31.12.2007./part II.
Tako bih željela da dođeš i kažeš "nobody puts Baby in the corner".
31.12.2007. u 21:07 | 1 Komentara | Print | # | ^31.12.2007.
Nekoć sam davno umišljala da ću jednoga dana biti spisateljica i da će svijet napokon upoznati moj tijek misli. Imala sam potrebu da me čuju, možda stoga što je moje osjetljive godine prekinuo vihor rata; zatvarala sam se u sebe, vječito pogleda zamrznutog u jednoj točki. Obožavala sam buru i ogromne sniježno bijele krijeste valova. Obožavala sam vjetar. Sjećam se igre koju sam igrala sama sa svojim mislima. Zamišljala sam da sam kći vjetra i da mi nitko ništa ne može. Zašto baš vjetar? Sunce je moćno, ali uvijek je prisutno samo na jednoj strani svijeta dok vjetru ni najtamniji kutak zemlje nije skriven. Kada blizu mene nije bilo nikoga svoja razmišljanja djelila sam s listom bijelog papira kojemu sam se obraćala kao savezniku koji razumije sve nevolje poludjevojčice/poludjevoke. Svaki dan uzimala sam svoju bilježnicu tvrdih korica pod ruku i sama odlazila na stjenovitu plažu. Nosnice su se punile britkim zrakom, pramenovi kose šibali zažareno lice, a misli vrludale prema slijedećoj bajci koju ću osmisliti. Bile su to uvijek tužne priče o neuzvraćenoj ljubavi, baš onakve kakve sam susretala na stranicama spomenara. Iako nisam znala što ona zapravo jest, priželjkivala sam ljubav; nekako sam mislila da će me ljubav odvratiti od ružnih razmišljanja, od osjećaja otuđenosti od sredine kojoj ne pripadam, a u kojoj sam se nevoljko našla, od egistencijalnih pitanja koja su se provlačila kroz razgovor roditelja iako su oni nastojali takve razgovore sakriti od mene i sestre. Imala sam potrebu biti voljena. Ne znam u kome trenutku me ta potreba zbog koje sam spremna zatomljavati vlastito ja počela određivati.
31.12.2007. u 16:52 | 3 Komentara | Print | # | ^30.12.2007.
Jedan post na forumu naveo me na razmišljanje o platonskoj ljubavi, ljubavi koja zbog nekog razloga nikada nije fizički realizirana. Na početku veze s nestrpljenjem iščekujemo slijedeći susret, leptirići u trbuhu,gubitak teka, sanjarenje, sanjarenje i opet sanjarenje. I onda realiziramo tu ljubav fizičkim kontaktom koji je u početku savršen...nikada nije dosta usana, vođenja ljubavi, kad je gotovo opet želimo još...i tako to ide neko vrijeme. Ako smo se našli i kad prođe zaljubljenost prihvatili mane onog drugog veza se nastavlja u ne tako strastvenom izdanju. Sada ne vodimo ljubav, sada se seksamo u pauzama između omiljenih emisija, rutinski. Ne vodimo duge razgovore rijetko nalazimo tematiku koja nije vezana uz djecu, račune, posao i shopping. Nema leptirića. Ne završi li svaka veza/brak na ovaj način? Zar ne možemo ponovo oživjeti leptiriće? Ako je to tako radije bih imala platonsku ljubav, temeljenu samo na razgovorima dugo u noć, isprepletenima nekom čudnom niti, čudnom tenzijom koja podiže leptiriće, razumijevanju, toleranciji, iščekivanju slijedećeg susreta, maštanju, sanjarenju. Da li je bolje imati nekog i biti usamljen ili imati nekog i biti sam?
30.12.2007. u 11:23 | 4 Komentara | Print | # | ^16.12.2007.
Sjedim u autu na suvozačevom mjestu i gledam u jebeni snijeg koji pada već drugi dan. On vozi. Ja se ne usuđujem jer nismo stavili zimske gume. Jedini glas u autu je Balaševićev koji trešti sa Dnevnika starog momka. Po običaju između nas dvoje opet tišina nakon žučne i besmislene rasprave o tematici koja mi ne bi bila ni u peti prije tri-četiri godine. Živciram ga. I on mene. Na redovitoj bazi. Gledam na svoju stranu, kroz prozor i misli mi lete...neki dan sam srela starog prijatelja iz srednje škole. Našli smo se kod isto tako srednjoškolske prijateljice i prevrtali po sjećanjima i trenutnim sudbinama drugih školskih dok je njezin dječarac od dvije i pol godine trčkarao oko nas. Razmišljam, Bože, prije toga ga nisam vidjela jedno dvije godine. Pa mi smo i hodali nekih pola godine...Kad je to bilo? Isuse, pa sjećam se da smo hodali za doček 2000. godine. Prije gotovo osam godina. Čini mi se kao jučer. Nikako se ne mogu pomjeriti iz depresije, melankolije, pesimizma, nostalgije i sve više počinjem razmišljati da nisam ja. Ti si. Zbog tebe. Možda...možda kada bih te malo odmaknula od sebe, možda bih se opet sjetila tko sam. Kupili smo stan sa velikom kadom koja zjapi prazna. Na rubu velika debela plava neiskorištena svijeća. Bojim se da smo pogriješili. Sva sreća pa smo kupili stan. Sva sreća oko našeg stola ne trčkara dječarac od dvije i pol godine. Možda još nije kasno. Za mene. Za tebe. Za nas čini mi se jeste.