Donijela sam odluku. Mijenjam posao. Točnije, mijenjam firmu.
Nije meni u ovoj loše. Super je u odnosu na bivšu. Ali želim bolje. I želim nešto novo. Želim više izazova, novu sredinu, moć, ponovno stvaranje nečega... osjetiti kako je to kad je nešto tvojih ruku djelu.
Ovdje je postalo monotono. Sve što sam mogla napraviti bolje, napravila sam. I sada stagniram. Ne mogu ja to. Ne osjećam se više korisno.
Od početka sam znala da će to samnom biti problem. Od dana kada sam počela intenzivnije razmišljati o poslu i to tome kada ću se ja zaposliti, znala sam da će biti problem zadržati se na jednom mjestu duže vrijeme. Ne mogu ostati ovdje gdje su neke promjene učinjene i sada šefovi više ne žele ići u nove promjene, a stari način ne valja.
Hvala lijepo, bilo je super dok smo imali zajedničke ciljeve. Sada su se razišli. Idemo svatko svojim putem. No hard feelings, ali svatko želi da mu bude najbolje.
E pa ja zato odoh tamo gdje će biti bolje. Jedino što ne volim te faze pregovaranja u kojima svaka strana želi ono što je najbolje za nju. To može trajati i trajati. Naročito u ovakvim situacijama kada je promjena posla čisti hir kojim se zadovoljava glad za novim izazovima, a ne prijeka potreba. Neću preći u novu firmu pod svaku cijenu. Imam svoju. Imam svoje želje i potrebe. Ma ne dolazi to preko noći. Nisam se ja samo probudila i odlučila: „Moja cijena je tolika. Uzmi ili ostavi.“ Iza mene stoje rezultati. Iza mene stoje dani i noći, vikendi i godišnji, provedeni za računalom. Naradila sam se da bih napokon došla do pozicije gdje ja mogu birati. I to se isplatilo.
Ovdje je pala motivacija, pala je ambicioznost, zasićenje je došlo do ruba čaše, želje za novim poticajima nema... znam sebe... to znači kraj.
Idem polako, ali sigurno onim ciljevima koje sam si postavila davno.
Da bih ih postigla, mijenjam posao. Ovdje je bilo dosta. Pregovori započinju i samo se nadam da će biti kratki, efikasni i na obostrano zadovoljstvo. Jupiiiii, jedva čekam.... :))))))