Dogodi se samoubojstvo,ubojstvo,krađa,posve nevažno.
Nešto se dogodi.Nešto šte te natjera na razmišljanje,na prosudbu događaja.
Netko gleda s jedne strane,netko gleda sa druge strane,poznanici
sa treće.Kada se nađemo u takvim situacijama treba težiti
realnosti,a ne brzopoteznim osječajnim,često osvetničkim,
upiranjem prsta.Nažalost to se rjetko dešava,češće se mir traži krvlju
pa osveta nastavlja svoj mrtvački ples po ljudskoj budučnosti.
Treba težiti središnjoj perspektivi.To je enšto poput gledanje
neke prelijepe slike.
Nesmijete sliku gledati izbliza,jer vidjet čete samo mrlje,ali opet
ako ju gledate iz daljine,nečete uočiti detalje,koji ju čine slikom.
Kaže se "prvo pođi od sebe",teško,praktički nemoguće.
Svi su,neki više,neki manje,osječajni,nije mudro očekivati od nekoga objektivnu procjenu ako je on sam ili netko od bližnjih u pitanju.
Ipak treba pokušati,pokušati shvatiti obje strane.
Poslušati jednu,pa poslušati drugu,a onda odlučiti,kritizirati,ogovarati i osvečivati.
No činjenica je da kad sagledamo nešto s obje strane,shvatimo da
ne postoji crno-bijelo,a time i želja za osvetom ili nečim sličnim,pada u vodu.
A danas svatko gleda drugoga ne onakvim kakvim je on zapravo,več
onakvim kakvim ga ta osoba doživljava,ono što misli o njemu.
To je ta perspektiva.Dobropoznati "trn u oku" još od pamtivijeka.
Iskrivljena perspektiva.
Perspektiva koja se mora promjeniti.
Post je objavljen 10.06.2005. u 09:31 sati.