je u daljini i spazio obris crkve.
Nečeg se sjetio,te se u sebi zaderao:
"Pokaži se sada,daj mi znak?"
Ništa se nije dešavalo.Grmlje nije planulo,nebo nije postalo crveno,
nije bilo glasa sa neba,čak se ni more nije zakovitlalo.
Samo je tihi povjetarac prošao kroz njegovu kožu.
Ali sada je znao.Shvatio je.

I danas znam pogledati kroz prozor.Ali jedino što vidim su grafiti,prije obični natpisi,puni mržnje,vidim djecu kako udaraju i ismijavaju najmanjeg iz svoje skupine,vidim djevojke koje umjesto da gledaju u oči svojih odabranika,gledaju u kotače njegova motora.
Što se dogodilo,kada je novac postao važniji,kada se izgubila savjest,
kada se sve okrenulo na gore.
Tko je odgovoran za to.
Tko je kriv,dali je ikad postajao mir.Što je to tužno u nama da prenosimo mržnju s koljena na koljeno dajući joj uvijek toliko potrebnu svježinu.Što je to u nama da čuvamo ,poput brižnog roditelja svoga jedinca,prostor za osvetu,da pobjedimo.
Svi bez razmišljanja uvijek znaju da žele prekrasan mirni svijet,svi
sanjaju taj san i svi su ga izgubili.
Otela ga je neka djevojka svojom prevarom,uništio ga je pijani neoprezni vozač,smanjili su ga ostali koji su svoj san već izgubili
pa sada ruše nade drugima,braneći svoje logično razmišljanje i
dokazivajući svoju nadmoć,ironičnim dosjetkama i sarkazmom,
podcjenjujući svakoga ko se imalo izdvaja,koji je sačuvao malo nevinosti,netaknutosti ljudske zlobe u sebi.
Vlada hedonizam,a ipak nitko ne uživa.
Svi misle na sebe,a opet nitko nije sretan.Zašto?
Jer nam je ugrađena savjest da je sve uzalud,da nije nitko važan,da odlučuju neki drugi,da se bolje ubiti vodkom,puškom,posve je svejedno.Ugrađen je osjećaj da je prekrasan svijet samo priča za
malenu djecu,bajka.
Bajka u kojoj se nešire laži,u kojoj nema ljubomore,u kojoj nema sarkazma,bajka u kojoj nismo sami.
Ah a bajke su kao legende.
Nekad su se zaista dogodile.
Osvrčem se oko sebe i tražim sreću.Nigdje ništa.
Tada mi pred očima zablista prelijepa bijela ptica raširenih krila.
Trenutak sam ju gledao,a onda je odletjela.
Gdje je odletjela.

Stalno sam gledao kroz prozor.Po noći,duboko u noći,kada bi
sestra već odavno zaspala,a naša mala crno-bijela mačka počela presti u svome snu.
Gledao sam zvijezde,u zimskoj noči,i bio bih tužan,jer bio sam posve
sam.Ljudi kažu da možete biti u sobi punoj ljudi i osječati se usamljeno,a da opet može kraj vas biti samo jedna osoba i da nikad ni ne pomislite da ste sami.
Tužno je biti sam.Vjerojatno najtužniji osjećaj je shvatiti da ste neshvaćeni,da nikog nezanimate,da vas nitko ne razumije,jednostavno
ne shvaća,da je sve što izgovoriš krivo protumačeno.
I onda se pitaš šta krivo radiš,dali razgovjetno pričaš,dali si pretih,
a tišina,ona ti postane najbolji prijatelj.
Uz nju sam odrastao,uz nju sam proveo večinu rođendana,ona me jedina vidjela kako iskreno plačem.
Tišinu sam shvatio,i ona je mene shvatila.
Često sma razmišljao šta bih bio da budem animagus,da se mogu pretvoriti u neku životinju,a uvijek je bilo jasno,odgovor bi došao sam
bio bih vuk.
Usamljeni vuk,bijeli vuk jer sam ponešto svijetlije puti,tužni vuk
koji tiho korača smrznutom šumom.
Uvijek sam se tako osjećao i vjerojatno ču taj osjećaj i zaržati.
Iako je bila zima,ja bih pustio suzu,koja bi se gotovo zaledila od hladnoće,a onda bi mi sestra doviknula " jesi lud,smrznut ću se,
zatvori prozor" i okrenula se na stranu.
Ja bih ga zatvorio,legao bih u donji krevet i sanjao.
Sanjao sam tišinu.

U daljini se čuje pjev ptica, a ispod starog stabla na kamenoj ulici
obrisi iz daljine počinju poprimati oblike.
Sedmorica vojnika i on usmjerava automatskim puškama zarobljenike
prema šumi.Mržnja im se kao zlato sjaji u očima.
Od kuda njemu tolika mržnja da odvodi šestoricu civila jednim prašnjavim putem prijeteći im smrću.Kako on prekrije savijest,dali ga duh preminulog kasnije noću proganja,dali se on opravdava sa nečime,
dali bilo šta može opravdavati takve bespoštedne zločine.
Zašto muči zarobljenike tjerajući ih da puze,zašto ih pritom
psuje i pljuje,zašto ih gleda sa takvom zlobom u očima.
Automatska puška i sedmorica vojnika oko njega daju mu sigurnost,
moć,zadovoljstvo,sada može raditi što hoće.
A šta su mi ti ljudi skrivili?
Ništa.Zovu svevišnjeg drugačijim imenom,drukčije se mole,rade
sve šta on mrzi.
A njega ne dira ni plakanje,a ni hrabro odupiranje plakanju.Smrt im
je blizu.On ju sada priziva.On je sada njezino utjelovljenje.
Laže misleći da samo slijedi zapovijedi.Nitko se time nemože opravdati,svatko u svakome trenutku života sam odlučuje svojom voljom šta učiniti.
A šta njega natjeruje da ih četvoricu ubija pucnjevima sa leđa,vezanih ruku,polegnutih na travu.
Zašto preostalu dvojcu natjerava da nose mrtve,svoje poznanike
u šumu,negdje daleko od očiju,u nekakvo grmlje.Zašto ih ponovno muči i tjera da puze naprijed,pritom ih opet psujući.
Zašto se njemu pridružuju ostali i sad zajedno,kao da ih nešto povezuje,pljuju nesretnike koji rade sve šta im biva naređeno iako znaju da im nema spasa.
Dali se nakon nekoliko hitaca on osjeća pobjednikom,uzvišenijim nego trenutak ranije.On odlazi.
Zašto mu se oči tako jasno sjaje.
A dan je bio sunčan.ptice su pjevale,trava je pozelenjela,srne su
se skrivale iza obrisa drveća.Jedina nelogičnost u ovoj praiskonskoj slici prirode bila su dva trupla raskrvavljena u travi,nalazeći se nedaleko od četvorice mrtvih,vezanih ruku u grmlju.
A tako je lijep dan bio.