Jedan post na forumu naveo me na razmišljanje o platonskoj ljubavi, ljubavi koja zbog nekog razloga nikada nije fizički realizirana. Na početku veze s nestrpljenjem iščekujemo slijedeći susret, leptirići u trbuhu,gubitak teka, sanjarenje, sanjarenje i opet sanjarenje. I onda realiziramo tu ljubav fizičkim kontaktom koji je u početku savršen...nikada nije dosta usana, vođenja ljubavi, kad je gotovo opet želimo još...i tako to ide neko vrijeme. Ako smo se našli i kad prođe zaljubljenost prihvatili mane onog drugog veza se nastavlja u ne tako strastvenom izdanju. Sada ne vodimo ljubav, sada se seksamo u pauzama između omiljenih emisija, rutinski. Ne vodimo duge razgovore rijetko nalazimo tematiku koja nije vezana uz djecu, račune, posao i shopping. Nema leptirića. Ne završi li svaka veza/brak na ovaj način? Zar ne možemo ponovo oživjeti leptiriće? Ako je to tako radije bih imala platonsku ljubav, temeljenu samo na razgovorima dugo u noć, isprepletenima nekom čudnom niti, čudnom tenzijom koja podiže leptiriće, razumijevanju, toleranciji, iščekivanju slijedećeg susreta, maštanju, sanjarenju. Da li je bolje imati nekog i biti usamljen ili imati nekog i biti sam?
Post je objavljen 30.12.2007. u 11:23 sati.