Skužila sam svoju “kardinalnu grešku u vezama”...jednu od tih grešaka, a Bog zna da ih ima i previše. Ne znam odvagati što bih smjela reći, a što ne i tako se petljam iz jedne krajnosti u drugu: kada bih trebala biti zatvorena ja se otvaram, a kada bih trebala pokazati što se krije ispod kože ja se zatvaram. Često bih znala reći, čisto da osoba koja je sa mnom bude na vrijeme upozorena: ja imam mušice; ćudljiva sam; mijenjam naglo raspoloženja; samo jedan trenutak je dovoljan da me naoko nebitna riječ ili rečenica uvali u neki sasvim deseti film, film u kojem ja više ne mogu izustiti ni “a” i treba mi jako dugo da se vratim nazad; moj PMS nekad zna biti poguban.... Odgovor koji bih dobivala je uglavnom bio u stilu: “ Ma ti?! Ma daaj, to ti se samo čini...meni to uopće ne smeta...baš si slatka!” I tako bi to išlo neko vrijeme...dok nisam postajala malo manje slađa, a tada bih s druge strane čula iste takve komentare: “Kako si mušičava! Ponekad nisi normalna! Joj, taj tvoj PMS! Opet si si ufilmala stvari u glavi!” E baš sam blesava, jer sam ih sama stavila njima u usta...umjesto da sam šutjela.
Post je objavljen 07.08.2008. u 15:33 sati.