Kako je bilo u isti tren lijepo i nesmotreno, pomalo bezobzirno, pomalo nemarno sjediti na toj drvenoj klupi u sred Cvjetnog trga s tobom i nadolazećom jeseni. Ispitni rokovi pri kraju, neka praznina u trbuhu, metež ljudi koji prolaze i osjećaj sjete, taj vječni pratilac. Ako se nikada ne udam, ne marim, ionako sam oženjena za njega.
Željele smo nešto, nekoga da ispuni tu prazninu, nataloženu pomalo djetinjim problemima, željele smo nečiji zagrljaj, nečiju toplu ruku u ruci, nečije tijelo kao štit od onoga što se javljalo na horizontu.
Jebem ti Remarka i Balaševića i svu tu pomno naškrabanu, prepisanu patetiku na listove već zgužvanih bilježnica, olovka možda blijedi, ali ladice u glavi zaključane kao najsigurniji sef ne popuštaju. Još smo tu, pomalo sramežljivo čeprkamo prašnjave šarene marame iz ladica neke druge priče, podastiremo ih i pokušavamo skupiti sebe, skupiti djeliće onoga što smo bile, shvatiti tko smo i kamo idemo, shvatiti da nismo mi te koje trebaju s brojem ispisanim bijelom kredom na crnoj ploči stajati en face pa profilno ispred foto aparata. Shvatiti da jesmo i da život ima svoju vrijednost, sreća je u finim detaljima Herendi porculana.
Post je objavljen 06.07.2011. u 14:37 sati.