14.06.2012.

Onaj osjećaj kada su oči jedini prozor iz tamnice.

14.06.2012. u 08:13 | 0 Komentara | Print | # | ^

19.03.2012.

Na bogatu tortu od orasa i višanja kod tetka Marice posluženu na švapskom porculanu mliječno bijele boje, ukrašenom pastelnim zelenim motivima. To bih odgovorila ako bi me netko pitao na što te podsjeća ovo jutro. Tri dekade su iza mene, neki bi rekli vrijeme kada čovjek zađe u one godine kada se nađe na prvim stepenicama reminiscencija. Rekla bih – ja sam odavno tamo, prelazim ih u nekoliko koraka i spuštam se niz drveni uglačani rukohvat kao niz tobogan na školskom igralištu S.V.Čiča, ne bih li se opet mogla popeti. Hvala onome što odgore vidi sve, stepenište je svaki puta sve dulje i dulje.
Tetka Marica je bila sestra od moje bake, zvala sam je baka-tetka. Umrla je prije više od jednog desetljeća u staračkom domu od moždane kapi, našli su je tek nakon nekoliko dana u sobi. Nikog nije bilo briga što je s njom. Tetka Marica je živjela u kući na ćošku, odmah ispod groblja. Voljela sam ju posjećivati zbog dva razloga: zamamnih mirisa bogatih kolača koje je radila koji su uvijek umivali svaki kutak njezine kuće i zbog bratića, njezinog unuka, koju ju je tu i tamo znao posjećivati. Bratića sam voljela iz sebičnih razloga – njegovi roditelji bili su imućni i svaki puta sa sobom donio bi hrpu igračaka i video kazeta koje sam halapljivo gledala. Tada sam se prvi puta upoznala sa dječakom Bastianom i njegovom Beskrajnom pričom. Film je doduše bio sinhroniziran na njemačkom, ali fantastični prizori velikog bijelog čupavog zmaja i princeze djeteta bili su dovoljno zanimljivi sami po sebi, zamišljala sam što razgovaraju na tom čudnom, reskom jeziku. Kuća baka tetke bila je stara, paorskog izgleda, debelih vlažnih zemljanih zidova, prekrivenih raznobojnim tapetama i pastelnim bordurama, ispunjena starim secesijskim namještajem. U trpezariji nalazile su se staklene vitrine u kojima je uredno ležao posložen porculan, na jednom od tih tanjurića donijela bi mi debeli komad ukusne torte punjene kremom od orasa, ili kremom od maka, sa višnjama i mirisom ruma. Sjedila bih pristojno na debeloj sofi, onako kako me je mama naučila, i čekala da baka tetka započne razgovor sa sestrom, mojom bakom, a ja bih se prvo sramežljivo, a potom halapljivo bacila na razgledavanje svih bratićevih igračaka kojima je bila ispunjena kartonska kutija na sredini trpezarije. Bratić je bio moje godište, jedinac, bistro dijete koje je znalo čemu služe oni kvadratići u Smibu zvani križaljka.
Poslije je izrastao u pankera, anarhista i ateista, a potom je njegovu irokezu zamijenilo odvjetničko odijelo. Mislim da živimo u istom gradu, ali obiteljske veze su nekako izblijedile, kao - što bi nekako Đole sigurno patetično rekao - šare na starom korištenom Herendi porculanu.

19.03.2012. u 09:18 | 0 Komentara | Print | # | ^

08.07.2011.

Vozim se u još jedne “nove radne pobjede”, spiker na radiju najavljuje sparni ljetni dan, automobili polako klize, neki sa zatvorenim prozorima, drugi s otvorenim; iz njih trešte različite glazbene preferencije. Stavljam cd, zvuci Tragic Kingdoma ubacuju me u vremenski warp, tamo negdje u ljeto ’97. Sjedim na podu sobe na katu, jedne u nizu kuća koje ne nazivam domom, kroz zatvorene šalukatre sunčeve zrake bodu tamu sobe kao čudni svjetlosni ježevi ili podvodne mine, reflektiraju se o metalne predmete i izvode čudan ples po stropu.
Pjesma broj devet, poneka suza u oku, pa bijes u kutevima usana. Štreberica pala na ljepotana, ljepotan pao na mozak, na izgled sigurno nije, a bome ni na “laku reputaciju”, bolje rečeno “nikakvu reputaciju” jer kao da nisam ni postojala. Jedan od onih učenika koji nose nimalo upečatljivu odjeću boja koje se stapaju po potrebi sa zidovima ili nekom drugom okolinom, kose uvijek uredno počešljane; odmori se provode iznad knjige, ponavljajući gradivo prije sljedećeg sata. Tko zna, možda baš mene digne, moram ponoviti ovu savršeno naučenu lekciju o moderni u kniževnosti; stilske figure: anafora, epifora, aliteracija, simploka… Postoje očekivanja, postojim ja koja ih ispunjavam i to je smisao mog postojanja. Onda nastupa on, moj novi životni projekt, moj stasiti Apolon koji želi mene, ovakvu neuglednu, ali pametnu u svrhu beskonačnih intelektualnih razgova; posuđuje mi Trpimira Macana za maturalni, citira Balaševića. Padam na Balaševića i više se nikada ne dižem. Muškarac ne živi samo od duhovne hrane, on ima potrebe, on ima prirodom utkane porive; on čezne, i stremi, i žeđa, i drhti, i očekuje, i priželjkuje, a kada zadnje zrnce strpljenja prođe kroz usko grlo staklenog sata on gasi svoju žeđ na drugom, podatnijem izvoru, a moje “nevinije” ruke ostaju prazne. Doduše, vlastitom voljom, barem neka satisfakcija. Nogirala sam manekena. Moj trijumf prve ljubavi, nisam bila ostavljena - ostavila sam, ali je nekako pelinasto djelovao okus pobjede u ustima.
U biti razmišljala sam više o pojmu doma i o svojoj prilagodljivosti različitim stambenim prostorima i različitim lokacijama, nego o manekenu iz ’97. Bojim se da više nikada neću imati osjećaj doma. Dom je tamo gdje su mama i tata, ali dom je također ostao tamo negdje ’91 na zlatnim poljima, u mojoj glavi zamrznuti kadar, idilična slika ispod staklene kugle pritiskača za papir, nešto što je nepovratno izgubljeno.

08.07.2011. u 09:56 | 0 Komentara | Print | # | ^

06.07.2011.

Kako je bilo u isti tren lijepo i nesmotreno, pomalo bezobzirno, pomalo nemarno sjediti na toj drvenoj klupi u sred Cvjetnog trga s tobom i nadolazećom jeseni. Ispitni rokovi pri kraju, neka praznina u trbuhu, metež ljudi koji prolaze i osjećaj sjete, taj vječni pratilac. Ako se nikada ne udam, ne marim, ionako sam oženjena za njega.
Željele smo nešto, nekoga da ispuni tu prazninu, nataloženu pomalo djetinjim problemima, željele smo nečiji zagrljaj, nečiju toplu ruku u ruci, nečije tijelo kao štit od onoga što se javljalo na horizontu.
Jebem ti Remarka i Balaševića i svu tu pomno naškrabanu, prepisanu patetiku na listove već zgužvanih bilježnica, olovka možda blijedi, ali ladice u glavi zaključane kao najsigurniji sef ne popuštaju. Još smo tu, pomalo sramežljivo čeprkamo prašnjave šarene marame iz ladica neke druge priče, podastiremo ih i pokušavamo skupiti sebe, skupiti djeliće onoga što smo bile, shvatiti tko smo i kamo idemo, shvatiti da nismo mi te koje trebaju s brojem ispisanim bijelom kredom na crnoj ploči stajati en face pa profilno ispred foto aparata. Shvatiti da jesmo i da život ima svoju vrijednost, sreća je u finim detaljima Herendi porculana.

06.07.2011. u 14:37 | 0 Komentara | Print | # | ^

23.05.2011.

Osjećam se ogoljeno. Naravno da znaš tko pjeva tu pjesmu, silly ol' me...pa rekla sam ti, a da nisam ni znala. Ako i šutim bespuća interneta progovaraju - u cara Trajana kozije uši. Krivu sam rupu odabrala da u nju vrištim. Ali kad pogledaš, nisam imala preveliki izbor - vrištati virtualno ili u svoj odraz u ogledalu, a kako sama ne znam čuvati svoje tajne, očito, odabrah ovo prvo...znam, kontradiktorna sam. Moj život je oksimoron. Kako sam mrzila tu prepotentnu riječ s kojom se ljudi vole nabacivati kako bi pokazali i dokazali da su pažljivo slušali na satu hrvatskog jezika...i ja skupa s njima. Možda se jednog dana naučim voljeti, a možda i ne. Baš se pitam kako bi izgledao takav dan. Razumijem te Lea, i istina, to je nešto što si čovjek ne poželi.

23.05.2011. u 09:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

10.05.2011.

NP Fiona Apple - Why Try To Change Me Now?

Ponekad ispadnem pametnija nego što jesam zahvaljujući svojoj šutljivosti ili duljim pauzama između riječi dok izgovaram rečenice...ljudi imaju tendenciju završavati tuđe rečenice i u sekundi izgovorim nešto pametno, a da nisam uopće otvorila usta. Ne radim to namjerno..to se jednostavno događa i pomalo me strah koliko uopće u meni ima inteligentnih sivih stanica? Presmiješno je koliko se to često događa i zbog toga se osjećam pomalo "fake"...ali s druge strane nisam kriva što su ljudi nekulturni i bez pozivnice upadaju u tuđe rečenice, zar ne? Bojim se samo da ću jednog dana naletiti na neku izrazito kulturnu osobu, možda čak u obliku šefa nedajbože, i svaka sumnja će biti otklonjena.

10.05.2011. u 09:52 | 0 Komentara | Print | # | ^

10.03.2011.

Vozim se na posao i razmišljam…Da, ponekad se i prašnjavi djelovi mozga uključe i pokušavaju nadmašiti marljivost simpatikusa i parasimpatikusa (napiše ona pretenciozno). Na suvozačevmo mjestu leži otvorena torbica iz koje viri boca Jane kojom na svakom semaforu, a ponekad i između njih zalijevam zalogaje pomalo suhog sendviča umotanog u foliju. Jučer sam pročitala u Best Shopu da nije dobro jesti dok gledaš TV, dok listaš novine, dok sereš (dobro ovo nisu napisali). Pomislim, nisu niš rekli o tome jel dobro vozit i jest. Vozit i pit nije dobro.
Žvačem posljednji zalogaj sendviča na predposljednjem semaforu prije sive zgrade koju zovem posao moj svagdašnji i razmišljam o tome kako muškarci sjede u automobilu: raširenih nogu, zalegnuti i opušteni, s lijevom rukom na volanu, a desnom zajedno s ramenom obično zalegnutom u stranu, ovlaš i pomalo nježno dodirujući vršak mjenjača dok su u leru kao da je glavić itself. Pomislim, možda nešto ima u tom načinu sjedenja. Žene obično sjede kao da su vječito u suknji i boje se da će nekome ispasti olovka.
Polako se odvažim i pomjerim lijevu nogu u stranu…pomislim, wow, pa ovo nije loše, nekako se smanjio pritisak u lijevom meniskusu, lagano pomjerim i desnu nogu u stranu. Hm, nekako čudan osjećaj, kao da nedostaje još jedan korak koji vodi do savršenog položaja. Pomjerim stražnjicu prema dolje i opustim zdjelicu, sjednem sada sa većom količinom tereta prebačenom sa stražnjice na trticu…i opustim se… Desna ruka naravno na mjenjaču, ali nekako čvršće stisnuta. Na radiju prvi taktovi “ta-nanana…my Sharona!”, osjećaj moći…stanem na gas, pomislim, jebote ja sam ustvari muško zarobljeno u ženskom tijelu.

10.03.2011. u 08:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

23.11.2010

Mrzim zimu, definitivno mrzim zimu I sve što ona uključuje: I Božić (Bože, oprostit ćeš mi, znaš da to nema veze s tvojim rođendanom), I doček Nove, I bijelo sranje, I božićne ukrase, I miris cimeta, I domaće kolače, I prskalice, I odbrojavanje “Tri,dva,jedan - SRETNA NOVA GODINA!!!” … nije sretna. Ove godine ću baš za inat uzviknuti “NESRETNA NOVA GODINA!”, možda pomjerim neki kotačić u “vasioni” (da se izrazim ne istočnim već Ujevićevim riječnikom) koji se zainati baš meni.
Nekad sam voljela zimu. Sjećam se da sam šljapkala po bljuzgavici, zažarenih obraza, sa “zanokticama” od leda, orošena čela, s glupom pletenom kapom…sretna. Sjećam se I zadnje sretne zime. Prijateljica I ja u dva sata poslije ponoći na radni dan šetamo savskim nasipom, radimo anđele u snijegu, divimo se malim, sitnim pahuljama koje se poput dragulja ljeskaju na površini bijele kore…u kosi nam zvijezde. I smijemo se…grleno, glasno, besramno, prema nebu uzdiže se dim kao iz parnog stroja, topli dah iz toplih srca… okolo ljudi spavaju: spuštene rolete, pogašena svjetla; samo smo nas dvije budne, svjesne prolaznosti života, sretne u tom trenutku.
Snijeg je ukaljan glupim rokovima izvještavanja…dok zima pomoli glavu meni to predstavlja rokove, rokove I još rokova…Božićni blagdani, godišnji – ne postoje. Samo rokovi, rokovi, rokovi uz koje u korak idu brige.
Ukrašavanje bora? Nazdravljanje Novoj? Previše uspomena, previše ožiljaka, previše bolnih trenutaka da bih se veselila još jednoj…
NP Jeff Buckley – Hallelujah …. Ili možda primjerenije Balašević - Namćor

23.11.2010. u 09:31 | 1 Komentara | Print | # | ^

06.10.2010.

Trebala bih biti tužna, trebala bih grčevito plakati, trebala bih čupati kosu, ispijati bocu tequile, nazdravljati sutonima, trebala bih vrištati, trebala bih grliti stare majice, bacati se po podu, grliti kofere...ali kad bolje razmislim taj dio je odrađen...
U ovom trenutku ne osjećam tugu, ne mogu niti reći da sam sretna, ali mogu reći da osjećam spokoj zbog nadolazećih dana koji odjednom nisu obojani plavom bojom. Osjećam kao da se ponovno budim, kao da sam spavala cijelo ovo vrijeme, sanjala nekakav ružan san i napokon se probudila iz njega. Na stolu me čeka prava mala gozba - bogati doručak kakav volim nakon predugog izležavanja. Neću koristiti vilicu i nož, uroniti ću gole prste u ljepljivu marmeladu od šumskog voća i razmazati je po licu...

NP Tindersticks - Let's Pretend

06.10.2010. u 10:52 | 1 Komentara | Print | # | ^

14.08.2010., Zagreb

Sjedim u predivnoj slastičarnici nazvanoj po jednom od mojih najdražih filmova, okružena zvučnom kulisom soundtracka istoimenog filma. Osjećam se kao da sam ušla u neki drugi svijet, na barem trenutak uhodala u savršenu scenu filma koji ima happy end, jedan od onakvih koji ostavljaju smiješak na licu I okus džema od malina u ustima.
Zamišljam kako redovito dolazim ovdje svaku subotu, sjedam za isti stol kao sad I promatram prolaznike kroz prozor. Poneki od njih okrene pogled I zagleda se u ovu predivnu kutijicu ukrašenu satenskom vrpcom.
Gazdarica me već zna, kao I ostali redoviti posjetitelji ovog, voljela bih, skrovitog mjesta. Već smo međusobno “stari drugovi” koji unutar ovih zidova dijele sve krajeve svojih životnih puteva, I deblje I tanje, a izvan su stranci čiji se putevi ukrštaju jedino ovdje. Ali takve stvari ne postoje, zar ne? Osim, naravno, u filmovima. Ne postoje ničim motivirani, dobrohotni prolaznici, filantropi spremni izmijeniti nekoliko toplih riječi samo I isključivo radi svoje ljudskosti I jednostavne ljudske topline…
Loša ideja, dolazak na ovo mjesto. SMS. Suze se kotrljaju niz nos, nema sunčanih naočala da ih skriju. Zamišljam kako se ustajem I prilazim gazdarici da joj platim, a ona mi sa smiješkom govori- “Danas ste tužni, sutra ćete se smijati” - I ne misli da sam neki freak koji zaluđen “Amelie muzikom” sjedi, upravo nešto piskara u bilježnicu I besramno plače, sama među hrpom nepoznatih ljudi.

21.09.2010. u 15:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

28.07.2010.

Ljeto i još jedan godišnji. Vani puše nekakav burin il šta je već. Uspjela sam svojim dolaskom rashladiti Dalmaciju. Šteta svih ljetnjih krpica i onih 20,6 kg brižno izvagane odjeće zapakirane večer prije leta. Da, spakirala sam 20kg odjeće, 20kg nade da se u barem jednom od tih grama krije odjevna kombinacija koju ću nositi kada se dogodi veliki preokret mog života i bura kao rukom pokosi korov koji je izrastao, otpuše prašinu koja se nataložila u ladicama ove blesave glave i ne dopušta pozitivnim mislima da dođu do svog izražaja...i tako već godinama.
Čini mi se da je i posljednje utočište izgubilo pravo zvati se tako ili sam ipak u silnoj želji da zaboravim na "ono" tamo zamaglila zbilju koja se ipak događala i činjenicu da "utočište" malo po malo zatvara vrata svoje velikodušnosti.
Još uvijek je ostao osjećaj želje za bijegom. To je moj obrambeni mehanizam, bježati...a govorili su mi još u vrtiću kako sam pametna...što mi to vrijedi kad sam zaboravila da je zemlja okrugla i da i ako uspijem trčati brzinom Supermena neću nigdje pobjeći, niti ću vratiti tijek vremena, samo ću grunuti u svoja vlastita leđa i srušiti se na istom mjestu na kojem se sada nalazim...okružena problemima koji su strpljivo čekali...pederi mali, kako su oni znali da je zemlja okrugla?

28.07.2010. u 16:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

31.12.2009.

Čaša crnog vina, 7 years of life down to drain i novogodišnji program HRT 1 ... who wouldn't be suicidal?

31.12.2009. u 21:58 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moj madeleine

- Amelie soundtrack – autobusna stanica, hladni jesenski dan, toplina žutog lišća, miris friško oprane plišane tirkizne parke, ljubičasti Ornel, ruke u mekanim džepovima, toplina oko vrata od naborane kapuljače, osjećaj kako možda jednog dana, netko...možda...
- No Doubt – Don’t speak – prva ljubav, kraj, tvrdoća poda kojoj se opire skutreno tijelo, oštre dlačice tepiha, slanost suza u ustima
- Tori Amos – spuštene rolete, pohabani krevet, uzorak velikih, crvenih ruža na crnoj svilenoj marami prebačenoj preko sjenila antikne noćne lampe, na zidu sjene u pokretu
- Led Zeppelin: Babe I’m Gonna Leave Ya – rano ljetno jutro, ustajali miris vlaka na relaciji Zagreb – Vinkovci, zlatom obojana ravnica tu I tamo narušena pokojom zelenom, težinom crvenih plodova obješenom krošnjom, osjećaj moći zaljubljenosti, osjećaj pohlepe I žudnje, osjećaj posjedovanja svijeta na dlanu, osjećaj odrastanja, osjećaj velikog razočarenja, osjećaj guščije kože
- Nick Cave: Are You the One That I’ve Been Waiting for? – bjelina snijega, u daljini svjetla grada, hladnoća, hladnoća, hladnoća….hladnoća pejsaža, hladnoća u stanu, hladnoća u srcu, grižnja savjesti, laktovi ukočeni od tvrdoće mramora na prozoru, list bijelog papira I olovka u ruci…neki novi list

04.11.2009. u 15:45 | 1 Komentara | Print | # | ^

24.01.2009.

Za rođendan sam poželjela magični kist, kao u onom crtiću u kojem smiješni čovječuljak u polucilindru oslikava svoje svjetove. Poželjela sam kreirati svoj, sasvim novi, gumicom izbrisati sve krive poteze, sve pogrešne odluke, sva raskrižja na kojima sam krenula u krivom smjeru i koji su me doveli u ovu slijepu ulicu. Bajke ne postoje pa tako ni čarobni kistovi. Odluke su odavno donešene, pogrešne ili dobre, i nemoguće je napraviti korak nazad. Jedino što mogu učiniti je suočiti se s Golijatom i vjerovati da će oblutak u mojim rukama pogoditi pravo mjesto, a ako ne pogodi...ništa...barem pokušati izdići se iznad svega i skupiti ono malo što je ostalo od mene i krenuti dalje pa makar to dalje ne vodi nikamo.

"Through the woods, and frosted moors
Past the snow-caked hedgerows I
Bed down upon the drifting snow
Sleep beneath the melting sky
I whisper all your names
I know not where you are
But somewhere, somewhere, somewhere here
Upon this wild abandoned star."

24.01.2009. u 15:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

26.11.2008.

Zašto ne znam biti sretna? Prvo sam mislila da je stanje moje svjesti posljedica događaja unazad par godina i nezadovoljstva trenutnim životom, ali kad se osvrnem u bilo koji period svog života vidim uvijek istu zgrčenu siluetu koja grca u suzama u nekom kutu sobe.
Voljela bih moći napisati par suvislih rečenica o tome kako sam bila na kavi s par dobrih prijateljica, kako smo prepričavale, tračale, a potom se rastale s osmjesima na licima i uputile u toplinu svog voljenog doma; voljela bih pisati o tome kako sam nabavila crno štene labradora i kako isto svako večer cvili jer želi spavati u podnožju mog kreveta; voljela bih pisati o tome kako me doma čeka voljeno biće koje mene voli jednakom jačinom i koje me razumije; voljela bih pisati o tome kako želim dijete s tim istim voljenim bićem; voljela bih pisati o tome kako sve svoje radne zadatke obavljam sa istim entuzijazmom i predanošću bez i trunke lijenosti ili nezadovoljstva; voljela bih pisati o tome kako za sobom ne nosim duhove prošlosti i usamljenosti; voljela bih pisati o tome kako sam posve sigurana u sve što radim i kako sam isto tako sigurna u to što želim biti; voljela bih pisati o tome kako sam jaka osoba koja je spremna na kompromis, ali i na čuvanje svojih vlastitih uvjerenja; voljela bih pisati o tome kako je život lijep i kako u svakome trenutku osjećam zahvalnost što živim baš ovaj i baš na ovakav način. Voljela bih, ali ne mogu jer bi to samo bila još jedna izgovorena laž samoj sebi, a jedina istina je da sama sebi svojim stanjem uma sabotiram život.

26.11.2008. u 12:10 | 2 Komentara | Print | # | ^

15.10.2008.

Vikend sam provela u spremanju i ribanju stana. Starci su mi dolazili u posjetu i stan je trebao šljaštiti od čistoće i urednosti... Svaki put kada radim ovakva spremanja donesem čvrstu odluku da ću marljivo pospremati za sobom i usisavati barem 2 puta tjedno da se opet ne dovedem u ovakvo stanje. Ali ne ide...ma koliko ja odbijala priznati tu činjenicu izgleda da ipak spadam u one neuredne ljude...ili je za to kriv suživot zbog kojeg mi nakon nekog vremena dosadi spremati i svoje i njegove prnje. Jer ako i spremim za sobom ona druga strana na redovitoj bazi ne spremi i sve se svodi na začarani krug i nakon nekog vremena izgubim svaku volju za urednošču i glancanjem. A lijepo je doći s posla u prostor gdje sve blista i istegnuti umorne papke preko trosjeda kojeg ne resi hrpa starih magazina, outfita proteklog tjedna i ostataka hrčkove hrane. I tako sam provela većinu subote: red poteza krpom – red poteza metlom – pauza na terasi uz čikanje i knjigu pa opet ispočetka. Krajnji rezultat vikenda je čisti stan, pročitana knjiga i nova naslaga katrana na plućima. I sreća pomješana s tugom što sam ih vidjela i što su se zadržali tako kratko. Roditelji mislim, ne mali zeleni.
Uglavnom pročitala sam uradak vrle striptizete i autorice jednog od meni dražih filmova Juno pod nazivom Lutkica (nažalost nisam pronašla engleski primjerak u knjižari tako da sam uskraćena za sve one američke slengovštine). Što da kažem...hm...nekako mi se srozalo mišljenje o njoj. Postoje dva moguća objašnjenja za to: ili sam očito totalna konzerva ili je ona stvarno osoba...khm...upitnog morala. Znam sad da će me većina strpati u ovaj prvi koš i onda vjerojatno tamo i pripadam, ako je konzervativno smatrati upitno-moralnim zanimanje u kojem jašite po tipu dok on ne svrši (iako nije došlo do penetracije – al’ whatever) i zvati to “umjetničkim plesom”, “girlshowom” i šta ti ja znam kakvim umjetničkim zanimanjem. Meni je to isto kao naplatiti tipu dobro drkanje rukom, a zna se u domenu kojeg najstarijeg zanimanja taj čin pripada. Netko će reći pa šta, cura je seksualno osviještena, što ako je spojila ugodno s korisnim. Ok, baš me briga za to što netko radi u svoja 4 zida, dal’ stoji odjeven u kožu na sve četiri i laje il’ se kukama probijenim kroz kožu leđa vješa za strop dok god je to stvar njezinog/njegovog izbora i dok god ne nanosi štetu drugima. Tko voli nek izvoli. Ali ja govorim o prodavanju svojeg tijela za novac, što u mojoj logici ne spada u stvar seksualne osviještenosti i slobode već u stvar zakona ponude i potražnje, gdje je ponuđena roba tijelo, a potražuje je zna se tko i gdje dolazi do “robno-novčane” razmijene. Nisam neka luda feministkinja, nosim grudnjak i nemam namjeru protestno ga spaliti na nekom trgu, čak štaviše nemam ništa protiv striptiza kao takvog. Kada sam prvi put pročitala u nekom članku da se prije nego što je postala poznata scenaristica bavila striptizom nekako sam si zamislila u glavi da se radilo o onoj glamuroznijoj varijanti striptiza a la Dita Von Teese....ali ovo je definitivno bio onaj sirovi flesh-on-flesh/body-to-body striptiz. Knjiga je u svakom slučaju zanimljivo štivo, ali se ne mogu oteti dojmu da nam spisateljica nastoji prodati “bubrege pod mudo” s izlikom da se time počela baviti zbog svoje znatiželje i katoličkim odgojem obilježenog odrastanja zbog kojeg je sada htjela istražiti svoje granice, a ne zbog pologa za hipoteku.

15.10.2008. u 13:47 | 3 Komentara | Print | # | ^

13.09.2008.

"Već odavno smo bez glave
pa se srcem tješimo,
a možda ni srce nije
nepogrešivo..."
Jutro je započelo uobičajenim ritualom koji sam počela primjenjivati zalaskom u „zrelije“ godine. Ustajem se i oblačim prvo što dohvaćam u ormaru, bitno da je udobno. Nakon inventure sadržaja frižidera sastavljam listu za „špeceraj“, sjedam u auto i u player ubacujem nešto živahno u nadi da će sivilo u meni nestati barem s posljednjim taktovima pjesme. Kaiseri i Ruby na repeatu i stajem na gas do obližnjeg shopping centra. Nakon što sam odložila u auto kupljene namirnice kupujem bijeli Malboro i dnevni tisak i sjedam na kavu...i poželim da se ne moram dići iz stolice cijeli dan. Subotnje novine gotovo nikad ne pročitam, one su samo dio rituala, ubrzano listam stranice i prelazim preko naslova...i zlo mi je. Mučnina koju osjećam u svako subotnje jutro. Trebala bih se veseliti činjenici da je vikend, ali subota dodatno pojačava osjećaj besmislenosti postojanja.
NP Jinxi

13.09.2008. u 12:42 | 1 Komentara | Print | # | ^

12.09.2008.

Opet se javila potreba da napišem nešto, bilo što, samo da napravim mentalnu trepanaciju i pustim barem jednog od zloduha van u nadi da će biti lakše progurati slijedećih dva-tri dana. Divim se ljudima koji se raduju malim stvarima, koji u svakom danu pronalaze mrvice sreće i dijetalna prehrana im je sasvim dovoljna da preguraju dan. Meni nije, ja sam vječito gladna i želim još...U posljednje vrijeme sam toliko gladna da ne uspijevam više razaznati mrvice, vjerojatno su ih pojele ptice...Sjedim jučer na jednom od poslovnih seminara, između tih sredovječnih žena sa “hauba frizurama” i venama na nogama i pitam se hoću li jednoga dana izgledati kao one. Gospođa koja drži seminar dobro je držeća za svoje godine, lica ispeglanog u nekoj od popularnih ordinacija, u gotovo pripijenoj haljini životinjskog uzorka. Jedno nam je zajedničko – obje izgledamo kao da smo greškom upale među zasjedanje nekog crnog kulta koji ima svoje interne šale...koje i ja nažalost razumijem i smijem se, ali iz totalno drugačijeg razloga – smijem se sebi jer shvaćam te šale...i smiješno mi je što sam se na neki način uklopila tu gdje se ne želim uklapati...

12.09.2008. u 12:52 | 2 Komentara | Print | # | ^

07.08.2008.

Skužila sam svoju “kardinalnu grešku u vezama”...jednu od tih grešaka, a Bog zna da ih ima i previše. Ne znam odvagati što bih smjela reći, a što ne i tako se petljam iz jedne krajnosti u drugu: kada bih trebala biti zatvorena ja se otvaram, a kada bih trebala pokazati što se krije ispod kože ja se zatvaram. Često bih znala reći, čisto da osoba koja je sa mnom bude na vrijeme upozorena: ja imam mušice; ćudljiva sam; mijenjam naglo raspoloženja; samo jedan trenutak je dovoljan da me naoko nebitna riječ ili rečenica uvali u neki sasvim deseti film, film u kojem ja više ne mogu izustiti ni “a” i treba mi jako dugo da se vratim nazad; moj PMS nekad zna biti poguban.... Odgovor koji bih dobivala je uglavnom bio u stilu: “ Ma ti?! Ma daaj, to ti se samo čini...meni to uopće ne smeta...baš si slatka!” I tako bi to išlo neko vrijeme...dok nisam postajala malo manje slađa, a tada bih s druge strane čula iste takve komentare: “Kako si mušičava! Ponekad nisi normalna! Joj, taj tvoj PMS! Opet si si ufilmala stvari u glavi!” E baš sam blesava, jer sam ih sama stavila njima u usta...umjesto da sam šutjela.

07.08.2008. u 15:33 | 6 Komentara | Print | # | ^

21.07.2008.

Godišnji je završio, a ja sam se već našla stotinama kilometara daleko od dragih ljudi, od poznatih lica. Kako mrzim službena putovanja i hladne hotele, i glupe seminare, i namještene osmjehe, i lošu hranu od koje povraćam. Barem imaju "smoker room". Osjećam se strgano i depremirano i neispavano. I umorno, tako jebeno umorno od sebe i života. Kada bih birala trenutak u kojem mogu napraviti switch off svoje moždane ativnosti ovaj bi sigurno bio na vodećoj poziciji. Rezime godišnjeg na kraju i nije tako loš, istina je da kada se najmanje nadaš i očekuješ stvari završe upravo suprotno. Nije bilo savršeno, ali barem nisam penzionerski provela odmor izležavajući se k'o tuljan na plaži i okrećući se svakih 15 minuta kako bi ten bio ravnomjerno ispržen. Da sam još tjedan dana držala isti tempo mislim da se ne bih mogla pomjeriti iz kreveta. Na oncertu Jinxa je bilo odlično. Jest da sam na prvih par pjesama bila totalno pissed off jer su kasnili gotovo 2 sata, ali je pozitivna energija njihovih pjesama uskoro učinila svoje i nisam se više mogla boriti protiv taktova u glavi...noge su svojevoljno počele skakati, a uskoro je i um slijedio primjer. Međutim, kao što kaže izreka za koju se nadam da nije apsolutno istinita, iako se pokazala takvom u bezbroj situacija - sve što je lijepo kratko traje. Ispao mi žar iz cigarete, kažu da to znači da me netko želi, a znam i tko - ja, želim nazad sebe onakvom kakva sam bila nekad.

21.07.2008. u 19:52 | 1 Komentara | Print | # | ^

14.07.2008.

... ili o babicama, duplom pelinu, meksiku i pol kutije cigareta
Sve je počelo tamo negdje za prošli Božić, točnije četiri dana prije Božića. Naime, odlučila sam svom mlađem četrnaestogodišnjem bratu koji obožava životinje, a dakako u suglasnosti sa svojim dragim poroditeljima pokloniti mačića za Božić. Nije to jedan od onih hirovitih poteza gdje jadne životinje na kraju završe na cesti, dobro sam razmislila o svemu, moji oduvijek imaju i vole životinje, ali već godinama nisu imali nijednu. I tako ja odlučila ne kupovati već udomiti jer znam koliko ima majušnih mačića koji traže topli dom. Kako živim u drugom gradu odlučila sam se da ću preko foruma tražiti mačića u mjestu gdje žive moji, a preuzeti ga par dana prije Božića kada stignem tamo. Već sam našla i mačića i sve dogovorila sa ženom. Međutim, moja potraga se pretvorila u dvodnevno mučenje jer je žena poklonila mačića zabunom nekom drugom. I tako sam dva dana provela lutajući po kojekakvim azilima za napuštene životinje...nevjerojatno baš kada je meni trebalo malo mače nije bilo niti jednoga! Na kraju sam uspjela naći jedno žensko mače preko oglasnika. Malo stvorenje je bilo cijelo isprepadano kad smo došli kod gospođe, sakrila se ispod kreveta i nije htjela izaći, a dok smo je spremali u transporter grebala se i siktala ko luda...Pomislila sam, đizs jesam sigurna da želim mami prepustiti preodgoj ove očito netom s ceste pokupljene mačke. Žena nas je uvjeravala da je maca njena, ali iz aviona se vidjelo da je mala ili divlja ili ju je netko dobro isprepadao, još kad nam je predložila da joj tu i tamo damo malo apaurina pomislila sam - ova maca ide pod hitno van iz ovog stana!!!! I tako je došla Mima. Ta mačka je najpametnija životinja koju sam vidjela. Moji stvarno vole životinje i maca se ubrzo pripitomila, iako je zadržala nepovjerenje prema strancima i kada dođe netko nepoznat obično se zavuče u svoj skroviti kutak ispod stepenica. Trebali smo ju sterilizirati, ali starci to nisu stigli i Mima je "zatrudnila" jer se jednom uspjela iskrast iz kuće. I tako smo seka i ja krenule sinoć na cugu i partiju karata u lokalni birc, međutim Mima je odlučila da je vrijeme da njezini potomci ugledaju svjetlo dana i nas tri, mama, seka i ja, smo ostale izigravati babice. Jadnica, nikad nisam uživo vidjela porod mačića i ovo je bilo stvarno pomalo zastrašujuće, ali opet lijepo iskustvo. Nakon dosta mučenja, predenja, režanja, vrištanja (?!?! đizs sad sam prvi put čula i vidjela da mačka može vrištati) prvi mali crno - bijeli mačić je ugledao svjetlo dana. Mama maca ga je domah brižno položila u košaru, očistila i zaštitnički ovila svoje tijelo oko njega dok je maleni glavinjao u potrazi za sisom. Nevjerojatna je transformacija iz mačke koja nije znala šta joj se događa i u jednom trneu je izgledala kao da će nas napasti u ovako brižno stvorenje. Nakon što se ništa nije dogodilo slijedećih sat vremena odlučile smo otići u birc. I needed that cigarette badly ... kao i nešto žestoko :) ipak sam obavila funkciju babice. I tako sam svratila na dupli pelin, pol kutije cigareta, a cure su me naučile kartati meksiko sa kartama za briškulu i trešetu. Kad smo se vratili još jedno crno - bijelo mače virilo je glavicom iz košare, a ujutro nas je dočekalo još jedno. Moj godišnji se stvarno zahuktao :)

15.07.2008. u 10:27 | 3 Komentara | Print | # | ^

13.07.2008.

Ljetovanje je službeno počelo - I'm parting like an animal. Well...obzirom da ne izlazim baš često meni je ovo partijanje na kvadrat, iako bi brojne "party animals" s prijezirom pogledale na slijedeće upise. Mrdam bokovima u ritmu muzike za ples već dva dana što je rezultiralo današnjim podužim popodnevnim spavanjcem.
Uglavnom, počela sam izlaziti van s društvom svoje 4 godine mlađe sisterice. Ustvari prvo večer su me iznenadile. Prvo smo pijuckali u njihovom standardnom okupljalištu, pa smo bile na lokalnoj fešti i onda smo kao i obično krenule u birc na plaži na još jednu cugu...I tako sam ja već vidjela da će ovo završiti penzionerski kad li se mirno pićence u bircu na plaži pretvorilo u 4 tequile i ples u disco klubu na plaži. Njigov faktor iznenađenja je uspio i bila sam sretna ko mala beba, onak, u jednom trenu je izgledalo k'o da su one 4 godine starije od mene. Isto smo ponovile i sinoć uz little extra cherry on top - pijana posla: naime uspjele su skinut tipa do gola nakon što je izgubio okladu. Jadničak, nadam se da je alkohol proizveo trajnu amneziju na taj događaj jer smo ga fotkale mobitelom :).

13.07.2008. u 12:29 | 0 Komentara | Print | # | ^

12.07.2008.

Obiteljski odlazak na kupanje...ležim na plaži gdje je more čistije, bistrije, tirkiznije...well...i puno dalje od toplog nam doma. Leškarim s glavom u hladu friško kupljenog suncobrana, uz zvuke Blue Oyster Culta, čitkaram Ranta. Hvala bogu na mp3 playerima jer bez ijedne cigarete živci su mi napeti ko strune i ne podnosim kakofoniju slovenskih turista izmješanu s primjedbama i zaključcima mojih poroditelja. Mislim, volim ja njih...beskrajno...ali nekad su too much.
Stara je pravi "food Hitler". Uvijek misli da smo gladni i da se stidimo sami uzeti hranu ili da ne znamo što se sve skriva u putnom fridžu. Gladna sam...zrak je čist jer mama spava pod suncobranom, glava joj je tik do frižidera. Ovo će biti teže. Na vrhovima prstiju lagano prilazim da ne probudim uspavanog zmaja, lagano podižem poklopac i pobjedonosno uzimam pecivo sa radosnim titrajem na usnama jer mislim da sam uspjela izvesti napad neprimjetno. "Uzmi si pecivo!" - reče ona iako vidi da u ruci već držim fucking pecivo....đizs...a onda je nabrojala sve što ima u frižideru...ja sam udahnula duboko, u sebi odbrojala do deset i onda rekla - "Hvala mama!"

12.07.2008. u 10:29 | 0 Komentara | Print | # | ^

11.07.2008.

Godišnji odmor se nastavlja u revijalnom tonu...ne znam samo šta ću kad pogledam sve snimljene epizode Vikarice :). Ma šalim se nije tako strašno, uvijek može bit gore. Barem mi je plaža odmah iza kuće i mogu se bacit u lijepi plavi Jadran kad god poželim i moram bit zahvalna na tom nažalost za veliku većinu ljudi luksuzu.
Sprijateljila sam se s jednom narančastom bovom...baš mi odgovara to što je daleko od mora i što je dobar "slušač", tko treba anitdepresivnu terapiju pokraj tako dobre bove? To bi trebalo patentirat: postavit u moru unutar ograđenog prostora na dovoljnoj udaljenosti da garantira dovoljnu diskreciju i privatnost veliku količinu bova i omogućit ljudima da komuniciraju s njima. Mislim da bi svi bili manje depresivni. K...c ... ne funkcionira...ja bih da ona progovori i kaže mi, onako baš, baš skroz uvjerljivo tako da istog trena povjerujem, da će sve bit uredu. Al bova šuti...i pluta, i sunča se, i pere je more...plutam i ja, al mene pere nešto drugo...
Ovom prilikom zahvaljujem svom tati, ocu, glavi obitelji što je odlučio uzeti max tv jer ja to nemam doma iz jednostavnog razloga što ne želim da me to sranje prikuje za televizor. Zahvaljujem jer sad imam VH1 classic i napokon sam naučila recimo da Whiter Shade of Pale pjeva grupa koja se odaziva na ime Procol Harum... I baš si raznišljam da bih samo zbog tog kanala mogla uzet max tv .. il neku kabelsku, satelitsku il koje već štob' moja baba rekla "čudo teknike". Znam to sve mogu poskidat s neta ... al' ko bi se sjetio svih izvođača. I obožavam te maštovite nazive grupa:)) : The Flower Pot Boys, Hue&Cry, Bananarama.....
N.P. F.R. David - Words .... voooordz dooount kaaaam iziiiii tuuu miii....
Hm...mislim da bih trebala smanjit boravak na suncu il bar stavit kapu na glavu.

11.07.2008. u 12:12 | 0 Komentara | Print | # | ^

10.07.2008.

Napokon sam dočekala godišnji odmor i ljetovanje i more i umjesto da brćkam noge u plićaku i pretvaram zrake sunca u preplanuli ten ja provodim vrijeme prebirući po kanalima i igrajući "time consuming" igrice na popularnom fejsbuku. Svaki put kada odem na godišnji potreban mi je jedan period prilagodbe i psihičkog set up-a jer nekako ne mogu početi uživati istog trenutka i prebaciti mozak u fazu odmaranja. Nažalost godišnji obično traje prekratko...
Sa svojih ... pa ... dovoljno godina još uvijek nisam starcima obznanila podatak da pušim. A imam sad već pušačkog staža sa pauzom od 4 godine. Što bi frend rekao ja sam "u vječitom denialu". I tako sam prva tri - četiri dana provela sikćući na sve što se miče i pokuša mi se obratiti pa i sa najslađim smješkom i u najmekanijim rukavicama. Grčevito čekam trenutak kad će se kuća isprazniti, a ja ću moći na terasi zaključane sobe posaugati barem trećinu tog ogavnog, nezdravog nikotinskog štapića.
Danas je šesti od ukupno petnaest dana mog godišnjeg odmora i rezime ovih šest dana: malo smeđkastiji ten; sigurno par kila viška što zbog mamine kuhinje što zbog manjka nikotina, odgledane 2 epizode Vikarice iz Dibleya (tnx prijatelju koji je velikodušno ustupio sezonu I); pogledala napokon Casablancu od početka do kraja i ukomirala se za cijelo popodne (o Bože koji sam ja faking sucker za te "romantične sleš nerealne ljigarije"); uživanje u tomboli i društvu svoje 4 godine mlađe sestre njene dvije prijateljice i frenda uz tri vodka-bitterlemona (ovime je službeno završena era apstitencije od vodke koja je započela nakon završenog četvrtog razreda srednje škole i nemilog događaja o kojem će nažalost još uvijek pričati generacije koje dolaze) i osvojeni bazenčić nanapuhavanje za točanje nogu; Hancock pogledan u kinu.
Nadam se da ću imati malo maštovitiji report nakon godišnjeg...jbga...kad ja nisam tip za Zrće i ostale pizdarije, a osim toga niti imam s kim jer kao što već rekoh sve prijateljice odavno su postale majke, jedino se ja još opirem tom porivu.

10.07.2008. u 12:27 | 4 Komentara | Print | # | ^

22.06.2008.

“Raise me
Up lord
Call me
Lazarus”

Pogledala sam jučer “Seks i grad”. To je trebao biti izlazak tri stare prijateljice, ali kako to obično biva ništa nije ispalo kako je planirano. Jedna prijateljica je cijeli tjedan bila od jutra do sutra na poslu i bilo joj je žao sinčića još jedan dan ostaviti bez mame. I tako smo se nas tri uputile zajedno s malim juniorom na sladoled prije filma, a film smo pogledale samo nas dvije dok se treća prijateljica uputila doma. Obje inače imaju sinove i muževe i ja sam jedina koja se još nije udala (tehnički) i koja nema dijete. Užasno mi fale ti naši izlasci i povjeravanja, ali bi bilo previše sebično od mene da inzistiram da se nađemo samo nas tri, bez djece i bez gorih polovica. Čini mi se da smo se tako odaljile jedna od druge i živimo u različitim svjetovima, svaka sa obavezama svoje vrste, međutim, kao da sam jedino ja ostala na onom nivou vječite studentice koja iako radi još uvijek osjeća onaj poriv da se sa čašom u ruci baci u gomilu i uživa u ritmovima omiljene muzike. Ne mogu zamisliti da ikada poželim prestati izlaziti barem jednom mjesečno i da se moram odreći toga dijela života. Da li je to stvar osobnog izbora ili jednostavno dolazi sa brakom i djecom? Možda sam ja još uvijek nedovoljno zrela da bih mogla razmišljati na taj način?
A film? Hm...daleko od serije, prva polovica filma mi uopće nije bila nešto zanimljiva...osim naravno predivnog stylinga glavnih glumica...druga polovica nešto bolja, ali još uvijek daleko od one atmosfere serije. Međutim, odgovaralo mi je maknuti se barem na tren u mislilm od svakodnevnice i problema s kojima se suočavam i prepustiti se toj iluziji da ljubav postoji i pobjeđuje sve.

22.06.2008. u 20:09 | 1 Komentara | Print | # | ^

08.07.2008.

Izašla sam iz stana oko 10 do 7, susreli smo se u hodniku i ne pogledaviši se još jednom, glava uprtih u pod pozdravili sa „Bok!“ . Čekala sam bus na stanici sama sa svojim mislima i dnevnim novinama, vrteći žute stranice i upijajući tuđe živote kako bih na sekundu zaboravila na ovaj svoj. Još jedan dan u šutnji, još jedna noć u praznom krevetu i deložirani hrčak koji je cijelu noć neumorno na tvojoj strani kreveta vrtio kolut. Krajičkom oka zapazila sam kako stojiš iza mene. Okrenut leđima, kao stranac, čitao si isti dnevni tisak. Pitam se jesu li tuđi životi tebi uspjeli odagnati misli. Meni nisu. Ušli smo u isti bus, ušli smo u isti tramvaj i svaki put odabrali sjedala na dijametralno suprotnim krajevima. Nisam mislila da ću dijeliti sa nekim život toliko dugo, da ću koristiti ista ulazna vrata, a biti miljama daleko...u mislima...u srcu. Nisam mislila o tebi na takav način niti bih ikada mogla pomisliti da ćeš mi jednoga dana okrenuti leđa kao strancu na autobusnoj stanici, nakon što smo zajedno napustili naš zajednički stan. Vidiš, ja bih ti prišla, ali umorna sam od prilaženja, umorna sam od ispričavanja, umorna sam od ugađanja tvojih raštimanih žica, umorna sam od traženja lošeg u sebi kako bi tebi bilo dobro.

08.02.2008. u 12:36 | 1 Komentara | Print | # | ^

07.02.2008.

Sanjala sam te sinoć. Glave nadvijene nad stol piskarala sam nešto, a ti si stao iznad mene sa bocom jogurta u ruci. Dok si prinosio bocu ustima jedna kap jogurta kliznula je s tvojih usta iza, na moj vrat. Ispričao si se. Ja sam rukom zadignula kosu, a ti si očistio moj vrat svojim jezikom kao da je to nešto najprirodnije.

07.02.2008. u 10:16 | 4 Komentara | Print | # | ^

31.12.2007./part II.

Tako bih željela da dođeš i kažeš "nobody puts Baby in the corner".

31.12.2007. u 21:07 | 1 Komentara | Print | # | ^

31.12.2007.

Nekoć sam davno umišljala da ću jednoga dana biti spisateljica i da će svijet napokon upoznati moj tijek misli. Imala sam potrebu da me čuju, možda stoga što je moje osjetljive godine prekinuo vihor rata; zatvarala sam se u sebe, vječito pogleda zamrznutog u jednoj točki. Obožavala sam buru i ogromne sniježno bijele krijeste valova. Obožavala sam vjetar. Sjećam se igre koju sam igrala sama sa svojim mislima. Zamišljala sam da sam kći vjetra i da mi nitko ništa ne može. Zašto baš vjetar? Sunce je moćno, ali uvijek je prisutno samo na jednoj strani svijeta dok vjetru ni najtamniji kutak zemlje nije skriven. Kada blizu mene nije bilo nikoga svoja razmišljanja djelila sam s listom bijelog papira kojemu sam se obraćala kao savezniku koji razumije sve nevolje poludjevojčice/poludjevoke. Svaki dan uzimala sam svoju bilježnicu tvrdih korica pod ruku i sama odlazila na stjenovitu plažu. Nosnice su se punile britkim zrakom, pramenovi kose šibali zažareno lice, a misli vrludale prema slijedećoj bajci koju ću osmisliti. Bile su to uvijek tužne priče o neuzvraćenoj ljubavi, baš onakve kakve sam susretala na stranicama spomenara. Iako nisam znala što ona zapravo jest, priželjkivala sam ljubav; nekako sam mislila da će me ljubav odvratiti od ružnih razmišljanja, od osjećaja otuđenosti od sredine kojoj ne pripadam, a u kojoj sam se nevoljko našla, od egistencijalnih pitanja koja su se provlačila kroz razgovor roditelja iako su oni nastojali takve razgovore sakriti od mene i sestre. Imala sam potrebu biti voljena. Ne znam u kome trenutku me ta potreba zbog koje sam spremna zatomljavati vlastito ja počela određivati.

31.12.2007. u 16:52 | 3 Komentara | Print | # | ^

30.12.2007.

Jedan post na forumu naveo me na razmišljanje o platonskoj ljubavi, ljubavi koja zbog nekog razloga nikada nije fizički realizirana. Na početku veze s nestrpljenjem iščekujemo slijedeći susret, leptirići u trbuhu,gubitak teka, sanjarenje, sanjarenje i opet sanjarenje. I onda realiziramo tu ljubav fizičkim kontaktom koji je u početku savršen...nikada nije dosta usana, vođenja ljubavi, kad je gotovo opet želimo još...i tako to ide neko vrijeme. Ako smo se našli i kad prođe zaljubljenost prihvatili mane onog drugog veza se nastavlja u ne tako strastvenom izdanju. Sada ne vodimo ljubav, sada se seksamo u pauzama između omiljenih emisija, rutinski. Ne vodimo duge razgovore rijetko nalazimo tematiku koja nije vezana uz djecu, račune, posao i shopping. Nema leptirića. Ne završi li svaka veza/brak na ovaj način? Zar ne možemo ponovo oživjeti leptiriće? Ako je to tako radije bih imala platonsku ljubav, temeljenu samo na razgovorima dugo u noć, isprepletenima nekom čudnom niti, čudnom tenzijom koja podiže leptiriće, razumijevanju, toleranciji, iščekivanju slijedećeg susreta, maštanju, sanjarenju. Da li je bolje imati nekog i biti usamljen ili imati nekog i biti sam?

30.12.2007. u 11:23 | 4 Komentara | Print | # | ^

16.12.2007.

Sjedim u autu na suvozačevom mjestu i gledam u jebeni snijeg koji pada već drugi dan. On vozi. Ja se ne usuđujem jer nismo stavili zimske gume. Jedini glas u autu je Balaševićev koji trešti sa Dnevnika starog momka. Po običaju između nas dvoje opet tišina nakon žučne i besmislene rasprave o tematici koja mi ne bi bila ni u peti prije tri-četiri godine. Živciram ga. I on mene. Na redovitoj bazi. Gledam na svoju stranu, kroz prozor i misli mi lete...neki dan sam srela starog prijatelja iz srednje škole. Našli smo se kod isto tako srednjoškolske prijateljice i prevrtali po sjećanjima i trenutnim sudbinama drugih školskih dok je njezin dječarac od dvije i pol godine trčkarao oko nas. Razmišljam, Bože, prije toga ga nisam vidjela jedno dvije godine. Pa mi smo i hodali nekih pola godine...Kad je to bilo? Isuse, pa sjećam se da smo hodali za doček 2000. godine. Prije gotovo osam godina. Čini mi se kao jučer. Nikako se ne mogu pomjeriti iz depresije, melankolije, pesimizma, nostalgije i sve više počinjem razmišljati da nisam ja. Ti si. Zbog tebe. Možda...možda kada bih te malo odmaknula od sebe, možda bih se opet sjetila tko sam. Kupili smo stan sa velikom kadom koja zjapi prazna. Na rubu velika debela plava neiskorištena svijeća. Bojim se da smo pogriješili. Sva sreća pa smo kupili stan. Sva sreća oko našeg stola ne trčkara dječarac od dvije i pol godine. Možda još nije kasno. Za mene. Za tebe. Za nas čini mi se jeste.

16.12.2007. u 15:00 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< lipanj, 2012  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Opis bloga

...egotripovi i ine stvarčice

And if I die today I'll be the HAPPY Phantom
And I'll go chasin' the nuns out in the yard
And I'll run naked through the streets without my mask on
And I will never need umbrellas in the rain
I'll wake up in strawberry fields every day
And the atrocities of school I can forgive
The HAPPY phantom has no right to bitch




adopt your own virtual pet!



Linkovi




Neke vrlo zanimljive misli meni nepoznatih ljudi:
Dritokonj
Megi
BigMamma
Debelakrava
Unspeakable
Ptica Trachica
Jesus Quintana
Kafka
A.L.I.A.S.
Morgana Le Fay
loona





Neke vrlo zanimljive misli poznatih ljudi:




POGUES lyrics




"Djevojka je poput mladog stabla. Moraš stajati visoko i slušati majku koja stoji do tebe. To je jedini način da izrasteš snažna i uspravna. No budeš li se savijala da slušaš druge ljude, izrast ćeš grbava i slaba."

Amy Than, klub sretnih žena


"Psu moj,
ako je bog u mome stihu,
bog sam ja.
Ako je bog u očima tvojim bolnim
bog si ti.

U ovome beskrajnom svijetu nitko ne postoji
da ničice padne pred nas dvoje!"


Pablo Neruda



"Svi mi čeznemo za više. Nikada nismo zadovoljni. Mudrost je znati vrijednost onoga što imamo. Svakoga dana, ako ima iole sreće, pa nam se djeca nasmiješe zato što smo učinili nešto to smo rekli, morali bismo se smatrati sretnima."
Hanif Kureishi, Intima



"..Noćas, u jednoj zamjetnoj svjetlosti zvijezda,
Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise.
Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamijećuje.
Kadkada mislim da kada spavam
Mora da sam im najsavršenije nalik
Misli su postale nejasnim.
Prirodnije je za me da ležim.
Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru,
A bit ću korisna kad konačno legnem:
Tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći
vremena za me."


Sylvia Plath, Ja sam okomita


TOP 5 SRCEDRAPATELJNIH...
onako..na prvu loptu:

1. Babe I'm gonna leave Ya by Led Zeppelin
2. Wild is the Wind by David Bowie
3. Lovesong by Cure
4 One/With or Wihthout You by U2
5. By My Side by INXS


...van konkurencije:
Provincijalka by Balašević
Are you the one that I've been waiting for by Nick Cave
Astronomy by Blue Oyster Cult








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se