Iskreni smiješak

18 lipanj 2005

Uzdahnuo je.
"Gdje je nestala moja mladost" pitao je grane staog hrasta,ozbiljno kao da mu ono može odgovoriti.Izgubio je previše sječanja,pa kako nebi
kad bio je več hromi starac.
To ga je rastužilo.Istina je boljela,zato ju je cijeloga života odbijao
služiti.Bolje mu je išlo laganje.
Lagao je svima,ali ponajviše samom sebi.Uvjeravao se da je sretan,da
nije sam.Oženio je djevojku koju nije volio,ne onako ,na onaj poseban
način,sljedio je tu logiku života.
Logika je za njega predstavljala umjetno ugrađen naćin življenja života.
Posao je bio dosadan,velika zarada veselila je tek njegovu ženu,a djecu nisu nikad imali.Ali smijao se.
Imao je taj lažni smiješak cijeli život.Sada je šetao obalom jezera,prekriven toplim suncem.
Pogledao je prema mladome paru na klupici.Djevojka se smješila šalama svoga pratitelja,te ga je natrenutak podsjetila na nekoga.
Na jednu posebnu djevojku kojoj je,još dok je nosio školsku torbu,
svaki dan poklanjao svoj iskreni smiješak,pogled.
No,ona to nije primječivala,ili nije željela,te je sreću potražila u drugom zagrljaju.Godine su je zaboravile.
Sada ga je eto mladi par i klupica podsjetio na nju.
Prošao je pored njih i nije izdržao,te dovikne:
"Baš ste lijep par,čuvajte jedni druge"
Momak,obojene plave kose,kakve su danas mnogi nosili,odgovori samouvjereno,pomalo sarkastično:
"očemo deda,bez brige"
Ah kako uživaju,pomislio je odlazeći.Tužno je kad doživiš sam svoju starost,kada znaš da ničemu ne služiš,kada si posve sam...
Tada se zagrcnuo,počeo se tresti.
Teško je disao,trenutak kasnije uz muki tresak padne na zemlju.
Oči su mu bile otvorene.Gledale su jezero,stari hrast,gledale su svijet koje napuštaju.
Na licu starca pojavilo se nešto neobično.Usne su mu se iskrvile i pretvorile u smiješak,prirodan iskreni smiješak.
Pogledao je prema bijelim oblacima i zatvorio oči.Toplina ga je
okruživala poput djeteta koje sluša pustolovne priče isred kamina.
A onda je sve utihnulo.

<< Arhiva >>