22.04.2007., nedjelja

Test

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nacrtajte slovo Q na svom čelu.

Jeste?

U kom smjeru gleda kvačica?


Baš sam upilala s tim testom. Sad me sve sram napisati ovo što će uslijediti.

Dakle, čitala sam nedavno u ovim novinama (klik) ovaj članak (klik) koji je predstavljen kao ”znanstveni pristup starim pitanjima”: istini i laži.

Navodno i životinje lažu i obmanjuju. Kad se slonekima dijelilo sijeno, neki su ga odmah progutali i onda nehajno mahali surlom (kako se može nehajno mahati surlom? – to valjda znaju oni koji puno vremena provode s tim životinjama pa nauče razlikovati nijanse u ponašanju). Kad su se tako, ”nehajno mašući surlom”, približili drugom slonu, ćornuli su mu sijeno iz usta. Nažalost, da bi se dokazalo da slonovi to rade s namjerom (dakle da zaista lažu, a ne da im je to instinktivno ponašanje) moralo bi se moći čitati im misli. Umjesto toga, rađeni su eksperimenti s gorilama koje se podučavalo jednostavnoj verziji američkog znakovnog jezika. Korištenje jezika je gorilama omogućilo da lažu, pa je tako jedan od njih slagao da je ovaj drugi poderao jaknu trenera.

No dobro, da ne prepričavam sad cijeli članak u kojem još piše kako samo 8% ljudi tvrdi da nikad nije slagalo, kako otprilike pola trogodišnjaka i svi petogodišnjaci lažu, kako su njihovi roditelji potpuno nesposobni procijeniti kad im dijete laže a kad ne. Blablabla svi lažemo tralala.

E sad, autor članka nudi jednostavan test kako utvrditi je li neko dobar lažov ili ne. A test je dakle, pogađate, crtanje slova Q na čelu. Neki ljudi crtaju slovo Q na čelu tako da ga drugi mogu pročitati, a neki tako da ga oni sami mogu pročitati. Taj test pokazuje je li neko high self-monitor ili low self-monitor. High self-monitors su zabrinuti za to kako ih ljudi doživljavaju i vješti su u manipulaciji. Low self-monitors su oni koji su uvijek isti u različitim situacijama, više se ravnaju vlastitim osjećajima i manje su svjesni utjecaja koji imaju na druge ljude.

Ova podjela mi se čini daleko previše jednostavna – sigurno postoje nijanse u tome koliko je tko dobar lažov. Ona također ne uzima u obzir kontekst i osobu ili osobe kojima se laže. Vjerujem da ima ljudi koji lakše i bolje lažu svojim prijateljima i onih koji lakše lažu autoritetima tipa policija, sudstvo i slično, kao i obrnuto – ovisno o vlastitoj etičkoj prosudbi, težini laži i njenim posljedicama i još hrpi drugih stvari.

Osim toga, nisam sasvim uvjerena da se može uspostaviti takav jednoznačan odnos između toga koliko smo svjesni tuđe percepcije sebe i jesmo li dobri u laganju. Čini mi se da netko može biti super svjestan i željan toga da kontrolira sliku koju drugi imaju o njemu tako da on ispada fenomenalno genijalan ali da mu to svejedno ne uspijeva – da ne može biti uvjerljiv.

Ali ono što mi je zanimljivo u tom testu (što se vidi iz ovih komentara dolje) je što je očito da neki ljudi nalaze sasvim normalnim da im crvuljak na Q ide u jednom smjeru a drugi da im ide u drugom. Budući da veliku većinu ljudi koji su ostavili komentare ne poznajem osobno, a što se tiče onih koje poznajem, ako su zaista tako dobri lašci, male su šanse da ću ja to znati, jel? vjerodostojnost ovog testa ne mogu provjeriti, čak i kad bi me to zanimalo.

Puno mi je zanimljivija sama činjenica podjele – na ove desne i ove lijeve. Ona sigurno govori nešto – ali što? Kao i uvijek, interpretacija je ono što je zapravo zajebano.

Kad sam pokušavala rekonstruirati kako sam mislila o tom slovu Q dok sam ga crtala na čelu, išlo je otprilike ovako. Prvo sam htjela nacrtati slovo Q tako da crvuljak ide prema desnom oku. Ali onda sam vizualizirala to Q i pomislila – pa čekaj, ne mogu Q ucrtati u unutrašnost svoje lubanje, moram ga nacrtati na čelu, a unutrašnjost lubanje nije čelo. Ako ga idem crtati na čelu, mogu ga nacrtati samo tako da mu crvuljak ide lijevo, jer crtam po površini svoga čela – površina je ta crtaća ploha. Ne bih naopako pisala ni po jednoj površini, nije mi to prirodno. Taj zadatak sam nekako shvatila jako fizički. Nacrtati na čelu meni može značiti samo jedno. (Zanimljivo mi je također što da bih opisala kako sam ga nacrtala na svom čelu kao da se gledam izvana koristim ”lijevo” i ”desno” zapravo kao da se gledam iznutra prema van.)

Neki blogeri su u komentarima u cijelu priču uveli zrcalo – što mi je još više zanimljivo - meni zrcalo uopće nije palo na pamet (zašto bi se zaboga gledala u ogledalo dok crtam Q na čelu?). Ali kad sam pročitala to o zrcalu, onda sam počela razmišljati kako bih, da je pitanje bilo tako formulirano da traži da si tetoviram Q na čelu (a ne samo napišem pa obrišem), sigurno to učinila tako da crvuljak ide udesno, jer bi me strašno nerviralo da se svako jutro gledam u ogledalo s naopakim slovom Q. Tako sam si uostalom i probušila nos, onako kako mi se sviđa u ogledalu, a ne onako kako mi se sviđa kad bi sebe gledala izvana.

Richard Wiseman, autor teksta, jedan je od onih popularnih znanstvenika. Prema Wikipediji, profesor je Javnog Razumijevanja Psihologije. Karijeru je počeo kao mađioničar, a uglavnom se bavi paranormalnim, npr. istražuje Natašu Demkinu, mladu Ruskinju koja ljudima dijagnosticira bolest samo gledajući u (ili kroz) njih. Nemam poseban problem s tim što se Wiseman bavi paranormalnim – često je paranolmalno samo pitanje toga da je postavljena i općeprihvaćena paradigma preuska, i da u nju jednostavno ne stane objašnjenje nekog fenomena, jer se prema njenim principima ne može objasniti. Para-normalno je ispravan termin samo ako se shvati tako da odstupa od norme kojoj legitimitet daje povijest a ne nekakav a-historijski i neovisno o kontekstu postavljen koncept normalnog. (Iako, iskreno, i ova košulja mi je malo pretijesna: how to let the world in on its own terms pitao bi se Charles Olson. Ali on je bio pjesnik, a ne filozof.)

Ono što me više zabrinjava kod Richarda Wisemana je što je on naime 2001. počeo projekt da pronađe najsmješniju šalu na svijetu. Taj projekt je potpuno besmislen jer je humor toliko kontekstualno uvjetovan. Ipak, Wiseman je dobio hrpu para – naravno od British Association for the Advancement of Science – iz čega bi se moglo zaključiti da ni Wiseman nije baš vjerovao u to da postoji najsmešnija šala na svijetu, već da je to jednostavno bio zgodan način da se popularizira znanost (a popularizacija znanosti nažalost često znači njeno izvrtanje).

Kako bilo, idem ja sad nehajno mahati surlom, a za nagradu što ste sudjelovali u mom malom eksperimentu, evo vam najsmješnije šale na svijetu prema rezultatima Wisemanovog projekta (55% ljudi misli da je ta šala smiješna).

Dva lovca hodaju šumom kad se jedan od njih sruši. Izgleda kao da ne diše i oči su mu staklenaste. Drugi lovac mobitelom nazove hitnu službu i zavapi u slušalicu: Što da radim? Prijatelj mi je mrtav. Djelatnik hitne službe kaže: Smirite se, mogu vam pomoći. Prvo se moramo uvjeriti da je uistinu mrtav. Čuje se prvo tišina, a zatim pucanj. Nakon toga, lovac pita u slušalicu: Okej, šta sad?

Richarda Wisemana su pitali da izabere koja je šala njemu najsmješnija. Evo šta je izabrao.

Pas uđe u poštu da pošalje telegram, uzme prazan list papira i napiše: Vau Vau Vau Vau Vau Vau Vau Vau Vau. Radnik uzme telegram i kaže pristojno psu: Ovdje ima samo devet riječi. Možete poslati još jedan Vau za istu cijenu. Pas ga zbunjeno pogleda i kaže: Ali onda to ne bi uopće imalo smisla!

Meni je ova šala užasno smiješna, puno smješnija od prve. Rekla bih da je Wiseman pravi šaljivdžija. (Zapravo, cijeli ovaj tekst služi samo tome da bih ja mogla fino napisati taj vic na svom blogu.)


p.s. Još sam zaboravila napisati da ja slabo razlikujem lijevo od desnog.
- 16:58 - Komentari (35) - Isprintaj - #

18.04.2007., srijeda

Kiseli gumeni bomboni

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dok sam kupovala kisele gumene bombone kako bih utišala Napadnu Pohotu Za Hranom od Kravljeg Ludila u dućančiću u Alsageru pomislila sam (podsjetila me bol u desnom ramenu) kako bi bilo prikladno riješiti se željeznog sidra u obliku kovanica koje mi lutaju po torbi. Pristojno, i posve besmisleno, zatreptala sam prema prodavačici: Mogu li vam platiti sitnim novcem? Kao da sam očekivala da mi kaže: Ah, pa ne, nikako, u ovom kiosku prihvaćamo samo novčanice od 500 funti. Kako sam istresala te bakrenjake i ostalu novčanu gamad po pultu, iskočio je i jedan euro. Teta iza pulta uprla je prstom u osamljeni euro u društvu penija i funti i rekla: This is not real, chicken. I don’t know what this is. Ne znam ni ja, teta, neki ljudi to zovu novac, čak i ako nisu funte, ma koliko to nevjerojatno zvučalo. Ali da, slažem se... this is not real.

Mark Constantine, tip koji vodi Lush (onu firmu čiji sapuni izgledaju jestivo) odlučio je donirati po 1 000 funti (ukupno 100 000 funti) raznim humanitarnim i aktivističkim organizacijama. Ovako objašnjava pravi razlog zašto je novac dao sitnim grupama:
”If you are going to give money away you might as well give it to someone who’s going to do something stupid with it.” Favoriti među grupama su mu Čovjek Sardina, koji putuje zemljom upućujući na probleme zagađenja ispušnim plinovima, ili Guerrila Vrtlari, koji usred noći sade cvijeće oko prometnica. U Lushu se sad prodaje i Charity Pot, losion za ruke, čiji prihod od prodaje ide takvim malim aktivističkim grupama.
”When you think about it, you think how much mischief you can do with a thousand here, a thousand there, it’s great. If we get a million out of the Charity Pot, we could create absolute chaos.”
My kind of guy. Odmah sam pohitala po losion za ruke Charity Pot.

Kategorija: novac.




- 23:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.04.2007., nedjelja

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

In the Baggage Room at Greyhound

I
In the depths of the Greyhound Terminal
sitting dumbly on a baggage truck looking at the sky
waiting for the Los Angeles Express to depart
worrying about eternity over the Post Office roof in
the night-time red downtown heaven
staring through my eyeglasses I realized shuddering
these thoughts were not eternity, nor the poverty
of our lives, irritable baggage clerks,
nor the millions of weeping relatives surrounding the
buses waving goodbye,
nor other millions of the poor rushing around from
city to city to see their loved ones,
nor an indian dead with fright talking to a huge cop
by the Coke machine,
nor this trembling old lady with a cane taking the last
trip of her life,
nor the red-capped cynical porter collecting his quar-
ters and smiling over the smashed baggage,
nor me looking around at the horrible dream,
nor mustached negro Operating Clerk named Spade,
dealing out with his marvelous long hand the
fate of thousands of express packages,
nor fairy Sam in the basement limping from leaden
trunk to trunk,
nor Joe at the counter with his nervous breakdown
smiling cowardly at the customers,
nor the grayish-green whale's stomach interior loft
where we keep the baggage in hideous racks,
hundreds of suitcases full of tragedy rocking back and
forth waiting to be opened,
nor the baggage that's lost, nor damaged handles,
nameplates vanished, busted wires and broken
ropes, whole trunks exploding on the concrete
floor,
nor seabags emptied into the night in the final
warehouse.

(...)

Farewell ye Greyhound where I suffered so much,
hurt my knee and scraped my hand and built
my pectoral muscles big as a vagina.

Allen Ginsberg


- 10:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se