Zašto ne znam biti sretna? Prvo sam mislila da je stanje moje svjesti posljedica događaja unazad par godina i nezadovoljstva trenutnim životom, ali kad se osvrnem u bilo koji period svog života vidim uvijek istu zgrčenu siluetu koja grca u suzama u nekom kutu sobe.
Voljela bih moći napisati par suvislih rečenica o tome kako sam bila na kavi s par dobrih prijateljica, kako smo prepričavale, tračale, a potom se rastale s osmjesima na licima i uputile u toplinu svog voljenog doma; voljela bih pisati o tome kako sam nabavila crno štene labradora i kako isto svako večer cvili jer želi spavati u podnožju mog kreveta; voljela bih pisati o tome kako me doma čeka voljeno biće koje mene voli jednakom jačinom i koje me razumije; voljela bih pisati o tome kako želim dijete s tim istim voljenim bićem; voljela bih pisati o tome kako sve svoje radne zadatke obavljam sa istim entuzijazmom i predanošću bez i trunke lijenosti ili nezadovoljstva; voljela bih pisati o tome kako za sobom ne nosim duhove prošlosti i usamljenosti; voljela bih pisati o tome kako sam posve sigurana u sve što radim i kako sam isto tako sigurna u to što želim biti; voljela bih pisati o tome kako sam jaka osoba koja je spremna na kompromis, ali i na čuvanje svojih vlastitih uvjerenja; voljela bih pisati o tome kako je život lijep i kako u svakome trenutku osjećam zahvalnost što živim baš ovaj i baš na ovakav način. Voljela bih, ali ne mogu jer bi to samo bila još jedna izgovorena laž samoj sebi, a jedina istina je da sama sebi svojim stanjem uma sabotiram život.
Post je objavljen 26.11.2008. u 12:10 sati.