< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Lete, lete...

Kad bih morala opisati jednom rečenicom ovu godinu, sve bi stalo u to da je -proletjela. Sve je proletjelo. I vrijeme i događaji i mjesta na kojima sam bila i tuga i strah i radost. Dok sam se okrenula, dok sam podigla pogled s tastature tačnije, prošlo je pet mjeseci od dočeka prošle Nove godine. Vrijeme je prozujalo dok sam ja pisala diplomski. Odjednom sam se zatekla u maju mjesecu kako se čudim što je drveće ozelenilo i što ljudi nose majice kratkih rukava. Pa je onda došao mjesec juli i ja odbranila taj diplomski. Sve u trenu. Toliko truda, rada, neprospavanih noći i sve bi gotovo za manje od deset minuta. Što ti je život. Eh, pa onda odemo na godišnji odmor i da nemam u folderima preko osamsto (800) slika, tačno bih mislila da sam sanjala taj Egipat. Pa sam se vratila i nastala je potraga za poslom. Strah, zabrinutost, nervoza i proleti i taj period...dok sam se okrenula, počela je nova školska godina. Period moje adaptacije na novu okolinu - nije ni postojao. Kao da sam među tim ljudima godinama. A doduše, za dublja razmišljanja i premišljanja nisam imala ni vremena. Danas gledam svoj IV 1 i ne mogu da vjerujem da je polugodište gotovo i da imamo veseli čas. Pa mislim, kako?!?! U kojem momentu u životu vrijeme počne letiti i ti se trudiš da držiš korak i trudiš se da ne zaostaješ i sve što na kraju imaš je osjećaj da trčiš uporno trčiš i ne staješ i ne znam u kojem momentu će opet vrijeme da uspori i sve se opet počne mjeriti normalnim minutama....

Gledajući Anju, tek vidim kako vrijeme brzo leti. Od one male štruce, postala je brzopuzajuća djevojčica sa dva donja zuba i kosicom koja se presijava na crveno. I koja me zove tkate. I maše i mlatara rukama kad me ugleda kao da će da poleti. I plače kad joj odem negdje....

I nije da se žalim. Daleko od toga. Završila sam fakultet, našla posao, sve po nekom redu, kako treba da bude. Gledano statistički, ova godina mi je bila bolja od zadnjih pet u nizu. Čak Novu slavimo u hotelu s pet zvjezdica, ni manje ni više. Baš drugu govorim, postala sam si preveliki snob. Činjenica koja me čini sretnom je ta da imam takvo društvo i takve prijatelje s kojima mi ne bi bilo dosadno i u špajzu da smo za Novu. Ne. Stvarno, mislim da imam prave razloge da budem sretna i zadovoljna. Samo jedno mi nedostaje. Onaj osmijeh na licu od uha do uha. Osmijeh kojem je uzrok samo jedna jedina emocija na svijetu – ljubav. I našla sam čak i tu osobu koja bi mogla razviti taj osjećaj kod mene...samo...što sve lijepe stvari u životu dođu sa ponekom komplikacijom u paketu. Polako. Duga je godina pred nama :
)

Sve najljepše u Novoj godini Vam želi

anna


13:54 - Komentari (9)




Imagine Me & You

Ili u prijevodu, transkript jedne kafe

Sjele nas pet da popijemo kafu prije posjete zimskom salonu knjige.
I pitam ja njih: „Vjerujete li vi u ljubav na prvi pogled?“

Ja vjerujem
Ne.
Da.
Definiši.
Ma ono, vidiš nekog prvi put i osjetiš i znaš da je to to za cijeli život...
U KOGA SI SE TO ZALJUBILA?!
Ma neee
U INSTRUKTORA AEROBIKA?!?!?!?
Ma sta ti je?! Nisam!
Jesi!
Nisam, aaa
......

Ja sam to osjetila, ali jednostrano.
Eh, da, to mi se desilo sto puta. Ja se zaljubim na prvi pogled, ali on ne.
Ma nije to ljubav na prvi pogled.
Nego šta je?
Pa zaljubljenost, strast, sviđanje, ljubav dolazi kasnije...
To k`o one priče što su se vjenčali poslije sedam dana poznavanja.
Ma da.
Ali ni to nije garancija da će veza potrajati.
Ma garancije nema. To je čista sreća, kako će te šta zapasti.
Ja vjerujem u te stvari, srodne duše, druge polovice...
Ali, je li ti se desilo?
Ma nije baš, ali voljela bih...
.........

Jesi to čitala neku teoriju?
A jest garant!
Nisam. Gledala sam film.
Aaa, ma da.
Uglavnom, par koji se zabavlja godinama, odluči se vjenčati, najbolji su prijatelji, ljubavnici, sve. I ona u prolazu dok ide prema njemu u crkvi, okrene se i desi joj se taj pogled...
Aaa, ma da, naravno...s kumom njegovim.....
...S ženom...
ŽENOM?!?!
Aha, cvjećaricom koja joj je donijela bidermajer.
Ma daj, pa ovo ti je bilo trik pitanje!
Ti ustvari nas pitaš vjerujemo li u ljubav s ženom na prvi pogled.
Ma to je nebitno u cijeloj priči. Ta cura iz filma, sigurno nije željela da joj se desi tako nešto na dan njenog vjenčanja s čovjekom njenog života. To vam hoću reći. Da je nekontrolisano, da je nemoguće ignorisati ako ti se desi..
E TO ne bih voljela da mi se desi!!
I šta bi s njima?
Pa ostale su zajedno.
Naravno.
Ona nije htjela ostaviti muža unatoč tome što se zaljubila u nju, kao, bili smo najbolji prijatelji prije ovoga, bićemo prijatelji i poslije ovoga...
Tipično ženski.
Ali onda je on shvatio šta i kako i pustio je jer mu je njena sreća ipak najvažnija.
Pitam se da je situacija obrnuta šta bi bilo....
O tom osjećaju vam pokušavam reći. Kad znaš da je sudbinski i ti i on, kad je više stvar prepoznavanja a ne upoznavanja...to je po meni ljubav na prvi pogled...
Ne vjerujem ja baš u to...
Ma znate šta, samo zato što mi se nije desilo, ne znači da ne vjerujem.
Da, nada zadnja umire.
.........

Ma znaš šta, ja mislim da ti scenaristi imaju malo bujnu maštu danas, mislim znaš li ikoga da mu se desilo to s ženom.
Jeste onoj glumici što glumi Mirandu u Sex and the City. Bila udata, imala dvoje djece i samo se zaljubila u ženu i otišla od muža.
Ma daj.
Život piše najčudnije priče.
MA daj! Ali znaš li TI nekoga da mu se to desilo?
Hm, pa Mirandi...
I eno nama Ibre!

Pogled kroz prozor i umiremo od smijeha.

Srce moje miruj!
E OVO je prst sudbine...
Pa stvarno....

(Priča postaje preinterna i mnogo teško je prisjećati se doslovnih riječi, cure ako sam šta parafrazirala, ono, so sorry :)
Ustajemo, njih tri idu naprijed, Srodna Duša mi prilazi i šapće da je Triplet ne čuje: „Znaš, ja ipak vjerujem“...

I ja Mile, i ja.

anna


17:54 - Komentari (11)




Dug dan

Danas sam iznimno...hmm. Dođe mi period, dobro, ne baš period, recimo dan. Dakle, dođe mi dan kad ništa pod milim Bogom ne kontam. I sve što uradim je nesuvislo i bez veze i nema smisla. Recimo jutros, krenula sam u potragu za silnim papirima koji mi trebaju. U općini. I prvo, dođem tamo, shvatim da nemam olovke. Ja koja nosim pernicu sa sobom. Koja u pernici ima i heftalicu i makaze (što je naročito interesantno ako kreneš na neki koncert ili recimo aerodrom, pa počneš pištati i svi te gledaju a ti se pravdaš kako si učiteljica...) no jutros, olovke, nema. Pa sam onda gledala koga bi da pitam da mi pozajmi....i onda sam shvatila da je pametnije i bolje da izađem i kupim olovku, nego da nekoga nešto zamolim. Ljudi su vrlo čudni dok stoje u redu. Kao da čekaju priliku da se posvađaju. Pored mene su dvije žene zagraktale jer ju je ova vrlo ljubazno pitala u kojem redu stoji, da bi joj ova odbrusila: „Nisam ti ja kriva što si nabila taj šešir na oči pa ne vidiš u kojem redu stojim“ Kako ju je skenirala u pola sekunde i smislila napad/uvredu dok si rekao keks, me fascinira i gotovo.

I tako krenem po olovku. I uđem u pet, majke mi pet supermarketa koji ne drže olovke. Nađem jednu i kupim je i kad sam izašla, vidim da piše crveno. Pa sam onda ušla u DM da tražim olovku. U DM.

I konačno se vratim nakon potrage i da popunim formular, piše, bla bla bla izdata u PU_________ Šta je PU? Pa se okrećem da pitam nekoga, nema niti jednog prijateljskog lica oko mene, svi reže, pa se onda forsiram, de se sjeti, šta bi moglo biti PU?? I na kraju priđem skrušeno službenici na šalteru i pitam je. A ona u mene kao da sam joj bubreg zatražila pogledom: „Pa bona, policijska uprava“. Duduk pravi.

U školi, pisali ćirilicu, oduzimali trocifrene brojeve, tkali i plesali kolo. S djecom sam ja-ja. Možda jedina svijetla tačka današnjeg dana. To kolo, da napomenem, poslije naučenog trokoraka- sam vrlo brzo okrenula u - `hajmo plesati, kako god- što su jedva dočekali....pa nam je kolegica upala u učionicu a mi svi plešemo uz Abbinu - Mamma Mia...Kad je bal nek je....

I maloprije poslije časa aerobika, upadnemo instruktoru u svlačionicu dok se presvlačio. Nenamjerno. A on u gaćama...

E sad odoh spavati i nadati se da ću makar sanjati šta pametno

anna
.


21:22 - Komentari (11)




Opet, ipak.

Uhh. Bole me ramena, bole me ruke, bole me prsti na rukama. O nogama se trudim ne razmišljati. I samo čekam jutro da svane i da vidim koju upalu mišića imam. Počela sam ići na aerobik/pilates. Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu, nešto na taj fol. Doduše, išla sam ja i prije neke tri-četiri godine na aerobik neka tri mjeseca...I onda mi je naravno, dosadilo. Vježbe postale iste, utoliko da sam znala napamet svaki pokret, a čak je i urlik lava na početku CD-a koji se vrtio-bio uvijek isti. Što se tiče tog zasićenja i dosade koja neminovno slijedi, mislim da su odlasci na časove joge ubjedljivo rekorder. Dosadilo mi je nakon mjesec dana. Nisam ja neki sportski tip. Ukočim se, recimo, kad lopta leti prema meni. I ono kondicije koliko dobijem od dva časa tjelesnog u toku sedmice, sa djecom, je sve.

A i upala sam u neku kolotečinu, posao, kuća, birtija-vikendom. Sve pet, ali malo dosadi vremenom. I tako sam poklekla i krenula ponovo u vode aerobika. Tačnije, Hi-lo aerobik i pilates sa trakama. Majko moja. Prestrašno. Nas tri i instruktorica i vježbe u obliku plesnih koreografija koje je povezivala u jedno. Skoči, dva koraka lijevo, noga gore, pljesni rukama, tri skoka desno, pa sve iz početka. Sad znam kako se djeca osjećaju kad im ja nešto objašnjavam a oni ne kontaju.

Imam četiri dana ispred sebe, praznik nam je. A i plata je bila danas. Sutra planiram:

1. Naručiti se za pregled i naručiti leće. Odlažem neizbježno, mjesecima. Neka i očala, volim ih, ali treba mi neka
promjena. Žuljajuća promjena, doduše, ali nema veze.
2. Otići frizeru i izvuči pramenove. Imam sliku Rachel iz Prijatelja u glavi. Pramen boje meda, svijetlo plavi tu i
tamo i par njih smeđih....Sviđa mi se to šarenilo.
3. Sutra navečer popiti to piće u tom lokalu koji se zove „Četiri sobe gospođe Safije“. Prvi zadatak je prije svega
pronaći to mjesto u gradu, o kojem svi pričaju. Ime obećava.
4. Kupiti knjigu Hiljadu čudesnih sunaca, Haled Hoseini. Kažu da je dobra. A i ima mi neki šmek koji me intrigira.
5. Spavati, spavati, spavati. Sva četiri dana, koliko god i kad god stignem-spavati. Malo sam preumorna od svega.

Sve ovo, samo ako ujutru budem u stanju nogu podići.

anna


21:32 - Komentari (6)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se