21

petak

listopad

2016

Prizor za slikanje

Bilo je četiri sata ujutro kad smo prošli kroz zadnji tunel i nakon pitomih šumovitih brežuljaka izbili na visoravan. Ispod nas tmina nazubljena, neugodna strmina, pa kotlina u zelenilu sakrivena, a onda pogled pukne na more, daleko na horizontu sunce uronilo u plavu masu, kupa se, odmara, prije izlaska. Kao plava brokatna haljina kad ljulja na bokovima, more se valjuška, ulje teško, izlilo se u nepregled da bi se na koncu sljubilo se s nebom.

Zadivljeni gledamo kako je Bog čudo stvorio, prirodu koja u šutljivoj ljepoti veličanstveno stoji, moćna, na njezinoj su strani velike sile: i vrijeme i tajne postanka, vječnost oko koje mi u mraku tapkamo.

Oduševljena sam, ganuće mi otkinulo srce, stojim pred tim tajnama prirode i vremena mala, neprimjetna gazim, oduška nalazim u čuđenju, pa mojih je sedam-osam desetljeća, ako i to Bog da, ništa spram te vječne vasione.

Imam osjećaj da me nešto podiglo, kao da me neka sila zavrtila i ja vidim ono što u rijetkim trenucima tek naslutiti mogu, kolutove života što ih stara samsara vrti, vječnost što se prolila pred nas beskrajna.

Bože, kakvo je ovo čudo! – ponavljam dok izvlačim mobitel iz torbe da taj veličanstven trenutak u svoj album prizora za slikanje ubilježim.

Za nekoliko trenutaka krećemo dalje. Lovimo stari trajekt koji još od kralja Aleksandra po moru služi, teretni brod koji na relaciji Rijeka-Susak razne terete prevozi. I ja uprtila svoj skromni teret, neki namještaj što mojoj sestri više ne treba, zapela da se vozi i vozi, da se, nedajbože, ne baci...

Uvijek neku tremu imam kad idem u svoju vikendicu. Što li ću zateći, je li na nogama, drži li se?
Ma ja bih ju najradije prodala, al prodaja ne ide. Navezala sam se na tu kuću, a ona me, pravo budi rečeno, samo sekira.

Da nisam sama, da netko pripomogne, možda bi drukčije bilo. Ovako dojadi. Al kud ću?

U rano jutro uplovili smo na Susak. Svatko svoj teret s broda izvlači. Kao mravi ljudi prionuli i izvlače svojinu. I ja svoju uprtila na taćke, al teret ne pomaže da ono što se vrti u glavi prizemljim.

Uvijek me pri dolasku na otok neka trema spopadne, kao da mi je nauljeno more srce progutalo, pa klizim po otoku nestvarna, u putnom jet lagu, težak teret ne pomaže prionuti realnosti.

Kod javne gustijerne uvijek predahnem jer nakon nje sto i pedeset stepenica vodi do gornjega sela, na njima dušu ispustim. Uz kamene eliptične stepenice koje vijugaju po rubu brda s druge strane klimava ograda od provalije dijeli, divovke trstike u filigranskoj mreži prekrivaju kotlinu, kao iz prašume, vremena dinosaura, udare u oči nenavikle na išta drugo osim betona.

Konačno stižemo. Otključavam i ulazim u kuću, s vrata vidim neuobičajen red. Na kuhinjskom stolu svježi kruh, kava, cigarete. Nema ustajalog zraka kakav obično dočeka.

Idem ravno prema spavaćoj sobi da se raskomotim, a tamo u mom krevetu, staroj sicilijanskoj postelji dopremljenoj s juga Italije jedne davne godine nekom susačkom vinaru, koji je za svoju prvu bračnu postelju pola ljetine dao, ispod bijele šlingane posteljine i mojih slavonskih dušeka, izviruju gole bijele ruke nepoznatih tjelesa.

- Izvini, izvini, nismo znali da ćeš doći – govori iznenađen muški glas i ja spazim svoga majstora sa ženom, prošlo ljeto popravljao je nešto na kući, pa sam mu velikodušno ponudila ako se kakva sila ispriječi da kod mene prespava. I prijeka se sila, očito, ispriječila.

Skrenem pogled da ne gledam dok se oblače, a iz kreveta pod prozorom dvije dječje glavice proviruju.

- Pa vi ste pola sela pokupili! - pomislim.

Al nešto me lecne pri toj pomisli. Dva momčića kao dva mala drvena vojničića ukipila se pored kreveta, oko njih samo nove oprave talasaju. Oči uperene u me, bez treptaja.

Osmijehnem se - pa neću valjda djecu plašiti.

- Ajde, ajde, ne boj te se, djeco! Trk u igru – naglas progovorim.

Otvorim vrata prema dvorištu, djeca izlete i u tren u društvu moga sina ukipljena menadžerija nestane u trstici, u zelenilu, ne obazirući se na nas odrasle.

Pratim pogledom minijaturnu nam presliku koja naš soj samo naizgled oponaša, gledam tu dječju nevezanost ni sa čim što ne potječe iz njihova bića, spontanost koju još život nije potkresao, slobodu. Diglo mi se raspoloženje. Ono jutrošnje ganuće susreta s morem obuzelo me ponovo i ja zaboravih vikendicu, majstora, prionulost brizi oko života, zaboravih na sav belaj oko svojine.

U dječjoj igri ugledah isječak pravoga života.

Brzinski zgrabim mobitel iz torbe i počnem škljocati: još jedan prizor za slikanje.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se