Sjećala se svake sekunde koju je provela sa njim,sa svojim pricom.
Sa svojim crnokosim,niti 20 ljeta starim odabranikom.
Sada ga više nema.Zašto.Gdje je.
Počela je tiho plakati.
Sjetila se kako joj je jednom pred svima,nimalo se srameći,ponosno
poklonio malu prelijepu bijelu ružu.Još ju je čuvala,duboko u sebi.
Zašto je tada padala kiša,zašto baš tad.Prokleta kiša.Bilo je presklisko,nije se moglo dobro vidjeti.Zašto sada pada kiša.
Kao da netko produbljuje njenu patnju.
Sjedila je sama pored jednog posve običnog groba,na tihome,gotovo
posve nečujnome mjestu.
Bilo joj je pozlilo.Nije mogla krenuti naprijed.Nije niti željela.
Željela je da je on ovdje da ju zagrli.Željela je da ju obavije svojim dugim nespretnim slatkim rukama kao nekad.
Da ju pogleda svojim prelijepim očima.Dali če ikada više ugledati taj plavo-zeleni sjaj njegova pogleda,te svijetle oči.Oči kojima se predala.
Oči zbog kojih nije nikad požalila.
Bilo je previše.Slomila se u sebi.
Počela je trčati,isprva polako,a onda svom snagom,daleko od svega.
Toliko je trčala da joj više nije bilo hladno,zapravo nije ni primjetila da je postalo toplije.Ugodno toplo,ali opet nekako drukčije.
No ona je i dalje plakala,i plakala.
Više joj se suze nisu mješale sa kišom,jer kiša je završila svoj ples.
Na trenutak je otvorila oči.
Ugledala je nekakav plavo-zelenkasti sjaj.No nešto je bilo čudno.
Taj sjaj je dolazio iz istog smjera,ali kao da potječe
od dvaju izvora,poput nečijih........
Ispod starog hrasta na groblju,neobični je starac gledao nekako
zamišljeno pred sobom.Kiša je padala i zamaglila mu je vid,ali starac
je ipak gledao.
Sa čudnim pogledom razumijevanja prišao je bliže.Iz unutrašnjosti svoga potpuno crnog kaputa izvukao je malu bijelu ružu i položio je nekoliko stopa ispred sebe.Tada je zabljesnulo.Starac je nestao.
Ostalo je tek beživotno tijelo djevojke i kiša.
Kiša koja je i dalje padala.
Post je objavljen 13.06.2005. u 10:34 sati.