16

ponedjeljak

prosinac

2013

Safet Isović

Danima me progoni želja da se na čas teleportiram u djetinjstvo kada sam imala pet-šest godina. Želim iz te perspektive vidjeti moje roditelje. Vratiti se u davne godine, u vrijeme kada je moja osobnost bila pukotinama isprošarana morska spužva, koju je oblikovalo to dvoje ljudi koji su me stvorili. Kada su bili moj svemir, svod, kišobran što zaklanja od nepogoda, kada sam ovisila od širine njihova pokrivala.

Sada kada ih nema, beskrajno mi nedostaju. Nedostaju mi kao ljudi, kao sugovornici, kao dva radom opsjednuta frika, nedostaje mi njihov red, moral, svjetonazor.

Kada su bili živi, tako malo sam imala vremena da ih sagledam kao ljude bez uloge koju su imali u mome životu, bez krvave pupčane vrpce koja se koprcala i onda kada sam ja već i sama bila roditelj.

Voljela bih da se vratim u djetinjstvo i da ih vidim, da gledam taj par s čoporom male djece, kako im je? Jesu li ikada otvorili dušu nekome i bili ono što jesu izvan svojih uloga? Jesu li bili sretni? Čemu su se radovali?

Sjećam se smijeha u našoj kuhinji kada su s prijateljima, komšijama, otišli gledati film "Bitku na Neretvi". Film je trajao dugo, i moja je mama, koju ratovi i ratna retorika i nisu zanimali, zaspala. Godinama je nakon toga bila predmet šala. A ja suosjećam s njom. Ženi s hrpom male djece, kinopredstava je došla kao wellness, da malo otpusti sve oko sebe.

Kada su se još smijali? Za dugih zimskih večeri, kada se oko kuhinjskog stola okupljalo muško društvo iz komšiluka. Muškarci koji su u Drugom svjetskom ratu bili na suprotnim stranama. Mislim da nitko od njih neke ozbiljnije bitke nije iskusio, ni gubitka, valjda je zato rat bio predmet satire, junačenja bez pokrića.

Moja mama se znala smijati doskočicama, vicevima, smijala se kao danas ja, kao da ju je ulovio epileptički napad, smijeh iz dubine trbuha zakotrlja se i ako ga ne ispušeš, ugušit će te lavina napada. Čista hipomanija.

Jedne zime iza klanja, sve žene iz komšiluka išle su u bušare, to su kod nas bili lokalni običaji. Maskirale su se i hodale po kućama. Kao djevojčici činilo mi se to od mame neprimjerenim, moja je mama uglavnom bila ozbiljna, tiha, povučena žena. Činilo mi se nepriličnim da je maskirana tako zabavna, duhovita, hipomanična.

Kada bih se sada vratila u moje djetinjstvo, ne bih ju gledala očima djeteta. Gledala bih ju očima odrasle žene, prijateljice. Prošla je kroz ovaj svijet, a tko ju je uopće tako gledao, razumio?

Pomogla bih joj one davne godine kada smo selili. One povijesne jeseni, kada smo s jednog kraja države otisnuli se na drugi kraj. Kako li joj je bilo? I danas imam tu škrinju u koju je pokupila svoju dotu i došla u veliku, novu kuću. Sjećam se kako smo ulazili u sobe i divili se. Stara Mufardinica nam je ispekla kajganu od desetak jaja koju smo zahvalno pojeli uz čisti bijeli, gradski kruh.

Sjećam se vlaka koji nas je vozio, prelazio je rijeke, plašio me, kao da su tračnice postavljene po rijeci koja brza niz brda i doline, sve do jedne ogromne ravnice. Na željezničkom kolodvoru dočekala nas je prava kočija. Mufardinovi su selili u Istru, sve su sa imanja rasprodali, otišle su krave, telad, kokoši, konji, ostali su samo magarci koji su nas vozili.

Kako je bilo doći u tu veliku švabsku kuću, u ulicu u kojoj su kuće bile posložene kao ptice na žici od struje. Jesam li ja ikada doživjela takvo uzbuđenje kasnije u životu. Da li zato s lakoćom selim, prodajem i kupujem? Da ponovno proživim prvi susret s morem. Zadivljen pogled sa splitske rive, i da čujem svog brata kada kaže: Koja velika voda!

Gdje je sada moja mama? Koji svjetovi postoje na nebu, u svemiru, koje su to galaksije u koje se sele naše duše. Pa ja tamo imam cijelo selo! Ona im se pridružila! Opet je preselila, otišla drugom dijelu svoje obitelji. Tko zna kako li im je. Gledaju nas dolje. Ili konačno počivaju u miru, u nekom boljem svijetu.

Kada sam bila dijete, doma smo redovito slušali lokalne radiostanice. Sjećam se kako su se nedjeljom orili "Želje i pozdravi" s radiostanice koja sada pripada drugoj državi.

Pjevala je Silvana Armenulić, Meho Puzić, Đorđe Marjanović. Sjećam se srcedrapateljne pjesme Safeta Isovića: Tebi, majko, misli lete preko polja i planina, iz daleka primi pozdrav od jedinog tvoga sina. U tudjini ja sam sada, daljina nas rastavila, da li cu te ikad vise ja vidjeti majko mila?

Tada sam mislila da na tu pjesmu može plakati samo Safet Isović, u najboljem slučaju uz taj sevdah može tugovati neki nostalgičan momak iz Bosne koji je trbuhom za kruhom skončao u Njemačkoj, Sloveniji, po Zagrebu. A danas znam da ne plaču samo bosanski momci, na tu pjesmu plaču mnogi, uključujući i mene.

Kaže mi kolegica s posla: To tako mora biti! To je prirodno. Svašta se može dodati kao utjeha, ako se ima što reći. Ili samo sjesti i plakati.

Da se mogu vratiti u djetinjstvo. Samo malo da vidim ta dva radoholična frika, taj par koji je Bog spojio, tihu, radinu, introvertiranu ženu i škrtog logoroična zabavljača.

Fali mi njihova mudrost, snaga da do kraja budu uspravni i svoji. Fali mi tatin vitalan penzionerski duh koji kao Linić analizira kućne fijancije. I mama koja radi kolače, kakvih više neće biti.

Fali mi Božić u njihovu domu, mali okićeni bor sa svijetlećim lampicama koji je tata kupio, davno, u Njemačkoj, prije negoli je taoistička Kina slobodnom trgovinom okupirala sve naše blagdane. Fali mi adventski svijećnjak koji su moji iz neke prahistorije izvlačili. Danas toga više nema. Kina nas je i tu uniformirala.

Fali mi tatina propovijed za stolom, mama kako odmahuje rukom. Opet priča previše, a tišina tako puno govori.

Mogla bih kao moj otac logoroično pričati do preksutra. Mogla bih kao majka šutjeti i samo osjećati kao me tzunami tuge preplavljuje.

Mogla bih, što je najizglednije, pustiti Safeta Isovića i plakati, plakati bez riječi danima. http://www.youtube.com/watch?v=Z2eBe6TzL8I

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se