Izašla sam iz stana oko 10 do 7, susreli smo se u hodniku i ne pogledaviši se još jednom, glava uprtih u pod pozdravili sa „Bok!“ . Čekala sam bus na stanici sama sa svojim mislima i dnevnim novinama, vrteći žute stranice i upijajući tuđe živote kako bih na sekundu zaboravila na ovaj svoj. Još jedan dan u šutnji, još jedna noć u praznom krevetu i deložirani hrčak koji je cijelu noć neumorno na tvojoj strani kreveta vrtio kolut. Krajičkom oka zapazila sam kako stojiš iza mene. Okrenut leđima, kao stranac, čitao si isti dnevni tisak. Pitam se jesu li tuđi životi tebi uspjeli odagnati misli. Meni nisu. Ušli smo u isti bus, ušli smo u isti tramvaj i svaki put odabrali sjedala na dijametralno suprotnim krajevima. Nisam mislila da ću dijeliti sa nekim život toliko dugo, da ću koristiti ista ulazna vrata, a biti miljama daleko...u mislima...u srcu. Nisam mislila o tebi na takav način niti bih ikada mogla pomisliti da ćeš mi jednoga dana okrenuti leđa kao strancu na autobusnoj stanici, nakon što smo zajedno napustili naš zajednički stan. Vidiš, ja bih ti prišla, ali umorna sam od prilaženja, umorna sam od ispričavanja, umorna sam od ugađanja tvojih raštimanih žica, umorna sam od traženja lošeg u sebi kako bi tebi bilo dobro.
Post je objavljen 08.02.2008. u 12:36 sati.