U Hrvatskoj ne postoji politički marketing

srijeda, 31.10.2007.


Izbori su javni natječaj kojim se odabiru političke opcije i ideje koje predstavljaju političari, a budući da se političari ne prodaju sami od sebe, što bi nekima u našem neizgrađenom društvu kultova čak i uspjelo, nastupilo je vrijeme "političkoga marketinga". Politički bi marketing u svakome slučaju trebao biti proces demokratskog uvjeravanja, a ne oblik psihološke spinovske manipulacije svijesti i ponašanja ljudi, pobuđivanja niskih pobuda, licemjernih privlakuša i sl., čega smo trenutno svjedoci.

Koliko je hrvatski politički marketing doista na razini demokratskog uvjeravanja da se iščitati iz instrumenata političke reklame kojima smo obasuti u ovo bipolarizirano predizborno vrijeme, a koji se, svojstveno tranzicijskim zemljama gdje su politički marketing i izborna kampanja kao utanačena strategija još uvijek u embrionalnoj fazi, nažalost velikim postotkom svode na tendenciozne ankete i de facto oglašavanje besadržajnim plakatima koji pak više sliče reklamama zubnih pasti.

Naime, koliku primjerice jumbo plakati, kod kojih je HDZ pak napravio korak naprijed, na koje se potroše stotine tisuća kuna u predizbornom razdoblju, uistinu imaju moć mijenjanja postojećih stavova birača ili privlačenja nepolitiziranih, neopredijeljenih, konformnih pojedinaca birača da glasaju za opciju koju pojedini plakat reklamira, nije potrebno zaključivati.

Pored nedostatka stvarnog političkog marketinga koji bi iznjedrio uvjetno rečeno najbolju političku opciju, hrvatska predizborna politička scena postaje manevarski prostor improvizacije predizborne političke utakmice bez "mainstream" tematiziranja, što za posljedicu ima glasačku konzistentnost biračkoga tijela temeljenu na njihovim ranijim uvjerenjima, nažalost često ideološkim, koja se odnose na prošlost, povijest, moral, pravdu, osobne moralne stavove i opredijeljenja, a što prikriva prave sposobnosti, odnosno nesposobnosti određene opcije za vođenjem društva. U tom kontekstu SDP bi glasove sakupljao ukidanjem vjeronauka, a HDZ isticanjem svoga "hrvatstva" u UN-ovoj skupštini.

Nepostojanje političkog marketinga u Hrvatskoj po uzoru na "zapad" možda i nije toliko pogubno, jer prostor na kojemu živimo kao skup osobina koje ga i čine takvim kakav je, jednostavno diktira pravila koja dakle po svome iskonu niti ne mogu biti nalik na "zapad", no to pak ne znači da se politički marketing i u Hrvatskoj ne može razviti po uzoru na onaj ekonomski koji svoje ishodište ima u artikuliranom postojanju tržišta koje bi u slučaju onog političkog svoju pažnju usmjeravalo ka biračima kao konzumentima politike.

Tek kada hrvatska politika u svojoj ukupnosti, koja obuhvaća dakle i izbornu, odnosno predizbornu reklamu dosegne tu razinu djelovanja moći ćemo govoriti o stvarnom hrvatskom političkom marketingu kao sredstvu stvaranja uvjeta za prevlast racionalnih mjerila u politici, potpunom demokratskom ostvarenju društva i glasanju kao izrazu moći, a ne priznanju nemoći.

Esdepeovska demokracija

utorak, 23.10.2007.

pssst



Nakon poraza komunista u Hrvatskoj na prvim višestranačkim izborima nakon pola stoljeća - osamostaljenjem hrvatske države, preneraženo komunističko vodstvo svojom očekivanom perfidnom prilagodbom novom demokratskom okruženju, generiranjem danas očiglednih vertikala prije svega civilnoga društva, dugoročno je odredilo domete razvoja ukupnoga hrvatskoga društva. Posljedica toga je da danas u Hrvatskoj u svim aspektima političkog, gospodarskog, javnog i društvenog života postoje naznake krnje demokracije, odnosno postojanja pseudodemokracije.

Nekadašnja sveprisutna Komunistička partija bratija kao sijelo podobnih, uspostavom nove hrvatske države postaje umreženo područje institucija, organizacija, udruga, i pojedinaca smještenih između obitelji, države i tržišta, u koje se preferirani "bivši" zbog danih im mogućnosti, udružuju poradi zagovaranja svojih zajedničkih interesa temeljenih na dotadašnjem autokratskom, njima ustaljenom načinu funkcioniranja društva u svojoj ukupnosti.

Drugim riječima činjenica je da današnje vertikale društva počivaju na, paradoksalno; totalitarnoj autokratskoj ideji, što je itekako zamjetno, koje neizostavno politički obojene djeluju pored svojih djelatnosti i sa svrhom promoviranja minule jugoslavenske ideologije što za posljedicu danas između ostalog ima i neartikulirani identitet istinskog građanstva u Hrvata, ali i nacije. Ne radi se ovdje o nekoj velikoj zavjeri, jer činjenica je da je današnje hrvatsko društvo izgrađeno na komunističkom zadku, njegovoj misli, jer druga dugo nije ni postojala ili se zabranjivala sa opravdanjem rušenja poretka.

Surogat takvog neizgrađenog istinskog demokratskog društva danas se ponajviše ogleda u odnosu spram početaka stvaranja nove hrvatske države. U tom kontekstu paradoksalno je da su jedni od današnjih nositelja hrvatske demokracije 25. lipnja 1991., kada se donosila Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske prosvjedno napustili sabornicu, protiveći se ustvari uspostavi demokratskog sustava - riječ je naravno o SDP-ovim zastupnicima.

Također paradoks takvog hrvatskog društvenog nonsensa jest da danas bez ikakvog moralnog i etičkog prava deklarirani poklonici propalog i neodrživog represivnog komunističkog sustava, kao poprišta gušenja ljudskih prava - izražavanja, slobode govora, mišljenja i pisanja, te vjerskih i drugih prava, svojim ukorijenjenim djelovanjem, između ostalih i sam SDP kao nasljednik Komunističke partije, ali i njeni ostali sateliti, emitiraju opću averziju spram prvog hrvatskog predsjednika - onoga koji je kroz tadašnji HDZ dao putokaz za sve goruće probleme naše ondašnje surove stvarnosti, onoga koji je pokrenuo demokratske promjene u Hrvatskoj i osigurao izbore, test demokracije i slobode nakon gotovo pola stoljeća, što je pak neizmjerljivi ulog za sve koji žive u Hrvatskoj.

Za razliku od Broza, utega današnje socijaldemokracije, čija vlast nikada nije prošla demokratsku provjeru, Tuđman je dva puta izabran za predsjednika RH na demokratskim izborima - međutim, oni koji zagovaraju titoizam, sinonim hrvatskog totalitarizma, besramno se hipokritski, obmanjujući narod, Tuđmanu usuđuju spočitavati manjak demokracije, slobode medija, ksenofobiju i nacionalizam, svjesno zanemarujći činjenicu da se radi o izravnim posljedicama "njihovog" sustava, koje je tek uspostavljeni demokratski sustav pored uobičajenih bolesti tranzicije i ludila oružane agresije morao proći, jer - evoluciji treba vremena za ono što revolucije upropaste.



Glasna predizborna tišina

petak, 12.10.2007.


pssst



Prije više od mjesec dana napisao sam da tada upražnjena politička scena djeluje mirno i spokojno, kao zatišje pred buru, te da će predizborni ples inherentno sa sobom donijeti bespoštednu i nemilosrdnu borbu za vlast. Od izbora nas dijeli 44 dana - buri ni traga, a cijela 2007. godina protkana je naglašavanjem kako se nalazimo u predizbornoj godini, kako je izborna utakmica čak preuranjeno počela. Također; nerijetko su se aktualni prozivani "nazovi afera" političari i branili tom argumentacijom - kako je sve protiv njih zbog sakupljanja, kako to vole reći jeftinih političkih bodova.

Ono što trenutno zaokuplja medijsku pozornost, a sa namjerom i pažnju birača odvraćajući misli daleko od splitske rive, Lenca ili Verone, u biti je mazanje očiju koje očigledno svim bitnijim igračima hrvatske politike bespogovorno odgovara. Svi šute. Iako je osobito minula godina prožeta manjim ili većim aferama, što pak ne znači da bi samo o njima trebalo raspredati, jer valjda(!) postoji i nešto konstruktivnije, Hrvate i ostale uveseljavaju Mamić, Kerum, Đikan, voda u Vrbanima i urušena Kupska ulica, ne umanjujući bitnost tih u predizborno vrijeme ipak "malih" događaja.

No; udubivši se u hrvatsku zbilju cijela priča dovodi do ravnodušnosti kada se zna da je to naslijeđena komunistička realnost. Navikli smo. Pored izostanka općemedijske objektivne kritike politika i političkih postupaka zbog raznih političkih pritisaka između ostalog, opći metež hrvatske ukupne javnosti potvrđuju i akteri hrvatske političke javnosti. Primjerice predsjednik javno novinare uči istraživačkom novinarstvu, tuži Večernji list zbog informacija da je imao važnu ulogu u "tajnoj službi bivše Jugoslavije", članovi Upravnog vijeća državne izvještajne agencije "Hina" smjenjuju se po volji, također; suspendiraju se novinari (Danko Družijanić i Goran Rotim) nakon što su u središnjem dnevniku emitirali proustaški govor predsjednika Stjepana Mesića, novinari primaju prijetnje smrću, itd..

Dakle, i nije neshvatljiva letargičnost svekolike medijske mašinerije, osobito u ovo predizborno vrijeme - govori se što se treba čuti, medije ne zanima odmjeravanje stvarne snage političkih opcija koje se trenutno svodi na objavu tendecioznih anketa javnog mnijenja, a još bi dokinuli i demokratsko pravo svih koji se kandidiraju na izborima da se izjasne.

Nije da ne postoje hvalevrijedne iznimke čiji govor jedva kod koga u javnosti pobuđuje interes, jer to može samo kakva "pokos" ili "severina" senzacija, ali kritički, ideološki neopterećeni govor, hrabrost za javni kritički govor i diskurs, te zauzimanje za cjelovitu istinu, kao novinski uzusi u hrvatskim medijima su nepoznanice, čime se obistinjuju sumnje izražene u slobodu medija u Hrvatskoj, jer je očito da se, iako je sloboda medija ustavno zajamčena, koriste kao sredstvo vlasnika istih kako bi promovirali svoje poslovne i političke interese, često slične onima političkih opcija. Nije zavraga "Freedom House" objavio izvješće o stanju slobode medija u kojemu su hrvatski mediji, prema stručnoj ocjeni dakle, tek djelomično slobodni.



Hej ti ratniče

ponedjeljak, 08.10.2007.

Mnogi danas nose njegov lik na majicama, kapama i torbama nemajući pojma tko je on u stvari bio i što je predstavljao. Upućenijima - zabluđenijima prije svega on je oličenje bunta, ali kada netko spomene Che Guevaru prvo što većini padne na pamet jest novac, kapitalizam. Paradokslano, no na njegovim obrisima lica otisnutima na komadima platna danas se okreće pozamašna svota novca, zbog čega se od milja Che ili na indijanskom "Hej ti" vjerojatno okreće u grobu, jer to predstavlja suštu suprotnost njegovu prvobitnom liku i djelu, bez obzira što je i on pio Coca Colu.

Terorizam



Nedvojbeno je bio osebujna i zanimljiva osobnost koja zavrijeđuje veliku pažnju. Devetog listopada puni se 40 godina otkako je 1967., Che Guevara bio ubijen u bolivijskome seocetu La Higuera, kamo je došao izvoziti revoluciju. Mnogi su i za života toga čovjeka predmnijevali da bi mogao postati "osoba stoljeća" - možda ga je zato Castro i poslao tamo; kako bi CIA i bolivijska vojska mogli obavit posao - nimalo čudni komunistički maniri.

Iako je za mnoge komunistički junak nadahnut marksizmom, simbol pravde i socijalne jednakosti, njegove metode provođenja njegovog viđenja pravde kompromitacija su svega onog čega je on bio simbol, najviše 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća, a i danas. Njegove metode djelovanja otkrivaju pravi karakter njega samog, komunističke ideje, socijalističke revolucije, klasne borbe, dijalektičkog materijalizma i svu licemjernost i nepravdu jednog neodrživog sustava kao što je bio komunizam, sustava koji je iza sebe ostavio preko 100 000 000 mrtvih nepodobnika. Punim imenom Ernesto Guevara de la Serna imao je velike planove za cijeli svijet kojih se ne bi posramili ni poznatiji imperijalisti.

U današnjem svijetu istančanih osjetila i misli usmjerenih ka čovjekoljublju, smislu za pravdu, ljudskim pravima i slobodama koje u današnjem općem kapital-liberalnom vremenu doživljavaju vrhunac u smislu eliminiranja svega onog što sputava čovjeka i vrijeđa njegov obraz apsolutno je neshvatljiva afirmacija i implementacija čovjeka kalibra Guevare u cijelu priču. Ljubiti socijalnu pravdu, čovjeka pojedinca kao merituma socijalnog nauka a pritom veličati Che Guevaru koji je diljem Kube podizao radne logore za homoseksualce i uzimati ga uzorom svega toga kontradiktorno je, nerazumno i nepromišljeno od strane mnogih. Drugim riječima Che se ne uklapa u priču za koju se prodaje.

Ironično ali istinito - u svom silnom zanosu borbe za slobodu Che Krist, kako ga neki bogohulno nazivaju nije se libio osloboditi malog čovjeka okova ovozemaljska života predstavljenog u smrtnom tijelu. Izrazito okrutan, nije prezao od bezočnih ubojstava strijeljanjem svojih najbližih suradnika, i to na sam spomen njihova dezerterstva, a o ubojstvima metkom u čelo dvjestotinjak svojih neistomišljenika da i ne govorimo. Povijesni spisi između ostalog karakteriziraju ga kao hladnokrvnog ubojicu koji je nadzirao smaknuća protivnika revolucije na Kubi nakon što je Castru pomogao da dođe na vlast 1959., te kao jednog od glavnih zagovornika nuklearnog rata u čemu je pronalazio rješenje svih nepravdi (Kuba 1962.), kao i zagovornika trećeg svjetskog rata koji bi čovječanstvo trebao dovesti do društva po njegovoj mjeri, socijalističkog društva. Metode nelegalnog ratovanja, gerile i terorizma bile su način sprovođenja njegovih "plemenitih" ideja, rušenja demokratski izabranih vođa, poredaka i sl..

Nesumnjivo je da je Guevara bio odvažni buntovnik suprostavljajući se i danas nemilosrdnom i perfidnom kapitalizmu, no isto tako je nesumnjivo da je bio i okrutni, zaluđeni idealist, utopist, predstavnik i oličenje isto toliko i više, nemilosrdnog sustava - komunizma. Danas ga i mnogi ljevičari, posebno anarhisti, smatraju autoritarnim staljinistom čiji je konačni cilj bio stvaranje birokratskog i represivnog staljinističkog režima.


8. listopada - Dan neovisnosti Republike Hrvatske

Dana 8. listopada u Hrvatskoj se kao državni blagdan obilježava Dan neovisnosti u sjećanje na dan kada je Sabor Republike Hrvatske 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.

Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji.

Ta je značajna odluka Sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se