Ne mogu reći da sam loše.
Ne mogu reći ni da sam dobro.
Srednje sam. Srednja u srednjim godinama u srednje kvalitetnoj vezi i u srednje kvalitetnom životu.

Prošlo je mjeseci od mog zadnjeg pisanja - ispovijesti. Prošlo je mjeseci u kojima se puno toga dogodilo, puno toga izmjenilo, puno toga poboljšalo, puno toga naučilo, ali i puno propatilo.
Očito ne može biti dobro, ako nije popraćeno s nečim lošim.

Ljepoto, tebe sam se sjetila nekoliko puta. Ne mogu te zaboraviti, ne mogu te izbaciti iz svog sjećanja, iz svojih osjećaja, iz mene. A više ne postojiš.

Frajeru, tebe sam upravo danas otpisala i to je kraj. Da li će biti kraj danas, sutra ili za mjesec dana, nebitno, ali kraj znači kraj. Ja nisam glupa zato što ne dižem buku; ja nisam glupa zato što ne propitujem, ja nisam glupa zato što te pustim da živiš ono što pričaš. Ja ću ti uvijek dopustiti da misliš da si u pravu, uvijek ću ispitivati granice do kojih si spreman ići, a onda ću u trenutku servirati sve što te dođe.

I onaj zadnji je pokazao svoje lice nakon kratkog vremena. I onaj predzadnji je pokazao što je zaista na stvari. I ti ćeš dušo moja doći na red. Ne zato što ja to hoću, već zato što platiš za sve u životu.

Nisam osvetoljubljiva, ali dođeš na svoje. I ja ću frajeru doći na svoje, ali očito moj red još nije stigao. Previše je griješnika prije mene na redu.

Frajeru, mislila sam da će funkcionirati.

Ljepoto, još te volim više od svega iako ne znam kako bi funkcionirali.

Svi ostali, nemojte probati shvatiti...

To sam ja...