Stalno sam gledao kroz prozor.Po noći,duboko u noći,kada bi
sestra već odavno zaspala,a naša mala crno-bijela mačka počela presti u svome snu.
Gledao sam zvijezde,u zimskoj noči,i bio bih tužan,jer bio sam posve
sam.Ljudi kažu da možete biti u sobi punoj ljudi i osječati se usamljeno,a da opet može kraj vas biti samo jedna osoba i da nikad ni ne pomislite da ste sami.
Tužno je biti sam.Vjerojatno najtužniji osjećaj je shvatiti da ste neshvaćeni,da nikog nezanimate,da vas nitko ne razumije,jednostavno
ne shvaća,da je sve što izgovoriš krivo protumačeno.
I onda se pitaš šta krivo radiš,dali razgovjetno pričaš,dali si pretih,
a tišina,ona ti postane najbolji prijatelj.
Uz nju sam odrastao,uz nju sam proveo večinu rođendana,ona me jedina vidjela kako iskreno plačem.
Tišinu sam shvatio,i ona je mene shvatila.
Često sma razmišljao šta bih bio da budem animagus,da se mogu pretvoriti u neku životinju,a uvijek je bilo jasno,odgovor bi došao sam
bio bih vuk.
Usamljeni vuk,bijeli vuk jer sam ponešto svijetlije puti,tužni vuk
koji tiho korača smrznutom šumom.
Uvijek sam se tako osjećao i vjerojatno ču taj osjećaj i zaržati.
Iako je bila zima,ja bih pustio suzu,koja bi se gotovo zaledila od hladnoće,a onda bi mi sestra doviknula " jesi lud,smrznut ću se,
zatvori prozor" i okrenula se na stranu.
Ja bih ga zatvorio,legao bih u donji krevet i sanjao.
Sanjao sam tišinu.
Bijeli vuk
04 lipanj 2005komentiraj (3) * ispiši * #
