Svijeća je obasivala crvenkastu ružu dajući joj prelijep sjaj.Soba je zamračena,a zastori navučeni.
Jedino što je remetilo tu gotovo posve romantičnu sliku bilo je isprekidano disanje puno nervoze.
Pogledavao je na sat,opet.Prošlo je tek tridesetak sekundi.Još malo.
U sobi je jedva čekao da dođe,da ugleda iznenađeni izraz na njezinome licu,da ugleda te prozirne plave oči koje je zaljubljeno gledao več duže vrijeme.Dugo je čekao ovaj trenutak.
Začuo je kucanje.
Popravio je posteljinu na krevetu i sišao prema ulaznim vratima.
Ah,bila je savršena.Za njega.
Sada i zauvijek,pomislio je.
Nježno joj je dodirnuo lice,ni trenutka ne spustivši pogled sa njezinih očiju.Vodio ju je gore,drvenim stepenicama.
Ona se smješila,a kada je ugledala sobu prelijepo uređenu,mirnu i spokojnu,shvatila je da je on taj.
Onaj kojeg je čekala.Poljubila ga je lganim pomacima u usne,a tada potpuno se opustivši,prihvatila je ovaj trenutak.Predala mu se.
Njegovi su dodiri bili posvuda,tamo gdje ničiji nisu bili jer i njoj je ovo bio prvi put,prvi trenutak potpunosti.
Lagano je podignuvši,polegnuo ju je na krevet,nježno i zaljubljeno.
A onda su postali potpuni,na trenutak postadoše jedno,spojeni u vječnosti vremena.
Tiho su uzdisali i šaptali jedno drugome najljepše riječi,ispunjujući svoje snove.Duboko u noći kada ga je umor svladao,oči mu više nisu izdržale,zaklopile su se,savršeno,baš poput te večeri.
Ona je ostavši još budna,gledala u ruže,u svijeću,u njega.
Nikad nije osjećala takvu sreću.
U tišini malene sobice na drugome katu zahvaljivala je sudbini na svemu.Tada se svijeća ugasila,zahladilo je.
Nježno ga je pokrila,gotovo se nečujno zavukavši uz njega.
A onda je zaspala mirno,tiho,sretno.
Večer potpunosti
26 lipanj 2005komentiraj (63) * ispiši * #
