Opet se javila potreba da napišem nešto, bilo što, samo da napravim mentalnu trepanaciju i pustim barem jednog od zloduha van u nadi da će biti lakše progurati slijedećih dva-tri dana. Divim se ljudima koji se raduju malim stvarima, koji u svakom danu pronalaze mrvice sreće i dijetalna prehrana im je sasvim dovoljna da preguraju dan. Meni nije, ja sam vječito gladna i želim još...U posljednje vrijeme sam toliko gladna da ne uspijevam više razaznati mrvice, vjerojatno su ih pojele ptice...Sjedim jučer na jednom od poslovnih seminara, između tih sredovječnih žena sa “hauba frizurama” i venama na nogama i pitam se hoću li jednoga dana izgledati kao one. Gospođa koja drži seminar dobro je držeća za svoje godine, lica ispeglanog u nekoj od popularnih ordinacija, u gotovo pripijenoj haljini životinjskog uzorka. Jedno nam je zajedničko – obje izgledamo kao da smo greškom upale među zasjedanje nekog crnog kulta koji ima svoje interne šale...koje i ja nažalost razumijem i smijem se, ali iz totalno drugačijeg razloga – smijem se sebi jer shvaćam te šale...i smiješno mi je što sam se na neki način uklopila tu gdje se ne želim uklapati...
Post je objavljen 12.09.2008. u 12:52 sati.