Estetički relativizam
 Umorih se od silnog pisanja (dva posta, jedan od impozantnih 402 riječi dok je drugi dobacio do zavidnih 448 riječi (radi se o fontu uskih slova, inače bi ih bilo više)) o akademskom sustavu GB-ja, pa odlučih malo predahnuti pozabavivši se drugom temom. Kako me zla iako posve dosadna boleština (ja sam uvjerena da se radi o muskulfiberu mišića oko pluća, moja doktorica tvrdi da je bronhitis) natjerala da propustim let za London, neposjedovanje pristupa internetu u mom zagrebačkom staništu iziritiralo me i više nego što je to uobičajeno. Odlučila sam to odlučno presjeći kratkim ali brzim rezom. Poteškoće u organiziranju pristupa internetu u mom slučaju su brojne. Prva poteškoća, ujedno i uzrok svih mojih problema je što nitko od stanara moje ni okolnih zgrada-kuća-potleušica-fitness centara-kozmetičkih salona-ćevabdžinica nema otvoreni wireless gadovi bezobrazni nabijem vas. Mislim, ako imate flat rate, a sigurno neko od vas ima (Šime, đurđica, Zmaj Od Bosne, Libertas, ZNET-Dragutin, Ico, SpeedTouch789CV, VBLeo, WiFiHR.avenijavukovar?!) šta ga onda držite zatvorenim? Ko je to vidio? Vi ste krivi za sve da baš vi jer da imate otvoreni wireless, ja se ne bi morala baviti pretvaranjem jezika kako-da-vas-cijenjeni-potrošači-toliko-izjebemo-u-mozak-da-ni-ne-primijetite-da-trošite-još-više-para-na-još-lošiju-uslugu u jezik kako-da-sačuvam-minimum-ljudskog-dostojanstva-i/ili-para-i-izvučem-što-bolju-uslugu-za-što-manje-para. Druga poteškoća tiče se mog neredovitog i relativno kratkotrajnog sveukupnog boravka godišnje u Hrvatskoj. Svi paketi koje nude lokalni provajderi (tele2, VIP Vodafone, T-com, Iskon, tomatobimbo i post-božićni Djed.Mraz) osmišljeni su za potrošača koji je sigurno stalno vječno i zauvijek ukotvljen u Hrvatskoj i kojem se isplati plaćat mjesečnu pretplatu i potpisivat ugovor jer zna gdje će biti naredne dvije godine (u Hrvatskoj, cijelo vrijeme). Tako da će za samo 3600 kuna dobit besplatan uređaj. I spektakularnih 2 GB prometa. Treća poteškoća, kao što je netko mudar nedavno primijetio, jest u tome što je moj pristup rješavanju tog tipa problema iracionalno-impulzivan: ”Ti čekaš da ti se nakupi želja i jednom kad želja postane dovoljno jaka, kupuješ bilo što samo da je odmah sada ove sekunde istog časa. I da je bijelo, ako je riječ o tehnici.” Iako je to apsolutna istina o meni od koje nikad nisam čula ništa istinitije, ne mogu se složiti s tim da me to ikad do sad dovelo do toga da sam potrošila radikalno više novca za radikalno slabiju uslugu nego što bi potrošio pažljivi višemjesečni proučavatelj svih opcija svih provajdera u zemlji i inozemstvu, po isteku dugih sati potrošenih na izračun optimalnog odnosa cijene i kvalitete. Jer nije. Primjena praznovjerno-praznovjernog pristupa (bitno je da je energija kojom to radim pozitivna) do sad bi uvijek na kraju urodila plodom. Nešto malo napora uloženo u kratki research i onda brza kupnja, po organskom sistemu: ionako ne mogu predvidjeti sa stopostotnom sigurnošću je li to zaista najbolja opcija (jer baš sutra, tj. dan nakon što se odlučim za opciju A npr. može izaći nova akcija koja opciju B čini daleko povoljnijom a mene moronom), pa je bolje da tome ne pridajem previše pažnje. Jer jedino sigurno u operaciji predugog istraživanja je da ću potrošiti PREVIŠE vremena na jebenu stvar. I da ću se, proporcionalno tome, osjećati PREVELIKIM moronom, umjesto da se samo osjećam prosječnim moronom, kako se inače osjeća ljudska jedinka u kapitalističkom sustavu. Praznovjerno-praznovjerni pristup u zadnje četiri godine optimiziran je primjenom tzv. estetičkog relativizma (ime mu govori upravo suprotno od onog što mu… ime govori). Estetički relativizam je tehnika kupovanja laptopa, mobitela, iPoda i gadgeta po sistemu daj bilo šta samo da je lijepo. I da nije PC. A ako je k tomu još i bijelo… I tako je naš junak, odmarajući se od napornog akademskog života postao ponosni vlasnik Vodafone mobilnog interneta (na slici, ovo malo bijelo utaknuto u ovo veliko bijelo). Danas sam potrošila samo 42 kune na pol sata surfanja. Pravi trijumfv. 619 words |
