Ljeto i još jedan godišnji. Vani puše nekakav burin il šta je već. Uspjela sam svojim dolaskom rashladiti Dalmaciju. Šteta svih ljetnjih krpica i onih 20,6 kg brižno izvagane odjeće zapakirane večer prije leta. Da, spakirala sam 20kg odjeće, 20kg nade da se u barem jednom od tih grama krije odjevna kombinacija koju ću nositi kada se dogodi veliki preokret mog života i bura kao rukom pokosi korov koji je izrastao, otpuše prašinu koja se nataložila u ladicama ove blesave glave i ne dopušta pozitivnim mislima da dođu do svog izražaja...i tako već godinama.
Čini mi se da je i posljednje utočište izgubilo pravo zvati se tako ili sam ipak u silnoj želji da zaboravim na "ono" tamo zamaglila zbilju koja se ipak događala i činjenicu da "utočište" malo po malo zatvara vrata svoje velikodušnosti.
Još uvijek je ostao osjećaj želje za bijegom. To je moj obrambeni mehanizam, bježati...a govorili su mi još u vrtiću kako sam pametna...što mi to vrijedi kad sam zaboravila da je zemlja okrugla i da i ako uspijem trčati brzinom Supermena neću nigdje pobjeći, niti ću vratiti tijek vremena, samo ću grunuti u svoja vlastita leđa i srušiti se na istom mjestu na kojem se sada nalazim...okružena problemima koji su strpljivo čekali...pederi mali, kako su oni znali da je zemlja okrugla?
Post je objavljen 28.07.2010. u 16:36 sati.