Oblaci su sada potpuno prekrili mjesec i njegov zlatni odraz.Posve
se zamračilo.Jedino svijetlo dopiralo je sa malene rasvjetne lampe.
A ispod nje netko je gledao prazno,beznadnim pogledom.
Bila je slomljena.Više se neče nikad smijati,pomislila je u sebi.
Još trenutak ranije bile je vesela i pomalo zaigrana,unatoč tome što je već hodala dugo,jako dugo.
Ipak nije bila umorna.Čekala je svoju nagradu,njegov zagrljaj.
Sreća na njezinome licu kada je ugledala njegovu kuću zamaglila joj je pogled,pa nije ni primjetila kako je sve disalo nekako zloglasno,poput
nekog starog ukletog dvorca.
Vjetar se kretao više stoječi na mjestu,pomaknuvši se tek na trenutak da ukaže na svoju prisutnost.A ona je bila nasmješena.
Dozvala ga je kao uvijek ipod njihovog prozora.
On joj je otvorio vrata.
Kratko ju je,tek formalno zagrlio,niti ju ne poljubivši.
U govoru koji je uslijedio nije ništa shvačala.Nije vjerovala.
On je govorio,no ona je samo besmisleno gledala u njega.Oči su mu se još sjajile dok ju je gledao.
A tada joj se ukazalo značenje njegovih riječi,nije mogla a da nepočne plakati.Tješio ju je da ovako mora biti,da če sa drugim biti sretnija.Nije ga odgurnula,nije mogla.
Volila je njegov topli zagrljaj,Još uvijek nije shvačala da je to zadnji put,da će odsada neka druga biti u njegovim rukama.
Nije shvačala,a več je otišla.
Poljubio ju je u obraz,hladno iako je i on bio potresen,pa kako nebi
bili su sve jedno-drugome več dvije godine.Vrata su se zatvorila.
Ona je polako hodala,odlazila.
Sada je sjedilo tiho na travi,pokraj one malene lampe.Gledala je suznih očiju noć,noć koja joj je promjenila život.
A onda je vjetar zapuhao,obrisao joj suze i razmaknuo oblake.
Mjesec se opet pojavio.
Post je objavljen 21.06.2005. u 09:06 sati.