nedjelja, 23.12.2018.
Božićna priča – ili nekoliko riječi o Štrausu, sarmi i hipotermiji na glavnom bečkom trgu
- Čija je ovo bila ideja? – proškrgutala sam kroz zube teti Maci i nabila kapuljaču jače na lice jednog vjetrovitog i hladnog zimskog jutra na peronu 203 glavnog zagrebačkog kolodvora.
Čekajte malo. Jutra? Jesam li ja to napisala jutra?
A, ne, ne. Idemo ispočetka. Bilo je to zapravo jedne mrkle i vjetrovite zimske noći, negdje oko pola pet ujutro, ovaj po noći, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru.
Na peronu 203 je bilo toliko hladno da mi se na trenutak učinilo da kroz ledeni sjeverac koji je nemilosrdno fijukao sa Sljemena čujem i par vukova kako zavijaju i kruže oko autobusnog kolodvora.
- Tvoja – promrmljala je teta Maca kroz tri šala.
- Ti si rekla da djeca moraju putovati negdje i da bi bilo jako zgodno da ih odvedemo da vide malo kak izgleda advent u Beču!
Najgore je od svega bilo to što je teta Maca – bila u pravu.
Činilo mi se to doista kao zgodna ideja, tamo negdje u listopadu, dok sam sjedila na nekoj terasici u gradu i ispijala cappuccino zagrijana toplim jesenskim suncem - da usred ciče zime i mrkle noći u pet ujutro s četvero maloljetnika cupkam po peronu 203 čekajući da šofer napokon otvori vrata autobusa i krenemo na čarobni – Advent u Beču!
- Jel se kome piša? – povikala je teta Tina prijetećim tonom – Upozoravam vas da nema pišanja u autobusu!
Grga je zaustio da nešto kaže, ali uto je šofer otvorio vrata i – nahrnuli smo u toplu unutrašnjost sivog autobusa – Teta Maca, Tetak Ico, Seka Tina, Tom, Maša, Grga, Roko i – ja.
Lili i baku Keti ostavili smo toplo zbuksane u gajbi Seke Tine.
Moram reći da je put do Beča protekao u sasvim ugodnom tonu. Doduše, ovdje moram napomenuti kako mi je na trenutak, od tople unutrašnjosti udobnog autobusa par kilometara izvan Zagreba - nekako malo pozlilo.
Stvar je naime bila u tome da je čovjeka, odrastajući u kući uz maglom obavijenu rijeku i baku Maricu vječno progonila ideja da bi se jednog dana negdje mogao - jednostavno smrznuti.
Bilo kad i u bilo kojoj prilici nisi znao od kuda će zapuhati vjetar, naići podmukli propuh ili će te pak nazepsti križa.
- Zakopčaj jaknu, smrznut ćeš se! – odzvanjale su mi još uvijek u glavi riječi bake Marice koja me, nakon što me zabundala u đubretarac, termo štrample i kapu s coflekom, teška srca pustila put škole na ciču zimu od deset stupnjeva Celzijusevih.
- Sve ćeš si bubrege prehladiti! –orilo se s prozora dok bih onako zabundana zamicala za ugao Hvarske ulice.
Proizvod je ovoga iskustva bio cjeloživotni strah od hipotermije.
Bilo to kako bilo s hipotermijom i bakom Maricom, stvari su u autobusu postajale ozbiljne. U ovom mi je trenutku naime prijetio - toplinski udar.
Učinilo mi se nekako, sjedeći u udobnoj unutrašnjosti sivog autobusa u dolčeviti, majici s kapuljačom, štramplama, termo čarapama i bucama – da je šofer možda malo ipak previše našarafio grijanje.
Oblijevao me znoj dok sam zavidno pogledavala prema mondiš kožnim čizmicama Seke Tine na sjedalu do.
Idući su sati međutim pokazali da je baka Marica, kao i obično – imala pravo.
- Hop – hop – cup – cup – nekoliko je sati u mrakači i hrkanju prošlo za tren. Za čas smo se probudili na ulazu u Beč.
- La la la la la – la la – la – la – šofer je raspalio po Štrausu, a vodičica je opalila spiku o Habsburgovcima i lijepom plavom Dunavu ne bi li nas malo ubacila u cijeli taj austrougarski štimung.
Teta Maca je međutim rekla da ju ta mjuza strašno podsjeća na Novu godinu i da još fali miris sarme pa da je dojam kompletan.
- Marija Terezija – Franjo Josip – zaherica – Štraus u pozadini – baš nam je bilo hoh i krasno u u toplom vozilu dok smo s ostalih dvadeset i osam autobusa iz regije milili prema ulazu u Beč.
- Baš nam je lijepo ovdje! – rekla je teta Tina ushićeno i zagrabila u vrećicu sa slanim karamelama koje je za pišljivih 6 eura kupila na nekom stajalištu.
I bilo nam je lijepo. U toplom autobusu. Sa Štrausom i slanim karamelama.
Sjetila sam se njezinih proročanskih riječi par snježnih sati kasnije, dok smo se probijali kroz mećavu glavnog austrijskog grada.
Iskrcali su nas na nekoj Štrase ispod ogromnog plakata s kojeg se šeretski cerio Đorđ Kluney. Vodičica nas je furala po ovoj i onoj Štrase i pokazivala burgove i spomenike.
Marija Terezija je rekla ovo – njezin muž je odgovorio – fijuuuuuu – zabrijao je sjeverac - Franjo Josip je rekao fijuuuuuuuu – onda se u priču uplela Sissy – da je navodno ovaj njoj bio nevjeran – a savjetnici su rekli – fijuuuuu - pokušavala sam se zainteresirati za zanimljivu povijesnu priču kroz fijuk ledenog vjetra i ledenu kišu koja me šibala po smrznutim obrazima.
Kružili smo tako oko dvoraca i spomenika dižući pogled prema ledenoj kiši samo kad bi vodičica ukazala na neku impozantnu zgradu, spomenik nekog vladara ili već tome slično.
- Jel ovo Hrvatsko narodno kazalište? – vikao bi Roko svakih pet minuta, kad bismo prošli kraj neke od onih tamnožutih nacifranih cementnih kremšnita.
Prva je ozbiljnija kriza nastupila na glavnom trgu.
… Sissy je njemu rekla - objašnjavala nam je vodičica dok su joj komadići leda padali s kapuljače na lice - fijjjjuknuo je vjetar - ali on je bio utjecajem kraljice Sofije… – kad je Grga spazio - kočiju s konjima!
- Kočija, mama kočija! Ajmo se voziti! – procvokatao je oduševljeno.
- Šššš...Grga! Vidiš da slušam! – pedagoški sam se obrecnula na njega i pokušala čuti što je Sofija rekla Franji Josipu, ali Grga nije odustajao.
- Dobro, pitat ću koliko košta – odgovorim mu, čisto da ga skinem s dnevnog reda.
- Enšuldigen zi bite - skrpam na svom najboljem njemačkom – Filen kosten das kočija?
- 55 ojra zvanzih minuten – s lakoćom mi je otfijukao kočijaš – baš ko da je rekao 55 lipa.
I još mi važno doda:
– Fir alles cuzamen!
- A ne, 55 eura po glavi – promrmljam mu ja na hrvatskom i odbauljam natrag poslušati što se zbilo s tim silnim dvorskim intrigama. To je barem bilo besplatno!
Međutim, ostatak habsburgovske sapunice nisam uspjela čuti.
Grgu je, naime, kad je skopčao da se neće voziti u kočiji, na glavnom bečkom trgu čopila totalna šiza. Grga je inače jako fin i pristojan dječak i nikad se ne dere po ulici. Osim kad baš nešto stvarno ne može dobiti ili kad je gladan. U ovom trenutku – u pitanju je bilo oboje.
- Kočija!!! Ja sam gladan! - vikao je dok su se fino odgojeni bečki ljudi zabezeknuto okretali i buljili u nas.
Na brzinu smo se pozdravili s grupom, objasnili vodičici na čijoj su se kapuljači već stvorile sige - da to sve skupa nema smisla - i krenuli u potragu za hranom.
- Ovo izgleda zgodno – provirila sam kroz staklo slatkog šarenog restorančića par trenutaka kasnije. Ugurali smo se nekako unutra i skinuli sa sebe sve termo slojeve i sjeli za stolić.
- Ja odavde ne izlazim barem tri sata – ustvrdila je teta Tina – noge su mi se smrzle - i bacila tužan pogled prema svojim mondiš čizmicama.
- Vani je hladno ko u kusnici! – dodala je još legendarne riječi bake Marice, ne bi li upotpunila dojam.
Konobarica nam je u ruke ubacila tacne i nekakve kartice.
– Bite, bite! – pokazala nam da se dignemo i gurnula prema pokretnoj traci.
– Bite, bite! – mahala je rukom.
- Hm… - bacila sam brzinski pogled na vitrinu s njupom, tražeći instinktivno pomfri i pljeskavicu za maloljetnike.
U hipu mi postane jasno zašto je restorančić djelovao tako šareno – u vitrini se naime šarenilo – povrće!
Pšenica, žitarice, klice svih vrsta i oblika - nudile su nam se u svim mogućim bojama.
- Stajala sam zbunjeno pokušavši pitati konobaricu:
– Gdje je meso?
- Maša, kak se kaže meso? – proderala sam se prema Maši štreberici koja je šprehala njemački sasvim solidno, ali Maša samo okrene očima i posveti se svom današnjem cilju – opaliti najbolji selfi u povijesti selfija općenito.
- Mama, a gdje je meso? – Roko me povuče za rukav.
- Bite, bite! - vikala je i dalje konobarica i nutkala me s nekakvim suhim pecivom:
– Kostenfrei! Haben zi, kostenfrei!
U tom mi trenutku u stražnjem džepu traperica zazvoni glupitelefon.
- Mimi, boook… – začujem dobro poznat mi glas.
Starka je imala nepogrešiv osjećaj za tajming.
- Mama, ne mogu sad pričati, nazovem te kasnije! – vikala sam – dok mi je konobarica bacala ona peciva na tacnu.
- Važno je, nemoj poklopiti! Uzmite mi obavezno zahericu! Nemojte zabora…
- Nešto šumi, ne čujem te…. - skinem Starku s linije i zahvalim konobarici na besplatnom suhom pecivu:
- Filen dank!
- Bite!
Nekoliko trenutaka kasnije sjedili smo za stolom. Seka Tina je njupala neke pšenične klice, Teta Maca bezglutenske šnenokl knedle, a klinci su, nakon što su s gnušanjem odbili bilo kakvo šareno povrće - demonstrativno jeli ono besplatno pecivo, koje je, kako sam saznala na blagajnji par minuta kasnije – Bite – Filen dank – koštalo 6 eura.
Hm. Valjda je njima 6 eura dođe ko besplatno – bespomoćno slegnem ramenima.
Imali smo najbolju namjeru ostati sjediti tamo barem još tri sata, no kad su klinci ponjupali besplatno pecivo, konobari su počeli zvjerlati prema nama pristojno nam dajući do znanja da se nosimo natrag u mećavu iz koje smo i došli.
Izišli smo van na mećavu koja se u međuvremenu pretvorila u snježnu oluju i udahnuli smrznuti zrak. Bio je to zapravo jedan od ljepših trenutaka tog dana. Osjećala sam se nekak ko u Doktor Živagu, zamotana u šal od nosa do pete, u dok su starinske kočije klopotale oko mene, a Bečanke se elegantno našetavale u šubarama. Baš mi je bilo nekako lijepo, gledajući sve one lampice koje su romantično treperile kroz sumrak i taman sam čekala da u pozadini zasvira ona sentimentalna muzika, kad se tetak Ico sjeti revolucionarne ideje:
- A da odemo u MekDonalds?
- MekDonalds! MekDonalds! – zaurliču klinci jednoglasno u maniri Bečkih dječaka.
U MekDonaldsu nam je bilo sasvim ugodno i toplo. Jednom kad smo se probili kroz gomilu posmrzle turističke rulje iz onih dvadeset i osam autobusa koji su strpljivo čekali na svoj hepimil, zapravo smo baš uživali!
Konobari nisu zvjerlali u nas, na vidiku nije bilo nikakvog povrća i pšeničnih klica, ali nakon par sati - došlo je vrijeme da krenemo prema sivom autobusu.
Nevolja je bila u tome što se nitko nije mogao sjetiti kako se zvala ona Štrase u kojoj se s plakata cerio Đorđ Kluney .
- Enšuldingen zi bite! – vukla sam za rukav Bečane - Ver ist die BurgŠtrase? – nekak mi se učinilo da bi se tako mogla zvati.
- Mama, nije ver nego vo – okretala je očima štreberica Maša.
- Samo pratite Ring! Samo pratite Ring! – uputio nas je ljubazni čiča i gurnuo prema sjeveru, dublje u snježnu oluju.
Nakon par sati glavinjanja po Ringu i probijanja kroz nekakve političke prosvjede - doklipsali smo nekako do Đorđa Kluneya – što je izazvalo opće oduševljenje promrzle skupine.
Taman kad je šofer otvarao vrata sivog autobusa, u džepu mi zazvoni glupitelefon.
Smrznutim kažiprstom kliknem preko ekrana:
- Jeste mi kupili zahericu? – s druge strane začujem Ketin glas, prepun nade i iščekivanja.
Sretan Božić svima!
- 09:01 -
subota, 10.02.2018.
...o proljetnim predstavama, CSI-u Novi Zagreb, puderu u prahu i detektivskim istragama
- Teta Tina, imaš ti možda pincetu? I puder u prahu? - misteriozni poziv uslijedio je jednog kišnog siječanjskog petka u 18:07.
Teta Tina i ja upravo smo sjele u kvartovski birc krcat izmorenim mamama, koje su, baš poput nas, odjevene u široke majice s kapuljačama i izlizane traperice za po doma, nabrzinu nabacile na facu malo fasade i zgiljale van samo - na - pola - sata – brzo - će - mama - doći - i ubrzano pričajući, svaki tren nervozno pogledavale u mobitele.
Pobjegle smo iz Tinine gajbe prije desetak minuta i ostavile Baku Keti oboružanu špahtlom i fertunom, da miješa smjesu za palačinke i da se, kako zna i umije, pola sata sama gomba s Lili, Tomom, Rokom, Grgom i Mašom.
Taman smo naručile kavu, kadli – glupitelefon zapleše po stolu.
- Imam – u toaletnoj torbici. A šta će vam to? - odgovori Seka Tina, ali Maša je već misteriozno prekinula poziv.
Misteriozan je veo s pincete i pudera u prahu spao relativno brzo, točnije u 18:37 te iste večeri. U 18:37 uslijedio je, naime drugi poziv, nešto manje tajnovit, ali za nijansu dramatičniji.
- Pa to, to ne možeš vjerovati! – zagrmila je Keti kroz glupitelefon– Kad vas dvije mislite doći?
- Jel sve u redu? - zabrinuto će Tina i stavi ju na spikerfon.
- Ma šta jel sve u redu? Ništa nije u redu! – puhala je Keti s druge strane - Cijelu dnevnu sobu su zamazali s puderom i oblijepili nekakvim selotejpom da sam skoro nogu slomila! Ova mala se dere po kući da to nije za slušati!
- Boi gavaaa, boi gavaaa! - Lili je negdje u pozadini udarala diskretan bek vokal.
- Da su oni detektivi! CSI! - pjenila se Keti dalje.
- Boi gava, boi gava... – bek vokal nije posustajao.
- Kakvi detektivi? Daj mi Mašu! - preuzmem telefon.
- Šta je bilo, mama? - Maša će mi nezainteresirano kroz koji trenutak.
- Joooj, mama, pa mi smo se samo igrali detektiva i uzimali otiske! - mogla sam ju čuti kako okreće očima – Ne znam šta baka dramatizira.
Petnaestak minuta kasnije stupila sam u gajbu i podviknula:
- Dobro, čija je ovo bila ideja?
Zakoraknem u dnevnu sobu, ali Tom stane pred mene i pokaže mi značku:
- Gospođo, ne može! CSI Novi Zagreb. Ovdje se dogodila krađa.
- Gdje ste bili sinoć između šest i trideset i sedam navečer? - dodao je još ozbiljno.
- Pa to je bila tvoja ideja, mama – rezignirano mi odgovori Maša - Ti si nam rekla da mi samo buljimo u mobitele i da ste vi bili jako kreativni i igrali se detektiva kad je vani padala kiša.
Zaustim ne bih li ju pedagoški opomenula ali u tom trenutku shvatim – da Maša ima pravo.
I mi smo se dosadnih zimskih popodneva, dok su kišne kapi lijeno padale po karlovačkim ulicama - igrali detektiva.
Izumili smo sofisticiran sustav prenošenja poruka štrikom za veš. Baki Marici smo maznuli klupko vune i zavezali ga od kuće do kuće i po njemu slali šifrirane poruke. Nevolja je bila u tome što je štrik s Gogine strane bio zavezan za rolu papira u WC-u pa je Gogina mama totalno pošizila kad je u tri došla s posla i našla razmočeni toaletni papir razvučen po cijeloj kupaonici.
Ispostavilo se, nakon kraćeg unakrsnog ispitivanja - da su klinci tog popodneva pokušavali riješiti zamršeni slučaj ukradene čokoladne kutije.
I neko je vrijeme sve išlo ko po loju. Oblijepili su mjesto krađe selotejpom i prepudrali cijelu sobu Chanel puderom u prahu - To je zbog otisaka, mama.
Problemi su nastali kad se Roko sjetio da bi im za DNK analizu svakako trebala jedna vlas kose.
- To nam je trebalo za identifikaciju – mirno mi je kasnije objasnio.
Lili, koja je u tom trenutku naivno i besciljno lunjala po predsoblju, pokazala se idealnom prilikom za DNK analizu pa su joj hop - hop - u hodu pincetom čupnuli jednu vlas.
Lili je iste sekunde udrila u plač, a Baka Keti je sa špahtlom dotrčala iz kuhinje, popiknula se na selotejp i skoro tresnula na pod.
- A niste se mogli igrati nečeg ljepšeg, naprimjer predstave? I to sam vam isto pričala! - upitam ih ljutito.
Predstava – to je bila sasvim druga priča - uzdahnula sam nostalgično i iz CSI-a Novi Zagreb odlutala u prošlost - u malu karlovačku ulicu, obrubljenu s jedne strane procvjetalim voćkama, a s druge vijugavom tamnozelenom rijekom.
Proljetna predstava održavala se, kako joj i ime kaže, uvijek sredinom proljeća, nekako u dane kad bi u Hvarskoj ulici procvjetale voćke marelica.
U predstavi je tradicionalno sudjelovala uigrana kazališna ekipa iz Hvarske – Seka Tina, ja, Goga iz Kuće do te njezine dvije sestre - Mirjana i Sandra koju su svi zvali Dada, zatim mala Renata zvana Gigi, Dvije kuće dalje - i sestrična Željka. Proljetna je predstava bila ozbiljna stvar i u nju je bilo uključeno cijelo naselje.
U dane kad bi u vrtu ispred naše kuće sramežljivo procvjetale prve žute narcise, polijepile bismo na bandere oglase za predstavu i marljivo vježbale koreografiju sve do velikog dana – proljetne pretpremijere.
Scenograf je cijelog spektakla bio Gigin deda – Deda Vlado. Deda Vlado bi na Dan proljetne predstave između dvije šljive razapeo svoje staro JNA šatorsko krilo koje je ujedno služilo i kao garderoba. Šatorsko krilo bilo je na nekim mjestima malo progoreno jer je Deda Vlado vječito imao cigaretu u ustima.
Oko pola četiri popodne, uzbuđeno smo virile kroz rupe na šatorskom krilu i gledale kako se na klupicama i stepenicama ispred kuća okupljaju susjedi.
Ulaznice su se, razumije se, naplaćivale. Nije još bilo fiskalnih blagajni, ali sustav je svejedno bio učinkovit. Goga iz Kuće do išla bi od susjeda do susjeda i u prozirnu vrećicu za zamrzavanje skupljala po tri dinara. Gospođa Cezar, koju smo tako zvali jer je za sobom vječno vukla cucka Cezara, platila bi šest dinara - tri za cucka, tri za sebe. Čak bi i stara Štefolka, koja je živjela u potkrovlju iznad Giginog stana, uredno platila ulaznicu, iako bi tek odškrinula svoj prozorčić i škiljila kroz žaluzine obavijena gustim dimom cigarete. Bero je uredno platio tri dinara, sjeo i u miru, do kraja predstave flegmatično frčući brk, čitao Vjesnik.
Predstava je počinjala u četiri sata. Uvodna je točka uvijek bila socijalistički osviještena, primjerice kolo Mlada partizanka uz solo izvedbu male Goge na usnoj harmonici.
Druga je točka bila recitacija. Ja sam imala solo recitaciju samo jedne godine jer sam skroz zaribala stvar kad sam usred deklamiranja pjesmice Jabuko na grani zeznula tekst i udrila cmizdriti. Gigi me tog jutra na generalki cijelo vrijeme provocirala i šaptala da umjesto Hajde, hajde, jabuko ti na zemlju padni kažem Na glavu mi padni. I uspjela je.
Slijedio bi igrokaz suvremene tematike s moralnom poukom i grand finale - plesna točka.
Za plesnu točku bila je zadužena sestrična Željka. Željka je onih dana bila zvijezda baleta u Zorin domu. Deda Vlado bi na kazetofonu pustio muziku iz Flesh Dancea, a Željkica bi zavitlala svojom dugom plavom kosom i u onom sjajnom ciklama rozom trikou i crnim štucnama stala po ulici raditi zvijezde.
Cijelo je gledalište pomno pratilo ovu točku. Cezar je naćulio uši, a Štefolka malo jače odškrinula žaluzine, Samo je Baka Marica s prozora sve pratila s negodovanjem. I usred nastupa, baš dok je Željka na cesti izvodila most, s prozora zaurlala:
- Željkica, digni se s ceste, sva ćeš se prehladiti!
Pošto se Željka, u izvođačkom zanosu, na ovo potpuno oglušila i opalila još jednu zvijezdu, Baka Marica joj je dramatično priprijetila prstom i viknula:
- Samo se vi igrajte! Još u maju može biti snijega!
Zavikala je tako jako da je čak i Bero na trenutak odložio Vjesnik i ispod naočala pogledao što se to događa.
Poslije predstave pokupile bismo plastičnu vrećicu s novcima i - pravac Korzo – Kod Crnog na sladoled. Ušle smo presretne u najbolju karlovačku slastičarnicu, a Goga bi iz vrećice isipala sitniš i krenula brojati dinare.
***
- Gospođo, niste mi odgovorili na pitanje – Tomov me glas vrati u stvarnost – Imate li alibi?
- Čuj, Tom – nestrpljivo ću - stvarno mi se ne da...
- Gospođo, možemo ovaj razgovor obaviti ovdje ili u postaji, kako Vi želite – ledenim mi glasom odvrati nećak.
- Možemo ovdje – uzdahnem i sjednem na fotelju, a Tom uperi stolnu svjetiljku prema meni.
- Moj pomoćnik će Vam uzeti otiske prstiju – objasni mi još Tom dok mi je Grga prilazio s ostacima Chanel pudera u prahu.
- Gdje ste bili sinoć između šest i trideset i sedam navečer?
- 09:33 -
nedjelja, 22.10.2017.
La la la - la la lalala
- Mama, nama je dosadnooo... daš nam malo mobitel? - Maša se s igrališta dovukla do našeg stola i tužno objesila nos.
Sjedile smo tog rujanskog poslijepodneva na osunčanoj terasi jednog zagrebačkog kafića, Keti, Lili i ja. Lili je srkala sok na slamku, a ja sam zabrinuto gledala prema obližnjem igralištu gdje su Tom, Grga i Roko bili usred treće runde karate turnira. Tom je bio sudac i uglavnom zviždao i vikao Prekršaj!, dok su Grga i Roko zajapurenih obraza skakutali oko njega. Keti pak nije mogla pratiti karate turnir jer je ispod oka promatrala stol do nas, gdje je, sjedeći na stolcu,u suncu uživala postarija zagrebačka dama, a u stolcu do nje sjedila i po cjeniku na stolu njuškala – preslatka bijela pudlica.
- Mislim pa taj cucak samo kaj si kapučino ne naruči! - frknula je Keti nosom i srknula zadnji gutljaj kave. Keti nije voljela da se cucki muvaju oko nje otkad ju je prije četrdeset i osam godina onaj cucak ugriza...
- Ti znaš da se ja boljim cucaka... - krenula mi je opet ispričati svoju tužnu pseću priču, ali nasreću, prekine ju topot nogu koji se u oblaku prašine u taj tren stušti do našeg stola. Karate turnir je očito završio.
- Teta, možemo sladoled? – Tom će zapuhano.
- I crtić! - nadoveže se Grga.
- Već ste pojeli jedan, ne može! I po cijele dana buljite u ekran! - odlučno ću ja, ali moju sladoledno - mobitelnu bukvicu prekinu sinhronizirani povici:
- Sladoled! Sladoled! Sladoled! Cr-tić! Cr-tić!
- Mislim, ja se ne sjećam da ste vi ko mali tolko buljili u taj ekran - rezolutno mi je odrezala Keti, dok sam poraženo bandi davala mobitel i signalizirala konobarici da dođe po novu narudžbu sladoleda.
Keti je zapravo imala pravo, razmišljala sam, uživajući u kupljenim minutama mira i tišine i gledajući prema igralištu gdje su se mame razdragano klackale s klincima. Kad smo mi bili mali, nije bilo toliko ekrana oko nas. A nije bome bilo ni toliko roditelja.
Zapravo, u mom je djetinjstvu bio samo jedan ekran. Taj se uključivao dva puta dnevno – ujutro i navečer. Ruku na srce, nije na telki u ono vrijeme baš ni bilo puno toga za pogledati. Oko osam ujutro prikazivala bi se dječja emisija Kolariću Paniću – u kojoj je neki smušenjak u plavom TV studiju po rukama rastezao bijelu lastiku za gaće. Nakon tog edukativnog performansa televizor bi se gasio – sve do sumraka.
A što se pak roditelja na klackalicama tiče...hmm.
***
Ja se recimo Keti i Bere u periodu od sedam do tri uopće ne sjećam. Mislim, nemojte me krivo shvatiti, Keti je s nama vječito klatila po nekakvim kulturnim dogodovštinama, posebno u kazalište, tako da smo Seka Tina i ja do sedme godine života odgledale sva operetno-baletna djela na opusu HNK – od Traviate do Era s onoga svijeta, a s Berom pak pogledale sve nogometne utakmice karlovačke treće lige.
No običnim radnim danima - roditelji se baš i nisu puno petljali u dječju zabavu. Za nas je od sedam do tri, dok su Bero i Keti crnčili u svojim poduzećima i iščekivali zvuk sirene – bila zadužena Baka Marica.
Baka je Marica dabome imala svog posla preko glave. Mijesila je rezance za juhe, čistila šljive za knedle, štrikala leđa za novi pulover ili pak štopala čarape i usput sebi u bradu mrmljala:
- Pa nisam ni ja više triput sedam da sve to stignem!
Ili je pak morala peći jaja na oko teti Višnji. Teta Višnja, Ketina sestra, radila je u patronaži i svaki bi dan, sa službenim bijelim fićekom ukrašenim velikim crvenim križem na krovu, oko podneva skočila kod Bake Marice na gablec.
Tako da smo se od jutra do mraka za igru – morali snalaziti sami.
U ono je doba rijetko tko imao lego kocke, za Nekso najts vitezove se nije znalo, a jedini nam je doticaj s visokom tehnologijom bio kazetofon. Kako smo živjeli u ulici na samoj obali Kupe – glavna nam je zanimacija na proljetnim ili ljetnim praznicima bila seciranje mrtvih žaba koje bi rijeka ponekad izbacila na nasip, dijagnosticiranje bolesti vrtnim puževima, đipanje po koprivama obraslom nasipu ili pak lastež. Lastiku za lastež krali smo iz Bakine kutije za šivanje.
Baka Marica izletjela bi na dvorište samo ako bi se netko jako opekao koprivama, poviriti preko ograde jel stiže bijeli fićek s crvenim križem ili ako bi pak uočila da smo joj opet popalili lastiku za gaće. Samoanimacija nakratko se prekidala oko tri sata kad bi se desetak minuta nakon prodornog zvuka sirene koji se širio preko Kupe, stojadinom dokotrljali Bero i Keti i pozvali nas na ručak.
Poslije ručka opet isti program: red žeba – red lasteža – red puževa – i tako sve do sumraka, sve dok se na prozoru Bakine sobe ne bi ukazala Keti i zaviknula onu magičnu rečenicu:
- Mima i Tina, kući ajde! Dinastija vam počinje!
I tu bi sve stalo. U hipu bismo ostavljale bicikle u koprivama, vrtne puževe i mrtve žabe usred pregleda ili se ispetljale iz bijele lastike - i jurnule prema Bakinoj sobi, koja je ujedno bila i primaća soba i TV sala.
La la la - la la lala - zavodljiva se muzika proširila TV salom, a okomite žute pruge po ekranu – i čarolija je počela.
Na televizoru bi se, u crnoj šljokičastoj haljini i s tajanstvenom mrežicom preko face, pojavila Aleksis i sjevnuvši očima ispod one mreže, nešto zapaprila Blejku. Taman kad se Blejk zacrvenio u licu i otvorio usta da joj nešto oštro odbrusi, iza ugla se pojavi Kristl u pariškoplavoj sirena haljini. Nije bila u kadru ni dvije sekunde, kadli se zalijepi na Blejka, zatrepće azurnoplavim okicama i udri u plač, roneći suze po njegovom sivom blejzeru.
Ja sam jako htjela biti opasna mačka ko Alexis, nositi cigaršpic i misteriozno škiljiti ispod mrežice, ali Seka Tina je stalno govorila da sam ja ista Kristl jer je ona naime non -stop cmoljila i plakala ko i ja. Nikako nisam htjela biti ko to plavooka cmizdravica pa bi se, čim bi Seka Tina to rekla, obično rascmoljila i proplakala sve do kraja epizode, skup s Kristl. Ona se pak do pola osam šuljala po kući u spomenutoj pariškoplavoj haljini s pojastučenim ramenima i diskretno šmrcala i ridala. U pola osam je morala začkomiti - jer je počinjao TV Dnevnik.
Vidite, naš je virtualni život svaki dan počinjao s Dinastijom, a završavao s – Boljim životom. A između te dvije obiteljske zavrzlame uvukao se najvažniji teve događaj dana - Dnevnik. S tim nije bilo šale. Baka Marica je jako ozbiljno shvaćala TV Dnevnik. Minutu prije pola osam, kad bi se na ekranu pojavio ogroman bijeli sat, svi smo u TV sali ušutjeli, a Baka Marica svečanim bi glasom rekla:
- Mima, dodaj mi vekericu.
Baka Marica je uvijek navijala vekericu po Dnevniku.
Zvrdnl, zvdnl, zvrdnl - ozbiljno bi navila staru vekericu i pokazala mi rukom da ju vratim natrag na peć. Baka bi prekrižila ruke na prsima i uz tiktakanje starog sata, sinkroniziranog s bijelim brojčanikom na ekranu, spokojno čekala da otkuca - pola osam.
No nismo se mi pod praznicima samo klatarili po ulici, ganjali puževe i gledali sapunice, a ne. Svake proljetne praznike organizirali bismo u našoj ulici predstavu. Ali o predstavi – u drugom dijelu priče. Moram hitno ići. Maša me zove na igralište. Da odmah dođem. Spuštati se s njom po toboganu.
- 12:49 -
nedjelja, 23.07.2017.
Izgubljeni u Tartufima
- Mamaaa, jel znaš možda od čega je umro Majkl Đekson? - zaurla Maša sa stražnjeg sjedala.
- Ko? - odvratim joj začuđeno, pokušavajući promijeniti brzinu.
- Pa Majkl Đekson, znaš onaj pjevač...
- Joj pa ne znam, Maša, valjda je bio star. Otkud ti je to palo na pamet? - odgovorim joj nestrpljivo.
– Šta ne vidiš da ne mogu sad pričati? – spretno sam manevrirala volanom spuštajući se niz strmu motovunsku padinu.
- Pa ti si rekla da dok se vozimo trebamo razgovarati, a ne visiti na mobitelima! - uvrijeđeno će Maša.
- Jel on bio star ko Baka Marica pa je umro? - Grga se sa zadnjeg sjedala uključi u raspravu o Majklu Đeksonu.
- Pa nije baš bio star... - zaustim objasniti, ali Grga me prekine:
- A jel on isto na nebu s anđelima ko Baka Marica?
***
Pomislit ćete možda da sam se niz motovunsku padinu, s koje je pucao idiličan pogled na smaragdnozelene istarske livade, tog sparnog ljetnog prijepodneva spuštala nakon projekcije nekog motovunskog filmskog hita ili konzumacije ručka u kakvom romantičnom istarskom restorančiću, ali – ne.
Od filmskog festivala u Motovunu još bilo ni f. Nigdje u vidokrugu nije bilo nikakvih hipija sa šatorima, ekscentričnih bradatih europskih filmaša ni ekipe iz Glorie da sve to fino medijski poprati.
Mi smo u Motovun, bajkovit istarski gradić na zelenom brežuljku, jednostavno - zalutali.
Kako to već s takvim pričama biva, baš ništa tog srpanjskog jutra nije upućivalo na to da ću se par sati kasnije u plavom pežou off road spuštati po istarskim strminama.
***
Krenuli smo u deset sati toga jutra put Zagreba nakon vikenda provedenog u ekskluzivnom istarskom kampu kraj Novigrada.
U ekskluzivni smo kamp stigli u petak; Roko, Maša, Grga, Ja, Keti, Seka Tina, Lili i Tom. Smjestili smo se u ekskluzivnoj mobilnoj kućici s čije se terase kroz romantične bijele firange pružao pogled na bazen.
Seka Tina je oduševljeno izjavila da je to sve skupa prekrasno i da je vrijedilo ekskluzivne cijene i da do nedjelje navečer ne mr-da -mo odavde.
Dva je sljedeća vrela dana Seka Tina provela zarobljena u ekskluzivnoj kućici s bebom Lili. Lili je manje-više cijelo vrijeme besciljno glavinjala po kućici, kurila 38, cendrala i frustrirano povlačila bijele firange.
Za bazen nije htjela ni čuti, a kad je u nedjelju ujutro osvanula s misterioznim osipom, Seki Tini je puknuo film.
Rekla je da je njoj takvog ljetovanja već dosta, da ona nema nigdje živog mora, da u tom *** kampu nema ni jednog bora (Seka Tina nije podnosila sunce) ni zrikavca i da ona iz ovih stopa ide za Zagreb!
Rečeno – učinjeno.
I tako smo i mi, sat vremena nakon Tine, strpali stvari u pežo, napustili kamp i krenuli za Zagreb. Stotinjak metara od Novigrada trebali smo skrenuti za Buje – bajkovit istarski gradić na zelenom brežuljku.
Čekaj malo, ili je to bio Buzet? Također bajkovit gradić na zelenom brežuljku. Hmmmmm.
Istra je, kako sam uočila ovaj vikend, imala niz prelijepih bajkovitih gradića na zelenim brežuljcima. Problem je bio u tome što su meni nakon dva dana svi ti bajkoviti gradići nekak počeli sličiti jedan na drugi!!!
Stajali smo tako na raskršću kojih petsto metara od izlaza iz kampa, a ja sam se pokušavala dosjetiti kamo trebam skrenuti: Buje ili Buzet? Buzet ili Buje?
- Maša, spremi mobitel dok smo u društvu!
- Ali, mama,Teta Tina mi šalje poruke na Viber. Možda je važno!
- Nije važno, spremi mobitel odmah – odlučno joj odvratim i još odlučnije na blef skrenem desno.
Idućih sam nekoliko kilometara održala blic predavanje o tome kako Teta Tina i ja nismo imale mobitele do dvadeset i prve godine i kako smo, dok smo išle s mora, u autu pjevale ili igrale društvene igre.Taman sam, za bolji efekt, htjela dodati kako smo svaki dan hodale bose po snijegu pet kilometara do škole i spavale na vrećama za ugljen, kadli me Maša prekine:
- Mama jel imamo mi Enc?
- Ne, a i ne treba nam. Sad ne idemo po auto-cesti.
- Hmh. Meni se činilo da na onoj ploči piše Autocesta Smjer Pula.
Pogledam u smjeru Mašinog kažiprsta i stvarno – lijepo je pisalo – Autocesta i još večim slovima – smjer Pula.
To nikako nije slutilo na dobro, mislila sam si i sa zebnjom pogledala lampicu za benzin koja je bjesomučno počela blinkati prije kojih deset minuta. Ali Bože moj, pa ak ima ulaz, valjda ima negdje i izlaz s auto -ceste! Think pink i to sve! - obodrim se i opalim po gasu.
Bilo kako bilo, nakon nekoliko kilometara besciljne vožnje, dokoturali smo do natpisa Izlaz Višnjan. Objasnili smo ljubaznoj ženskici na kućici da smo mi Oprostite molim lijepo zalutali, a ona se nasmijala i rekla:
- Ma to ni nikakav problem, samo pratite smjer Motovun. Vidjet ćete prekrasan gradić na brdu. Ne morete fulat i da oćete!
Taman sam joj htjela objasniti da su nas ti prekrasni gradići na brdima i doveli u nevolju, ali neki nabrijani Česi iza nas su trubili pa smo joj zahvalili i krenuli - put Motovuna.
- Šta ti je napisala Teta Tina? - upitam Mašu koja je opet poskrivećki izvukla mobitel iz džepa.
- Da na raskršću skreneš lijevo za Buje. Oni su skrenuli krivo i skoro završili na auto-cesti pa su se morali vratiti - pročita mi Maša ledenim glasom.
****
- Mama, vidim Baku Maricu! Gore! - uzvikne mi Grga pola sata kasnije, taman kad smo se uspjeli spustiti s motovunskog brda.
- Grgure, sad stvarno nije vrijeme za to!
Grgi i Roku bi se tu i tamo na nebu - ukazivao lik Bake Marice.
- Pa rekla si da je na nebu! - Grga će začuđeno.
- Ne mogu sad to objašnjavati! Radije gledajte što piše na pločama, da znam gdje smo!
Crvena je lampica za rezervu blinkala sve intenzivnije, a mi smo se iz Motovuna spustili na vijugavu istarsku cesticu koja uopće nije izgledala kao da vodi put bilo kakve civilizacije.
- Pa di smo mi, nemam pojma... - promrmljam si u bradu.
- Tar - tu - fi – Roko u tom trenutku proslovka natpis na ploči uz cestu.
- Mama, znam di smo! U Tartufima! Pisalo je Tartufi na onoj ploči!.
- Ma ne, Roko! To nije mjesto, to su glji...
- A zašto onda svugdje piše Tartufi? Evo, još jedna ploča! Rekla si mi da čitam šta piše na pločama! - uvrijeđeno će Roko.
Roko je bome imao pravo. Na ploči je lijepo pisalo: Tartufi.
Općenito, čini se da je u Istri bilo lakše naći tartufe nego šalicu kave ili WC. Nigdje ni za lijek nije bilo nikakvog kafića ili putokaza, ali zato je na svakih nekoliko metara osvanula ploča s natpisom – Tartufi.
- Mama, a zašto ti nemaš đipies? Teta Tina ima đipies i ona se nikad ne izgubi - upita me Maša.
Hm, da stvarno, zašto nemam đipies? - zamislim se malo nad Mašinim pitanjem.
I zaključim da sam ja - pa malo staromodna. Uvijek računam da ću, ako se baš i zagubim, naletjeti na neku dobru dušu koja će me usmjeriti ka civilizaciji.
Ali u idiličnim Tartufima, osim par koza koje su mirno pasle raslinje i jednog psa lutalice, tog popodneva očito nije bilo nikog živog!
Taman kad me počela hvatati panika, kraj četvrte ploče Tartufi ugledam nekog čiču kako lagano đira na crvenom traktoru. Potrajalo je malo dulje dok sam zaustavila dedicu i objasnila mu da mi idemo put Zagreba i da smo malo zalutali. Čiča se čudom čudio kako smo se uspjeli zagubiti i da kako nemamo đipies. Izvukao je iz džepa mobitel i lijepo nam objasnio gdje smo. Uglavnom samo ravno, za sedam - osam kilometara je putokaz i lijepo pratimo smjer Buzet.
– Ma ne morete promašit, to je prekrasan gradić na brdu, vidjet ćete! - obodrio nas je na kraju.
Trubnuli smo dedici i zaprašili dalje put Buzeta i benzinske.Taman kad se na obzoru pojavio bajkovit gradić na zelenom brežuljku, Roko me upita:
- Mama, kolko još ima do Zagreba? Dosadno nam je! Jel možemo pogledat crtić na mobitelu?
- Ne - odlučno ću.
- A šta ćemo raditi?
- Ne znam, pjevajte nešto!
Potrajalo je nekoliko mučnih minuta dok su se dogovorili što će pjevati. Maša je navijala za Ninu Badrić, Roko je kao i uvijek predložio Bailando, a Grga nije ništa ni predlagao, nego je opalio pjevati vrtićku himnu :
Vrtić – to moj je drugi dom! Ja u srcu ga nosim svom...
I tako, dok sam uz zvuke vrtićke himne i zanosne španjolske ritmove na benzinskim parama jurila prema buzetskoj benzinskoj, a Nina Badrić mi na uho pjevala ljubavnu baladu, u sjećanje mi doluta jedno davno ljetno predvečerje i tamnoplavi stojadin sa krznenim bijelim sjedalima. Stojadin je u koloni milio prema Slunju, na povratku s mora.
- Tata, kolko još ima do Karlovca? Dosadno nam je! - pitale smo Beru po stoti put.
- Pa pjevajte nešto! - Keti će nam sa suvozačkog sjedala.
Ne sjećam se više odakle smo točno išli tog predvečerja i što smo pjevale, Seka Tina i ja, ali sjećam se da su Bero i Keti naručivali pjesme, a mi im ispunjavale glazbene želje.
Pjevale smo cijelim putem, dok je sunce zalazilo za idiličnim slunjskim brežuljcima, sve dok nismo ugledale žutu ploču s natpisom Karlovac.
Ne sjećam se da je itko te ljetne večeri imao nekakav telefon, da je itko tipkao, odgovarao na poruke ili buljio u neki ekran.
Ali sjećam se - da nam je baš nekako bilo lijepo. Samo nas četvero u plavom stojadinu, dok je sumrak padao po idiličnim zelenim obroncima na Staroj cesti.
>
>
>
ti.
- 20:58 -
nedjelja, 04.06.2017.
Priča o postojanim frizurama, Vau - vau bombonima i sretnim trenucima
- Daj me nemoj za*****... - dreknula je Keti kroz mobitel i brzo se pedagoški ispravila – Ovaj zezati!
- Ako sam rekla da dolazimo do četiri, onda dolazimo! - uzrujano je nastavila.
- Pet do četiri!!! A gdje ste vas dvije uopće? - interesirala sam se s druge strane slušalice.
- Baš smo na... - vuuuuuš - frizuri kod Tete Slavice – proderala se Keti – Moram ići pod haubu! - odbrusi mi i poklopi.
Danas je bio Mašin veliki dan. Nakon mjeseci priprema, uvježbavanja i upjevavanja, danas je imala svoj prvi svoj prvi veliki nastup s Pahuljicama – najpoznatijim zagrebačkim dječjim zborom.
Maša je bila jako uzbuđena zbog toga. Cijeli je prošli tjedan zaneseno bauljala po kući, s bakom Keti preko telefona lamentirala o šljokičastim balerinkama i svečanim frizurama i uvježbavala glasnice;
Mi – mi – mi – mi – miiiiiiii – orilo se stanom po cijele dane .
***
A onda je u petak ujutro zazvonio telefon. Bila je to Keti, koja mi je izlamentirala da...
... Ona danas dolazi u Zagreb, kod Seke Tine čuvati bebu Lili i da bi baš kad se vraća u Karlovac mogla lijepo pokupiti Mašu. Nek za vikend do ponedjeljka bude kod nje, i da je to njoj čas posla zaletiti se po malu.
- Aha, dobro, samo znaš da Maša mora u školu u ponedjeljak? - naivno ću ja.
- Pa nećete valjda dijete u školu slati kad ima nastup?!? - zgrane se Keti - Mora ići na frizuru, a uostalom, najbolje bi bilo ju ona odvede kod Tete Slavice, ona – itako mora na minival u ponedjeljak.
- Nemaš brige – završila je Keti – U ponedjeljak popodne u četiri – hop – hop – dovest ću Mašu ravno na pozornicu. Znaš da imam pravo.
Nisam baš znala ima li Keti pravo, ali Keti je očito to znala. A kad je Keti znala da ima pravo.... bilo je teško reći Ne.
***
Zašto sam i kako pristala na ovaj suludi plan – teško je reći iz sadašnje perspektive, ali kad malo odvrtim film unatrag – prošli sam tjedan bila toliko zaposlena da bih pristala na bilo što – samo za malo mira i tišine - pa sam objeručke prihvatila Ketinu brilijantnu ideju!
***
Svi smo u obitelji pomalo patili na frizure, moram priznati. Grmilo ili sijevalo, imao u džepu samo pedeset kuna ili si tek dobio plaću, frizura je u našoj obitelji – morala biti postojana.
A nitko nije postojane frizure radio bolje od – Tete Slavice.
Otkad znam za sebe, Keti je imala istu frizuru. Jarkocrvene lokne s C6Xy5 ehotonskim odsjajem koje su joj se u neukrotivom oblaku kovitlale oko glave i ravne šiške brižljivo odrezane tik iznad obrva - nekako u stilu Ljupke Dimitrovske.
Starka je uostalom vječito i isticala pozitivan primjer Ljupke Dimitrovske kao žene koja se razumije u stil i ima istu frizuru već, molim lijepo, četrdeset godina.
Svi smo u obitelji na frizure subotom ujutro išli - kod Tete Slavice. Osim Bake Marice. Išla je i ona, sve do jedne subote, kad je jednostavno - imala peh.
Starka ju je lijepo jednog subotnjeg jutra, kao i obično, naručila na trajnu s tuđmanovski sivoplavim preljevom, ali baš ko za napast - Teta Slavica je imala nekog bapca na minivalu i Baku Maricu prepustila svojoj mladoj i naivnoj pripravnici.
Što se točno te subote dogodilo, ne znam, ali znam da je Baka, kad ju je Starka poslije trajne dopeljala kući, tresnula iz sve snage vratima plavog stojadina i ljuta ko ris dreknula na Starku da:
- ... Nije ona svoju glavu na cesti našla, i da ona tamo više ne ide!!!
***
Bilo kako bilo, stajali smo tog Mašinog ponedjeljka popodne, u četiri i petnaest, ucifrani i popeglani, pred Hrvatskim glazbenim zavodom, cijela ekipa - Roko, Grga, Tom, beba Lili, Muž, Seka Tina, Sekin Muž Šogor, Tetak Ico, Teta Maca i ja – i čekali da se pojavi naša mala zvijezda programa.
U četiri i deset, taman kad me počela čapavati nervoza, u daljini odjednom spazim jarkocrveni oblak lokni kako trči preko zebre i za ruku vuče neko dijete – u kojem sam, ispod gomile lokni s blago crvenim ehotonskim odsjajem i popeglanim šiškama prepoznala svoju Ljupku, ovaj... Mašu.
Za par smo trenutaka ušli u velebno zdanje. Osim starogrčkih kipova koji su se nadvijali nad dvoranu i ispitivački buljili u nas, da je čovjeku čisto nekak bilo neugodno, atmosfera je bila poprilično opuštajuća.
Ekipa, za divno čudo, uopće nije bila uštogljena. Nitko nije nosio leptir – mašne, svi su furali neke karirane košuljice i lagane šoseve na falde i djelovali – nekako čudno opušteno, rekla bih sretno.
Hmmmmm - nešto mi se tu učini neobičnim. Zašto se svi tako veselo kese? Bacim još jedan pogled po rulji i u odmah pokopčam;
Dakle, nitko živ u publici nije sa sobum dofurao nikakvo dijete. Bacim pogled na naš red u kojem su se Roko, Grga i Tom upravo čupali, naguravali i svađali ko će držati Lili i - oblije me hladan znoj.
Zamahnem dva-tri puta programom ispred face. Čisto da se skuliram. Bacim oko na program – i shvatim zakaj nema djece;
1. točka
Solo izvedba na glasoviru - pijanistica Ta i Ta izvest će sabrana djela, opus.... Sabrana djela!!!
Nakon pola sata prebiranja po Sabranim djelima, vidjela sam da Roka lagano hvata šiza. Okretao se na sve strane i počeo kopati po mojoj torbi u potrazi za slatkišima. Sva sreća – Teta Maca je u torbi imala trgovinu bombona – hoćeš Skittles, hoćeš Orbit, Ti – Tac, Mentos,....
Kad sam ja bila mala, nisi baš mogo puno birati. 505 sa crtom, Kiki, Pez... i to je otprilike bilo to. Naravno, bli su tu i famozni, pomalo nedostižni Vau – vau bomboni. Vau – vau bomboni u obliku pseće kućice budili su u meni gorko – slatke uspomene.
Vau – vau bomboni prodavali su se, uglavnom, samo u ljekarnama – što bi značilo ds si morao imati grdu anginu, akutni bronhitis ili temperaturu bar 39,5 – da bi se dočepao ljekarničkog pulta i molećivim pogledom nažicao pseću kućicu prepuna preslatkih psića – bombončića!
Pijanistica je napokon odrapila preko svih sabranih djela. Ekipa je već napola pozaspala, a Roko je tamnio drugi paketić Skittlesa – kad su na pozornicu dolepršale Pahuljice.
Sve do jedne u prekrasnim tamnoplavim svjetlucavim haljinicama, disciplinirano su pratile ruku dirigentice. Pogledala sam Mašu, koja je stajala u gornjem redu i... u tom sam trenutku - bila tako ponosna. I bilo mi je žao što nisam baš uvijek imala vremena poslušati Mašine pjesmice, što mi je ponekad bilo malo i naporno voziti ju na zbor, i što mi se koncert pijanistice učinio beskrajno dugim ... i – osjetila sam se u tom trenutku stvarno sretnom. I zapitala se – Stvarno, što me uopće čini sretnom?
Dok sam tako promišljala o sreći, a Pahuljice uz gromoglasan pljesak publike silazile s pozornice – u sjećanje mi doleti jedan trenutak od prije dva tjedna.
***
Maša i ja upravo sjedamo u autobus 226 koji preko Remeta vozi do centra i idemo na probu zbora. Taj sam ju ponedjeljak, iznimno na probu vodila ja, a ne, kao obično, Teta Maca i Tetak Ico.
Vozile smo s e u tišini nekih deset minuta, kad negdje kod Remeta Maša uzbuđeno uzvikne:
– Mama, vidi ovo! Mama ! Ovo moraš vidjeti! Ja se ovome veselim svaki put kad se vozim autobusom!
- Što, Maša? - prozborim umorno i zapiljim se kroz prozor.
- Čekaj, čekaj, samo malo! Evo, pogledaj! Ovo mi je nešto najdraže kad se vozim busom! - Maša uperi prstom prema zaprljanom prozoru, a u daljini se otvori pogled na prekrasne remetske brežuljke s nepreglednim nizom rascvjetalih trešanja.
Čini mi se da sam u tom trenutku u džepu imala oko pedeset kuna. Mobitel mi je bio isključen jer je baterija stalno rikavala, a plaća je bila već gotovo skroz potrošena. Ipak, kad malo razmislim – taj je trenutak jedan od najljepših u mom životu – Pogled na rascvale remetske trešnje kroz zaprljano staklo autobusa 226 – Mašin i moj trenutak.
***
Sad moram ići – Roko ima trening. U subotu ima važnu utakmicu protiv NK Žuti Brijeg. Moram ga odvesti. Ali, o Rokovoj nogometnoj karijeri ... u nekoj drugoj priči. Možda onoj sljedećoj.
-
- 17:48 -
srijeda, 08.03.2017.
Priča o kremšnitama na sniženju, crvenom kiosku i lignjama na žaru
- Ja u ovakvim aranžmanima u dućan više ne idem! - začula sam Starku iz daljine.
Stajala sam na megaparkiralištu hrvatskog megahipomarketa Xland tog vjetrovitog ranoproljetnog prijepodneva i stoički promatrala Keti kako ljutito maršira prema meni. Obraza zažarenih za nijansu više od crvenih kovrča što su joj poskakivale oko glave, i otprilike iste nijanse kao prekrcana crvena plastična košara s natpisom Xland u njezinoj ruci. U drugoj je ruci držala hrpu nekakvog zelenja iz kojeg su sramežljivo virile tri crvene ruže. Za Starkom su hopsali Grga i Roko, svaki s povećim škarniclom u ruci.
- Mogao mi je pomoći, al ne! - nastavi Keti uzrujano i baci prijeteći pogled prema crvenom fiatu karlovačkih registracija parkiranom nekoliko metara od mog plavog pežoa.
- Šta je taj čovjek kompliciran, pa to ne možeš vjerovati! Mislim, pa pet godina je prošlo od tih ****** kremšnita! – ošine pogledom Beru koji je smireno sjedio u crvenom fiatu usred bespuća novozagrebačkog parkinga i pravio se da nas ne vidi.
Krenuli smo svi skupa - Bero, Keti, Roko, Maša, Grga i ja, na promociju i svečani ručak povodom diplomiranja Bibine kćerke Melite. I stali kod Xlanda, popularnog megamarketa, jer se Keti jako žurila i nije stigla kupiti buket i bombonjeru. I još par sitnica.
Nevolja je bila u tome što Bero u Xland nije ulazio ni pod razno ima tome već pet godina, zbog onog incidenta s kremšnitama.
Ovako je to nekako bilo...
Jednog subotnjeg popodneva Bero se, skupa sa Sekom Tinom i narančastim kolicima u kojima se nalazio Tom, klatio po Xlandu. Sve je bilo u najboljem redu - Tom je zvjerlao okolo s dudom u ustama, Seka Tina je larmala između polica, a Bero gurao kolica, sve dok tamo negdje između polica s konzerviranom paradajzom i kukuruzom šećercom Toma nije čopila histerija. Zafitiljio je dudu prema konzerviranom paradajzu i udrio plakati iz petnih žila.
Kad Tomu pukne film, obično se isto dogodi i Seki Tini. Rekla je da se ona tako ne može skoncentrirati i Beru poslala van, skupa s narančastim kolicima i raspamećenim Tomom.
Nevolja je bila u tome što je Seka Tina zaboravila da je, pošto u prekrcanim Xland kolicima više nije bilo mjesta za Xland kremšnite na sniženju, iste prije nekoliko minuta odložila u košaru ispod Tomovih narančastih kolica.
- Kud ste Vi krenuli s tim kremšnitama? – lijepo je Beru priupitala blagajnica nekoliko trenutaka kasnije i usput diskretno stisnula gumbić ispod blagajne.
- Kakvim kremšnitama? - promrmlja Bero skroz neupućeno kroz brk.
Isto mu je pitanje desetak minuta kasnije, u Xland sobi za ispitivanje postavio i zaštitar .
- Šta vi mislite da meni tebaju vaše ****** kremšnite?!? – proderao se Bero pokušavajući nadjačati Toma koji je još uvijek urlao .
I tako je Bero, ni kriv ni dužan, čamio na ispitivanju zbog kremšnita sve dok se nije pojavila Seka Tina i objasnila zavrzlamu s košarom.
...
- Ja u tim dućanima više ništa ne mogu naći. Kad si ušao u Tekstilku, točno si znao gdje je šta . A od njih dvojice ništa živo ne možeš...
- Baka, zašto ti kradeš košaru iz dućana? - prekine ju Roko usput trpajući u usta vruće krumpiriće iz onog škarnicla.
- Evo vidiš ... sad će i mene privest na ispitivanje. Uvijek nešto - zaključi Keti.
- Baka, možemo dobiti još krumpirića? - upita Grga između dva zalogaja i posegne za zadnjim krumpirićima na dnu škarnicla.
- A je li, a njima kupuješ krumpiriće? - nisam mogla prešutjeti ovu očitu nepravdu.
- Daj ne fantaziraj. Reko bi čovjek da vama nikad ništa nisam kupila! Idemo, zakasnit ćemo! – odbrusi mi Starka i zabrza prema fiatu, a u mojim se mislima pojavi slika jednog nikad prežaljenog crvenog kioska.
...
Crveni kiosk na ćošku Radićeve ulice iz kojeg se širio neodoljiv miris krumpirića - bio je moj nedosanjan san.
- Ni čuti – ošinula bi me Starka pogledom i jače povukla za ruku kad bih skupila hrabrosti i čeznutljivo ju pitala da mi kupi krumpiriće što su zamamno mirisali iz crvenog kioska.
–To nije zdravo, idemo! Zakasnit ćemo u Tekstilku. Moram pokupiti one gumbe koje sam naručila prošli tjedan.
Tekstilka je osamdesetih godina bila karlovačka verzija Name i u njoj – nema čega nije bilo.
Starka je vječito larmala po Tekstilki. Poznavala je tamo sve i jednu prodavačicu - od tete Snježane na gumbima u prizemlju do Nade na pozamanteriji – treći kat.
Vječito je imala nekih okapanja u Tekstilci, bilo da je mijenjala gumbe, naručivala zavjese ili tragala za savršenim klupkom vune za rukave veste koju je baš štrikala. Kući su u to vrijeme stalno stizali neki misteriozni telefonski pozivi tipa -
Možete poručiti gospođi Keti da je zvala Snježana s odjela za gumbe? I da smo povukli bordo gumbe iz skladišta pa može doći po njih.
il
Dajte recite gospođi Kati da je zvala Nada s pozamanterije - stigla je tirkizna vuna koju je naručila prošli tjedan.
Vidite, stvar je bila takva da stvari u šopingu s Keti nikad nisu bile jednostavne.Čak i kad je Keti samo organizirala šoping, stvari bi se uvijek nekako zakomplicirale.
Naprimjer, onaj put kad smo s Berom išle u Nađ Kanjižu.
...
U ona vremena ništa nije bilo tako uzbudljivo kao odlazak u šoping preko granice.
Noć prije prelaska na strani teritorij obično je bila neprospavana, provedena u sanjarenju o ogromnim hangarima pretrpanim šarenim majicama oblijepljenim kričavonarančastim etiketama sa znakom % i mnoštvom egzotičnih i nerazumljivih riječi.
Za Keti je ta noć bila neprospavana, ali ne zbog sanjarenja o šarenim krpama i šuškavim mađarskim vrećicama, nego zbog – zubobolje.
Nakon cjelonoćne bitke, Keti je u zoru, natečena lica i omamljena analgeticima kapitulirala i teška srca odustala od Nađ Kanjiže. Još teža srca je predala lovu Beri i lijepo mu naredila da nam kupi - zimske jakne, cipele i traperice. O nikakvim kobasicama,sirevima ili feferonima nije bilo ni riječi.
Muvali smo se besciljno po centru Nađ Kanjiže, Bero, Seka Tina i ja, pet-šest sati kasnije, sve dok Bero u daljini nije zapazio – plac. Par puta je hmknuo, zafrknuo brkom i promrmljao nešto u stilu:
– Pogledati neki sir... za pet minuta .... tu čekajte.
Bero se vratio za petnaest minuta s pola štanda sira i pršuta, buntom kobasica i nekim feferonima u rukama i pitao:
– Jeste vi još šta trebale kupovati? - i da on - Khmh... baš više i nema novaca.
Što je bilo kad smo došli kući ... no dobro. Reći ću samo - od tog je dana preko granice s nama u šoping išla isključivo Keti. I Biba, naravno.
Nevolja je bila u tome što su se Keti i Bibom u šopingu stvari uvijek nekako zakomplicirale.
Evo, na primjer, lignje.
...
Krenuli smo put Trsta te tople svibanjske subote Biba, Keti,Ketina kćer Melita, Seka Tina i ja.
Starka je morala obnoviti ljetnu garderobu, Biba je ganjala neke cipele na sniženju, i uostalom, pod hitno je trebala nove sunčane naočale, a Melita, Seka Tina i ja smo se nadale barem nekoj šarenoj krpici s kričavom etiketom.
Nakon par sati drndanja u autobusu stale smo u mjestu Rupa, kraj neke sumnjive gajbe na kojoj je plavim slovima pisalo RESTAURANT. Gajba u koju smo ušli par minuta kasnije nimalo nije ličila na restoran, ali je zato opako podsjećala na naziv gradića u kojem se nalazila. Keti je brzinski pregledala jelovnik i rekla da se ona baš nešto zaželila - lignji na žaru. Biba se složila pa smo priupitale konobaricu jel će to biti gotovo brzo, jer autobus nam kreće za pola sata.
Konobarica je ljubazno odbrusila da nema problema i zapisala narudžbu.
Minute su prolazile, a dražesna je konobarica odrješitim korakom u bijelim borosanama prolazila kraj našeg stola ruku punih pretrpanih tacni.
Dvadeset minuta kasnije konobarica je i dalje obilazila oko našeg stola. Lignji na žaru nije bilo ni od korova.
- Strpite se malo! - tu i tamo bi se ljubazno izderala prema našem stolu, kad bismo ju plaho priupitale jesu li lignje slučajno gotove jer baš malo žurimo.
Starki je u dvadesetoj i trećoj minuti puknuo film.
- Idemo! - pogleda na sat i demonstrativno se digne od stola, nabije na nos sunčane naočale i krene prema autobusu.
Sjedila sam na svom sjedalu koju minuticu kasnije i i buljila kroz staklo u pušače koji su uvlačili posljednje dimove i sjetno gasili čikove, kadli uočim konobaricu kako maršira prema autobusu.
dr
Ušla je za nekoliko trenutaka, podbočila ruke i proderala se:
- Ko je naručio lignje?
Nekoliko trenutaka mrtve tišine.
- Ko je naručio lignje, pitala sam.
- Ja sam naručila - Keti ustane i kroz sunčane se naočale zapilji u konobaricu - Ali ih nisam dobila - završi dramatično i prijeteće prekriži ruke na prsima.
Kako bi završio taj okršaj da se nije umiješao vozač autobusa, ne želim ni pomisliti. Bilo bi tu još svega da vozač nije uključio motor i naredio konobarici da iziđe van i ne radi drame jer da on bome neće kasniti zbog nekakvih lignji na žaru.
– Nije to još gotovo! Čut ćete vi još za mene! – čitali smo joj s usana dok smo se udaljavali s parkirališta, a Starka okamenjeno, obuzeta mirom pravednika, buljila kroz one sunčane naočale.
Ispričala bih vam još nešto o tome kako je to kad Keti zna da ima pravo, ali o tome u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
Sad moram ići. Zvoni mi mobitel.
- Dobaaar dan – začula sam cvrkutavi glasić s druge strane – zovem iz ZBC interijera. Jesmo dobili gospođu Keti?
- Mhgh, ne... da... recite...
- Zovemo ju već par puta, al niko se ne javlja - cvrkutao je glasić dalje – Ostavila nam je i ovaj broj za svaki slučaj.
- Dajte joj poručite da je zvala Đurđica iz ZBC interijera i da su stigli držači za zavjese koje naručila prošli tjedan.
- 07:25 -
subota, 31.12.2016.
Priča o korijandru, pjeni od tartufa, kulinarskim problemima i – žlici vegete
- Mama, šta je to korijandar? - upita me Roko s drugog kraja dnevne sobe koja je tog prohladnog Badnjeg popodneva bila obavijena gustim oblakom pare. Oblak se širio iz smjera minijaturne kuhinjice u kojoj sam, na vrhuncu kulinarskog žara, pripremala – svečanu večeru.
- Što??? - pomolim glavu iz zaparenog oblaka i zamahnem dva - tri puta kuhinjskom krpom kroz gustu paru.
- Šta je korijandar? - ponovi Roko.
- Neki začin, neam pojma - odvratim nezainteresirano.
Bila sam do grla u kulinarskim problemima. Mislim, da se odmah na početku razumijemo – ja stvarno nisam dobra kuharica. A na svečanu večeru smo svečano pozvali četvero ljudi – koje je valjalo impresionirati. Ili barem ne otrovati.
Standardi su mi na početku, oko dva popodne, kad je počela moja kulinarska drama - bili visoki. Zamislila sam večeru u sedam sljedova, opskrbila se neophodnim namirnicama, opasala se fertunom – i krenula u akciju. Ambicije su mi splasnule oko tri popodne, nakon što sam vlastoručno isjeckala tri kile povrća za juhu, shvatila da neću stići napraviti dvije torte koje sam planirala i potpuno odustala od kreme od kestena i tri glavna jela.
Živci su mi počeli popuštati oko pola četiri. Ona hrpa povrća još ni blizu nije sličila juhi, a od zvrndlanja nape me opako počela hvatati migrena. Dokusurila me ipak hrpa ljuski od krumpira na kuhinjskom podu na koju sam naletjela u preletu od sudopera do špareta.
- Što te ljuske rade na podu, Grga? - obrecnem se na Grgu.
- To ja tu slažem. Treba mi za kolač - odbrusi mi Grga, pokupi zdjelu s ljuskama i zabrza prema kupaonici.
- Začin? Misliš ko vegeta?- nastavi me Roko ispitivati o korijandru.
- Ahaa, pa tako nešto da - dobacim mu univerzalni odgovor jer sam, duboko u problematici ljuski od krumpira, potpuno zaboravila o čemu priča.
- Mama, a zašto ti ne kuhaš ko ova teta? - Roko pokaže rukom prema ekranu na kojem se upravo, u jednosatnoj pauzi između Violete i Lega Ninjaga, prikazivao neki kulinarski show.
Mlada i vedra kuharica blistavog osmijeha, rumenih obraza i duge, netom ispeglane smeđe kose, stajala je, odjevena u kariranu košulju s volančićima preko koje je bila prebačena snježnobijela pregača i - nešto žustro objašnjavala. Minimalistički uređena bež kuhinja u kojoj se nalazila djelovala je više poput operacijske sale, opskrbljena sa blješteće srebrnim steriliziranim loncima i uredno poslaganim kulinarskim instrumentima od nehrđajućeg čelika koji su visili na neonski osvijetljenom zidu iza TV gospođice.
- Hmh – bacim jedan pogled na svoj raznobojnim mrljama ukrašen fertun na kojem se, kraj natpisa Žitoproizvod, cerio bucmasti pekar iz ranih osamdesetih i drvenu kuhaču u ruci s koje se cijedio umak. Mudro prešutim odgovor i obeshrabreno se vratim u svoju kuhinju koja nimalo nije sličila na operacijsku salu, više na gradilište na kojem je eksplodirala cisterna s cementom.
- Grga, gdje mi je rukavica za pećnicu? - vratim se hrabro kroz koji trenutak svojim kulinarskim čarolijama.
- Treba mi, radim kolač - odgovori Grga promptno iz kupaonice.
- Šššš, ne derite se vas dvoje, ne čujemo ništa! – zadere se Maša i pojača ton.
TV kuharica je upravo za glavno jelo preporučila file dimljenog lososa na pjeni od tartufa, a za desert - sladoled od hokaido tikve. Da se to sve može naći na svakoj tržnici, još je rekla i posegnula za jednom od onih identičnih staklenih zdjelica što su poput epruveta u laboratoriju bile poslagane na uglačanoj inoks ploči ispred nje i počela izbacivati nasjeckane sastojke u nekakvu zdjelurinu na štednjaku.
- Prstohvat timijana, malo korijandra, kap - dvije soka od limete i samo malo sečuanskog papra za kraj. Sečuanski papar uvijek popravi stvar! – nasmijala se kuharica.
S nostalgijom se prisjetim onih davnih kulinarskih emisija gdje su svi recepti jednostavno završavali sa: ...I dodajte jednu žlicu vegete.
Ja stvarno ne znam gdje je ona to išla na tržnicu, ali ja sam se za Badnjak ipak držala provjerene hrvatske kuhinje. U pećnicu sam upravo ubacila hrvatski oslić proizveden u Vijetnamu, lijepo pomiješan s hrvatskim krumpirom iz Nizozemske. Sve sam to posipala hrvatskim češnjakom iz Kine i hrvatskim peršinom koji je za divno čudo - stvarno bio iz Hrvatske. Kako nisam imala sečuanskog papra, opalila sam na sve to još jednu žlicu vegete – za svaki slučaj. Vegeta uvijek popravi stvar.
Taman sam zadovoljno zalupila vratima pećnice, kad me ozlovolji pogled na bor koji je, umotan od glave do pete u mrežu, lijepo ležao nasred dnevnog boravka. Gosti su dolazili za sat vremena, a dnevna soba nimalo nije bila nalik onim dnevnim sobama koje su se ovih dana kočoperile s naslovnica ženskih časopisa. Ovako je to nekako ovih božićnih dana izgledalo na slikama koje se preplavile hrvatske kioske:
Časopis. Naslovnica. Dnevna soba. Lokacija nedefinirana, negdje u krugu podsljemenske zone. Snježnobijeli kamin. Kraj kamina košara s drvima. Pravim, ne plastičnim. Vatra u kaminu lagano gori. Prava, ne plastična. Na kamin se nalijepilo raskošno božićno drvce srebrnog odsjaja s vrlo elegantnim srebrnim kuglicama. Iznad svake kuglice, mašnica – razumije se srebrna. Ispred tog ucifranog i nakrcanog drvca, u fotelji sjedi - Mama.
Odjevena u crvenu plišanu haljinu, kose nafrčkane na Figaro i bez traga podočnjaka jer dabome da nije pola prošle noći motala sarmu, a drugi dio čistila bakalar. U ruci čaša šampanjca. Pokraj Mame dva - tri preslatka klinca s loknicama - svi utegnuti u karirane haljinice ili vestice na rombove. Iza svih njih sjedi Muž u bordo papučama i - zadovoljno pućka lulu. U pozadini se nazire stol s božićnim delicijama. Ni traga nikakvoj francuskoj salati ili sarmi. Sa stola se širi samo decentan miris božićnih kolačića.
Bacim jedan pogled oko sebe – na svoju božićnu atmosferu;
Muža nije bilo ni od korova jer je prije sat vremena otišao od susjeda posuditi sjekiricu za bor.
Grga je u potkušulji radio kolače u umivaoniku. Maša je nasred sobe raspetljavala božićne lampice, a Roko je, odjeven u svoju omiljenu kombinaciju – donji dio trenirke, bijelu košulju i leptir - mašnu - buljio u kulinarski show i dobacivao mi dobronamjerne kulinarske savjete. Nismo bili nimalo nalik onim posrebrenim likovima s naslovnice, ali učini mi se nekako - da smo se ipak mrvicu bolje zabavljali.
Bilo kako bilo, mala se kazaljka na zidnom satu opasno približavala brojci pet, a ja još nisam ni započela pripremati desert.
- Grga, gdje mi je kalup za muffine?
- Meni treba. Za moj kolač - dobaci mi Grga u prolazu i pronese kraj mene kilu oštrog brašna.
- A zašto si ti u pokušulji?
- Vruće mi je. Pečem kolač – odvrati mi Grga.
Osvrnem se zlovoljno oko sebe u potrazi za nekom zdjelom, kad odjednom začujem onih pet riječi od kojih zazire svaka majka kuharica.
- Mama, mogu ti ja pomoći? - Grga dovuče stolac i popne se za šank, držeći u zabijeljenim rukama polupraznu vreću oštrog brašna - Moj kolač se već peče.
- Može, Grga, može – taman ćemo sve stići, imamo još pola sat...- u naletu iznenadnog optimizma prekine me zvuk mobitela.
- Bok, Mimi – začujem Ketin užurbani glas s druge strane linije - Čuj, imaš ti danas malo vremena? - retorički me upita.
- Poslala sam ti sarmu po autobusu. Kreće sad u pet iz Karlovca.Trebao bi neko doći po to deset do šest na kolodvor.
Svečano obećam Starki da će netko doći pokupiti sarmu iz autobusa, zaklopim mobitel i rezignirano se zapiljim u TV ekran na drugoj strani sobe. Ona sretna ženska na telki je upravo u zasljepljujuću zdjelu ubacila pod pravim kutem nasjeckani češnjak i histerično se nacerila - kao da baš uživa sjeckati češnjak. Očito da nije morala kuhati svaki dan.
Nešto mi se u tom trenutku u toj njezinoj kuhinji učini čudnim.
Kao prvo, nije bilo ni traga nikakvom prljavom suđu. Nigdje nije bilo odbačenih ljuski krumpira ili kore od mrkve.Nije bilo nikakve dječurlije koja prenašaju oštro brašno po kući i rade kolače u umivaoniku, ona nije urlala kroz zaglušujući zvuk nape i nije ju usred emisije nazvala mama da deset do šest pokupi sarmu na autobusnom kolodvoru! Hah. Lako je toj balavici tako kuhati! - zaključim pobjedonosno i pogledam na sat. Gosti stižu za pola sata.
***
I tako, prošla je i ta Badnja večer. Postavili smo bor, raspetljali lampice, provukli novi konac kroz izlizane stare kuglice i uredili jaslice. Večerali smo, nazdravili s gostima, zaključili kako vrijeme prebrzo prolazi i kako bi se trebali malo više družiti. U kasni sat smo ispratili goste i stavili djecu na spavanje.
Roko i Maša su zaspali u tren oka, a Grga je širom otvorenih očiju ležao u krevetu i proučavao strop.
- Znaš šta ću ti ja pokloniti za Božić, mama? - odjednom sjedne - Stroj za muffine. Sam ću ga napraviti. Bit će žuti. I sve će raditi sam. Da se ti ne mučiš.
- Hvala ti, Grga. Ajde sad spavati, kasno je. Kad se probudiš, čeka te poklon pod borom - odvratim mu nježno i krenem prema vratima.
- Mama, čekaj! - Grga me zaustavi.
- Što je bilo, Grga?
- Bit će ipak zlatni.
- Može. Sretan Božić, Grga.
- Sretan Božić, mama.
U svoj toj kulinarskoj strci sam vam zaboravila ispričati kako je to s Bibom i Keti ići u šoping. O tome u nekoj drugoj priči.Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Još nisam zamotala sve poklone.
- 09:10 -
četvrtak, 17.11.2016.
Idete kod mene na makovnjaču?
- Mamaa, jel ovo ispovjedaonica? - zaderao se Roko iz petnih žila jedne maglovite zagrebačke subote dok sam nestrpljivo čekala na red u banci na Kvatriću.
Jednim sam okom bila prikovana uz ekran na kojem su zapele crvene brojke, a drugim diskretno odmjeravala visokog i bezobrazno zgodnog frajera što se nehajno naslonio na pult ni pola metra od mene.
Sav od glave do pete u šlampavo-ležernoj kombinaciji - izlizanoj kožnoj jakni s lagano prebačenim prugastim šalom, trodnevnom bradom i razvezanim cipelama - sve u stilu - Meniuopćenijestalodonovca i Tusamsamodapodignemnekezlatnepolugeizsefa - nalaktio se na onaj pult sa zen izrazom na licu i spokojno buljio u daljinu.
Nabrzinu sam izvukla svoju najtajanstveniju i najmlađu facu s kojom sam raspolagala, uvukla trbuh i zauzela pozu 23 – imam dvadeset i tri godine i došla sam u banku s nećacima raspitati se za studentski kredit . Usput sam pantomimom signalizirala nećaku da se stiša, ali uzalud.
- Mama, jel ti mene čuješ, jel to ispovjedaonica?- ponovi Roko glasnije, stišćući usput brojomat, i uperi prst prema glomaznom paravanu na čijem je zamućenom staklu lijepo pisalo OSOBNI BANKAR.
- Nije, Roko, to je...
- Mama, Roko se opet igra da izvlači loto! - prekine me Maša, a Zgodni se radoznalo zableji u mom smjeru.
- 308 – Roko će ozbiljnim glasom. I dopunski broj – 309 - podigne listić i nasmiješi se gledateljima.
Skinem tajanstveni izraz s lica, skupim oči, zaškrgućem zubima i od misteriozne se studentice pretvorim u razjarenog zmaja:
- Koliko puta sam ti rekla da se ne igraš lota s .... - kad mi u torbi zazvoni mobitel.
- Mama, bok. Gdje si ti? To sam ja. Grga! - zaurla Grga u slušalicu kroz zveket nekakvih boca u pozadini.
- Pa di si ti Grga, šta radiš?
- Radim ajvar - veselo će Grga.
Grgu smo još u ponedjeljak sprašili u Karlovac - kod Bake Keti. Keti se doduše malo bunila jer da ona ovaj tjedan ima posla preko glave – i jednostavno ništa ne stigne. Još nije napravila ajvar i kiselu papriku, zabrinuto mi je obznanila, a ovaj vikend pomiču sat unatrag!
Postojala je neka tajna veza između kisele paprike, ajvara i ljetnog računanja vremena. Što se Keti ticalo, svijet se mogao lijepo izvrnuti naopačke, ali trideset je teglica ajvara i minimum dvadeset i pet tegli kisele paprike do vikenda kad su se kazaljke pomicale unatrag – moralo biti u špajzi.
- Mama – nastavi Grga oduševljeno kroz onaj zveket – Baka Keti ima neki veliki stroj koji melje ajvar! Hoćeš da ti pokažem?
- Aha, pa donesi ga u Zagreb da ga vidim – odsutno odgovorim škiljeći jednim okom na crvene brojeve koji su se vrtjeli na ekranu, a drugim tajanstveno zureći u onog joga tipa.
- Bakaaa, hoćemo donijeti stroj za ajvar u Zagreb?!?– zadere se Grga prema onom zveketu.
- Ne možemo ga donijeti. Baka kaže da je pretežak - obavijesti me Grga koju sekundu kasnije.
- Ko?
- Pa stroj, mama. Treba te baka. Grga odloži slušalicu, a kroz nekoliko sekundi ispunjenih lomom, zveketom i nekakvim pištanjem – do mene dopre – jedan duboki uzdah.
- Bok, Mima. Čuj, jel znaš ko je umro? - progovori Starka ledenim glasom.
- Ko? - noge mi se odsjeku, a lista rodbine izvrti pred očima.
- Jel se ti sjećaš onog našeg malera koji nam je krečio kupaonicu kad si ti krenula na faks?
- Pa valjda...Majstor Pando, jel je? - kroz maglu se u mojim mislima oblikuje lik simpatičnog sjedokosog majstora. On je umro?
- Ne. Njegov tata. To ne možeš vjerovati.
- Aha. A kolko je imao godina? - upitam sa zebnjom jer je majstor Pando imao pedeset i koju kad nam je prije petnaest godina krečio kupaonicu.
- Osamdeset i sedam - Keti će dramatično. - Sprovod je u ponedjeljak u tri. Idemo Biba i ja.
Mislim, nemojte me krivo shvatiti, meni je tog gospona bilo žao i sve to skupa, ali ja tog čovjeka stvarno nisam poznavala. Ruku na srce, tatu majstora Pande nije poznavala ni Keti, ali to ju uopće nije sprječavalo da se sasvim uživi u priču. Keti je redovito pratila karlovačku pogrebnu situaciju i detaljno nas izvještavala o svim gradskim pogrebima.
- Čuj mama, moram ići. U banci sam i nemam vrem... - pokušam se izvući iz turobnog razgovora.
- Hoćete doć za Sisvete? Radim makovnjaču - Starka se nije dala s linije.
Bila je neka tajna veza između makovnjače i Sisveta. Makovnjača je za Sisvete u našoj kući bila mast hev. I sama me pomisao na opojni miris toplog maka vrati u one davne jesenske dane kad je s obitelji trebalo posjetiti gradsko groblje.
Sve se tih dana odigravalo po dobro uhodanim pravilima. Par dana prije Sisveta u kući bi se jedne večeri, skupa s Keti, pojavile nekakve ogromne košare i zelene spužve.
Iza košara bi se obično pojavila Biba, ruku punih gerbera i krizantema. Idućih bi par sati Biba i Keti, kroz dim cigareta i komentare lokalne društvene scene, pikale gerbere, krizanteme i margarete u one spužve, dok bi se u pozadini širio miris – makovnjače. Baka ju je Marica upravo vadila iz rola.
Na sam dan Sisveta, negdje oko četiri popodne, utrpali bi se - Bero, Keti, Seka Tina, ja, Baka Marica i tri ogromne košare gerbera i margareta - u plavi stojadin - i krenuli put gradskog groblja.
Kod groblja bi Bero redovito šiznuo jer parkinga nije bilo ni za živu glavu i da je on lijepo rekao da se treba krenuti ranije. Zaključio bi potom, već na rubu svih živaca, da u u radijusu od bar pet kilometara oko groblja nema mjesta za parkiranje i skrenuo u pokrajnju uličicu, udaljenu od groblja dobrih deset minuta hoda.
Baka Marica bi tu frknula nosom i rekla da nije obula cipele za štrapac i da ona više na groblje u takvim aranžmanima ne ide, a Starka je opasno počela okretati očima.
Petnaestak minuta kasnije okupili bi se oko Dedinog groba i – krenuli u potragu za šibicama.
Bero je šibice, iznerviran parkirnom situacijom, ostavio, razumije se, u autu. U toj bi zamršenoj situaciji kroz mrak nazrijeli Bibu i Bibinog Muža koji bi nas prigušenim glasom pozdravili i diskretno se primakli grobu.
Bibin bi Muž iz džepa spremno izvukao šibice i - spasio sitaciju. Zapalili bismo fenjere i utonuli u tišinu – prekidalo bi ju samo povremeno prigušeno mrmljanje pozdrava i kimanje glavom siluetama što su prolazile po uskim prolazima između grobova.
Kad bi se nakon par minuta svi već počelo lagano vrpoljiti i nakašljavati, Baka bi Marica prekinula tišinu i, potapšavši nadgrobni spomenik, Mirku utješno poručila da neće ni ona još dugo hodati po grobljima i - označila da je vrijeme za polazak. Biba bi baš nekako u tom trenutku postavila retoričko pitanje:
- Idete kod mene na makovnjaču?
***
307. 307! Broj 307! - nervozni me glas vrati u banku, a Zgodni me lagano potapše po ramenu – Oprostite, jel to Vaš broj?
Sramežljivo mu se nasmiješim, prijeđem preko diskretne žute crte i diskretno priupitam ljubaznu gospođicu bih li mogla s računa podići 500 kuna.
Tkttktktktktkt - Gospođica plastificiranim noktima nekoliko puta kucne po tastaturi.
- Hmh - zabrinuto se oglasi. Ttktktktktktk – kucne još nekoliko puta. Tk. Hmh. Tk. Tktk. Tk.
- Ne možete – odgovori mi napokon glasno i nimalo diskretno – Ušli ste u nedopušteni minus.Tktkt - i noktom odlučno kucne po tipkovnici.
***
Kad sam bila mala, nisam voljela posjećivati groblje. Plašile su me te siluete s košarama koje se bešumno kreću oko svjetlucavih nadgrobnih ploča. Plašili su me i prigušeni glasovi, mrmljanje i spušteni pogledi. Željela sam što prije pobjeći na svjetlo, sjesti za Bibin stol, piti sok, jesti toplu makovnjaču i slušati glasan razgovor živih.
A sad... Sad mi se nekako čini da ima nešto vrlo utješno u sjećanju na tu sliku - nas kako stojimo u polumraku, okruženi prigušenim svjetlima što se lagano poput krijesnica pale na okolnim brežuljcima, dok ljudi poput mrava kroz tamu mile u nekim samo njima smislenim smjerovima.
Išli smo i ove godine u Karlovac za Sisvete. Stajali smo na istom mjestu, okupljeni oko Dedinog groba, obavijeni tišinom i svjetlošću fenjera, ali – nije bilo isto. Nešto je nedostajalo.
Zapravo, nedostajala je Baka Marica - da prekine tišinu, potapše spomenik i poruči Mirku kako neće još dugo hodati po grobljima.
Nedostajao je i Bibin Muž koji bi odnekud izvukao šibice i - spasio situaciju.
Stajali smo u polumraku, ogrnuti hladnoćom, gledali u fenjere i utonuli – netko u svoje misli, netko u molitvu.
- Idete kod mene na makovnjaču? - Biba prekine tišinu. - Ajmo. Dobro mi je ispala ove godine -uhvati Keti pod ruku i ispod glasa joj se obrati:
– Čuj, jesi vidjela onu šta je maloprije prošla, šta to nije bivša žena od onog odvjetnika šta je umro prošle godine? Jesi vidjela kakve čizme nosi? Ja bi si morala kupiti neke takve. Hoćeš da odemo do Zagreba idući tjedan pogledati...
Ispričala bih vam još ponešto o tome kako je to s Bibom i Keti ići u šoping, ali – o tome u nekoj drugoj priči - onoj sljedećoj. Sad moram pod hitno izići iz banke.
- 308. Broj 308. 308! - nervozno se zadere službenica, a ja diskretno zgužvam papirić u ruci, dohvatim klince i šmugnem koliko se već brzo može šmugnuti kroz vrata s vremenskom odgodom otvaranja.
-309. 309! Broj 309 – čulo se iz banke dok su se vrata bešumno zatvarala za nama.
- 09:55 -
petak, 14.10.2016.
Priča o krticama, psima, dioptriji i ostalim obiteljskim falingama
- Mama, vidio sam krrrticu! Uživo! Bila je mrtva! Mrrrtva! - urlikao je Roko dok smo se poput jesenske sumaglice koja je u suton obavijala maksimirski park vukli kroz šuškave naslage crvenožutog lišća i klipsali prema kući.
- Da. I? – odvratila sam ravnodušno.
- Pa to je mrtva krtica, mama! Šta ti ne čuješ? Za stvarno! Odi vidi! - Roko će začuđeno i povuče me za ruku u smjeru mrtve krtice.
Vidjeti mrtvu krticu u dječjem je svijetu bilo otprilike uzbudljivo kao vidjeti Brada Pitta u šetnji po Kalelargi ili Bona iz U2 kako ruča negdje na hvarskom arhipelagu - sine mi u tom trenutku i preko volje doklipsam do famoznog krtičnjaka, gdje su Grga i Maša već buljili u spomenutu životinjicu.I tako je počelo žicanje. S mrtvom krticom.
- Mama hoćemo mi kupiti krticu? - oduševljeno će Grga skakučući oko mene u jednoj tenisici.
- Grga, ne možemo kupiti krticu, ona živi u zemlji. I ništa ne vidi. Idemo, klinci! - naivno sam htjela zaključiti temu.
- Mama, jel krtica može nositi naočale? - interesirao se dalje Roko.
- Kako bi krtica nosila naočale, Roko? - odvratim pomalo nestrpljivo.
Bila sam na rubu pameti već zadnjih petnaest minuta, otkad je Grgurova tenisica završila u trećem maksimirskom jezeru. Grga je naime dobio genijalnu ideju – da gladnim patkicama mrvice kruha do sredine jezera transportira u svojoj tenisici. Svakako mi u ovom trenutku nisu trebala još i nekakva pitanja o slabovidnim krticama.
- A zašto si ti onda sinoć rekla da je Grga ćorav ko krtica? - nastavi Roko.
- Nije Grga ćorav, nego ima dioptriju. - odgovorim pedagoški strpljivo.
- Onda konja. Hoćeš nam kupit konja, mama? Možemo ga držati u vrtu! - Grga će, skačući sve više, dok smo se udaljavali od krtičnjaka.
- Grga, ne skači, razbit ćeš naočale! - proderem se skroz nepedagoški.
Grga je neki dan, nakon okulističkog pregleda - dobio naočale. Muž i ja smo još prije par mjeseci primijetili da Grga non- stop škilji i da mu nekako bježi lijevo oko.
Doktorica je nakon jednosatnog pregleda na kojem je Grga škiljio, žmirkao, treptao, uporno gledao u krivom smjeru i pantomimom doktorici pokazivao kamo gleda koje slovo - zaključila da mu – bježi lijevo oko.
- To sam ti i ja mogla reć. - frknula mi je Starka preko telefona nakon mog opširnog okulističkog izvještaja.
- Mi svi imamo falingu na lijevom oku. - nastavi Starka - To nam je familijarno.
Općenito, nakon par godina koje provedeš u divljenju prema svojim potomcima, jednog dana malo odigneš ružičaste naočale i uočiš da tvoji nasljednici pokazuju neke falinge koje su ti od nekud poznate.
Evo, naprimjer, Maša. Moja je Maša... pa malo nespretna. Maša je ko od šale rušila stvari s police u DM-u, ispuštala čaše iz ruke i prevrtala šalice s kavom. Starka je imala svoju teoriju o tome.
- Ti bi nju trebala vježbati da piše desnom rukom – sugerirala mi je uporno Keti prije nekoliko godina, dok smo nakon karlovačkog ručka pili kavu, a Maša lijevom rukom sasvim lijepo risala po papiru.
Do Starke jednostavno nije stigla pedagoška vijest da su ljevoruka djeca već odavno odgojno-obrazovno prihvaćena i sasvim lijepo integrirana u društvo.
- I ja sam bila ljevoruka, al ste me natjerali da pišem desnom rukom - zato sam tako nespretna! - uključi se Seka Tina.
- Ja se toga ne sjećam. To si se ti izmislila.- zarumeni se Starka i srknuvši kavu sakrije pogled u šalici.
- Ajde Maša, uzmi flomaster u desnu ruku, zlato Bakino!
Maša posluša Baku Keti, spretno prebaci flomaster u desnu ruku i usput – prevrne šalicu s kavom. Ali, vratimo se mi Grgi.
Bilo kako bilo, doktorica okulistica je Grgi lijepo zalijepila dioptriju, prodala mu priču da će on biti gusar s flasterom na lijevom oku i - sprašila nas kući. Zapravo, otkad pamtim, u našoj smo familiji svi malo ćoravi. Ja sam svoje prve naočale dobila s pet godina, a Seka Tina je u istim godinama prošla još gore. Imala je isti gusarski flaster koji bi Starka svako jutro keljla na frižder i skidala s njega i koji...
***
- Kako Teta Tina ima Rompija? - Roko me prekine u razmišljanju i ponovno otvori temu kućnih ljubimaca.
Kad bolje razmislim - sve je počelo s Rompijem...
***
Prije nekoliko mjeseci Teti je Tini naime, palo napamet da bi uz bebu Lili i prvašića Toma bilo baš zgodno nabaviti - jednog mopsa. Što Seka Tina naumi, to obično i ostvari, pa je tako, nakon
svečanog obećanja da će se ona brinuti o preslatkom psiću, kući dovela – Rompija. Problem je bio u tome što Rompi nije bio jedan od onih mopseva koji bi se mirno prešetavao po špici u krokodilskoj torbici neke zagrebačke trendseterice. Rompi je bio...pa malo na svoju ruku. Za šetnju u krokodilskoj torbici nije htio ni čuti, umjesto gumenih igračaka grickao je Sekin novi namještaj, a omiljena mu je zabava bilo - skakanje sa stolića na Sekin novi bordobaršunasti kauč - u kaskaderskom stilu.
- Čuj ,morala bi pogledati malo onu emisiju Šaptač psima – sugerirala sam joj suptilno jednog popodneva na izlasku iz njezine zgrade.
- Nemam je vremena za to – frknula je Seka Tina nosom dok se spuštala po stepenicama prema izlazu, držeći jednom rukom Lili, a drugom povodac na kojem se bacakao Rompi koji je usput pokušavao progristi vreću za smeće u Tomovoj ruci.
I tako, dan po dan, skok po skok, i za nekoliko dana...
- E sad mi je dosta! Rompi "#*?*****#%&?! - viknula je Tina kad je Rompi u kaskaderskom zaletu s venge stolića skočio na laptop odložen na novom bordobaršunastom kauču. - Kad ide ta emisija?!?
I onda je brigu za kaskadera Rompija preuzeo Šogor.
Nije Rompi bio prvi pas kojeg je moja obitelj udomila i potom požalila. Kad bolje razmislim, moja se familija nikada nije dobro slagala s cuckima. Ma volimo mi pse i sve to, ali nekako nas uvijek zapadnu neki psi-vukovi koji su... pa malo na svoju ruku. Sve je zapravo počelo jedne davne jesenske večeri - s Blekijem.
***
Blekija je iz Zagreba te maglovite karlovačke večeri u kartonskoj kutiji dopeljala, a tko drugi nego - Seka Tina. Bleki je bio poklon njezine zagrebačke prijateljice koju je upoznala na moru. Spustila je kartonsku kutiju na stol i svečano je starcima i Baki Marici obećala da će se ona brinuti za psića.
- Cucka treba timariti, ja ne znam kako ćete vi to.- zabrinuto je Baka Marica kimala glavom i usput na šparetu okretala već pocrnjele kestene, a purger Bleki na to potmulo zareži iz kutije u kojoj se transportirao na periferiju.
Bilo kako bilo, ispalo je tako da je Blekija timarila – Baka Marica. Seka je Tina, nakon početnog oduševljenja, prionula drugim interesima, Bero je imao svog posla, a od Starke se čovjek – što se tiče cucaka – nije mogao pomoći. Nju je tamo negdje četrdeset i sedme ugrizao pas i otad bi se, čim bi u radijusu od sto metara nanjušila neku pseću njušku, ukopala na mjestu i dramatičnim glasom opalila monolog:
– Znate, mene je pas ugrizao...
Ako bi joj vlasnik pseće njuške slučajno uputio samilosni pogled, tu bi obavezno i podigla nogavicu hlača i pokazala famozni ugriz ispod koljena. Osim toga, Bleki nikoga drugoga, osim mene i Bake Marice – nije mogao smisliti. Prvi je okršaj imao s Mljekaricom. Nju nije mogao vidjeti očima. Kao ni Poštara uostalom. Susjede. Inkasatora. Uopće bilo koga tko bi se približio našoj ogradi. A preko te je ograde svakih par dana preskakao i na nekoliko dana misteriozno nestajao. Tu sam na scenu stupala ja. Jednog bi jutra, taman dok sam se spremala za školu, nakon dan – dva Blekijevog lutanja po bijelom svijetu – u našoj kući zazvonio telefon.
- Miimiii, jel možeš otići po Blekija? - začula bih Keti kako me doziva iz predsoblja. - Javila je Štefica s Polja da je kod nje u kukuruzu s još nekim cuckima!
Štefica s Polja je bila misteriozna bakica od kojih sto godina koja se bavila poljoprivredom i živjela u kućici – na obližnjem polju kraj Kupe. Bilo kako bilo, Bleki je...
***
- Ali, dečki, ne možemo kupiti psa! Baka Keti se boji pasa pa neće moći doći kod nas! - dosjeti se štreberica Maša i prekine me u promišljanjima o Blekiju – Buntovniku bez razloga.
- Onda ćemo kupiti konja. Ili neću više hodati! - Grga će demonstrativno i sjedne u hrpetinu vlažnog lišća. - Jel može, mama?
- Može, Grga, može samo ustani. – umorno mu odgovorim. I pomislim kako još moramo doći do kuće, istuširati se, večerati i pregledati zadaće. Jedan konj u vrtu – pa neću ga ni primijetiti. - pomislim ravnodušno.
- A kad, mama? Kad ćemo ga kupiti? - nastavi Grga oduševljeno.
- Sutra ću ići pogledati u grad, Grga. - zagrlim ga - Ajmo sada kući, mama će te nositi.
- Mama, odi u Namu. Tamo imaju sve. Tako kaže Baka Keti. - predloži mi Grga i veselo ustane s jesenskog tepiha.
Htjela sam vam ispričati još nešto o buntovniku Blekiju, ali nemam više vremena. Moram ići kući i naspavati se. Sutra ujutro – moram u Namu.
- 14:11 -
petak, 08.07.2016.
Ol inkluziv ili Priča o sobi s pogledom na hotelski krov – ventilacijska cijev uključena
Imala sam najbolju namjeru ispričati vam zašto ljudi subotom navečer spremaju meso u škrinju, ali život je nepredvidiv. A s njim i Keti. Tako da nam se prošli vikend dogodio – hotel.
Starka me nazvala u srijedu popodne i ushićeno mi obznanila da je na internetu nabasala na genijalnu ponudu – Vikend na moru u hotelu s četiri zvjezdice za samo xyz kuna - ol inkluziv.
Stan na moru je ove godine iznajmljen - podsjetila me - i uostalom, baš bi i mi jednom mogle elegantno ljetovati. Neka se ja ništa ne brinem - ona sve plaća, karticom na samo 48 rata – dodala je još. Starka je oduvijek težila ekstravaganciji.
I tako smo u petak kasno popodne Maša, Roko, Grga i ja elegantno uklizali na parking malog primorskog hotela.
Već je sam ulaz u hotel odisao nekom prigušenom europskom elegancijom. Klizna su se vrata svako malo elegantno i diskretno otvarala i uz jedva čujan šum – vuuuššššš - puštala unutra nekakve egzotične preplanule penziće koji uopće nisu izgledali kao da po Austriji skupljaju plastične boce ne bi li preživjeli. Na brzinu sam se ispravila, nataknula sunčane naočale i složila svoju kozmopolitsku facu - ko da sam se u najmanju ruku prije pola sata dovukla iz Saint Tropeza.
Moj je elegantan ulazak kroz klizeća – vuuuuš - vrata doduše malo pokvario Roko. Njega je baš pred njima - vuuuš - spopala ideja da provjeri je li ponio svoje Spiderman kupaće gaće. Vođen tom mišlju, otvorio je svoj koferić baš pred spomenutim vratima i izvršio brzinsku inspekciju istog. Istovario je na ulazu - vuuuš – vuuuuš - kutiju lego kockica, tri autića, jedan traktor i kutiju puzzli – i ustanovio da Spiderman gaća nema ni od korova.
Roko je na licu mjesta udrio u deračinu - Spiderrrrman kupaaaaaće... - dok su se vrata - vuuuš – vuuuuš - non-stopno vuuuš - otvarala i zatvarala.
Diskretno sam mu i pedagoški obećala da će mu mama kupiti nove Spiderman gaće. U ponudu sam još ubacila i Spiderman luftmadrac i gumeni čamac - Samo prestani tuliti, molim te!!!
Nekoliko trenutaka kasnije elegantna mi je recepcionerka uz pozadinski zvuk lagane klasične glazbe predala karticu sobe 309 i lepršavim glasićem obznanila da parking košta 8 eura po danu, molim lijepo.
Prevrtila sam nabrzinu u glavi 8 eura kroz tablicu množenja, duboko udahnula i pitala ju gdje bi, molim lijepo, mogla na internet.
Elegantnim me pokretom uputi par metara desno. Tamo je stajao kompjuter – 3 eura/sat – pisalo je elegantnim fontom iznad njega. Tako mi i treba kad još uvijek nemam Glupitelefon. Htjela sam ju još priupitati gdje je, molim lijepo, WC, ali bilo me strah još išta progovoriti – učinilo mi se da sam vidjela i natpis – da se i razgovor s hotelskim djelatnicima naplaćuje - 5 eura po temi – pa sam prigodno začepila.
Laganu klasičnu glazbu prekine odjednom nekakvo komešanje – pogledam prema ulazu i spazim Seku Tinu oboružanu ogromnim slamnatim šeširom, koferima i cekerima za plažu iz kojih su virile bočice. Kraj nje je stajao Tom. Jednom je rukom držao koferić, a drugom se zahaklao za velika narančasta kolica u kojima je drijemala Lili. Iza svih njih klatila se Keti – u rukama je nosila bunt banana, termosicu i jastuk – Starka nije spavala na hotelskoj posteljini.
Bilo kako bilo, nekoliko minuta kasnije ljubazni nam je hotelski djelatnik otvorio vrata elegantne i sasvim pristojne obiteljske superior sobe. Soba je na prvi pogled djelovala superiorno i bez greške. Doduše, učinila mi se malo mračnom pa sam krenula razgrnuti balkonske zastore, a ljubazni djelatnik odmah pohita za mnom.
Širom otvorim elegantne narančaste zastore, kad tamo... umjesto sinjeg plavog mora, pucao je pogled na – užareni betonski hotelski krov. Umjesto bijelih jedrilica po usijanoj su površini milila dva radnika u narančastim kombinezonima.
Okrenem se prema djelatniku i naivno ga upitam: – Zar nije pisalo soba s pogledom na more?
On mi se hotelski nasmije i nastavi po svom:
- Evo to je to, kupaonica vam je tu lijevo, doručak je, molim lijepo, od 7 do 9, večera je...
- Vuuuuuuuuuuuuuššššššššššššššššššššššš... - zagrmi odjednom s onog krova.
-To je samo ventilacijska cijev – pročitam hotelskom djetaniku s usana i pogledam u smjeru njegove ruke – pokazivao je na ogromnu limenu grdosiju koja se izdizala usred namreškanog mora, ovaj krova.
- Ništa se ne brinite, evo vidite kako brzo prestane. Nećete ni primij... - Vuuuuuuuuuuuššššššššššš – grdosija je opet malo omela komunikaciju.
Bilo kako bilo, djelatnik nam je, molim lijepo, pokazao gdje je minibar - aha baš smo tako naivni - i rekao da u ormaru imamo hotelski sef, ako trebamo pohraniti neke dragocjenosti.
Tom i Roko odmah su se dosjetili da bi u sef bilo dobro spremiti autiće, ali Starka im spretno skrene pažnju:
- Idemo sad lijepo na večeru, dobro se naspavati i ujutro na plažuuuu!
Tako je i bilo.
Jedino što nije. Bilo baš tako. Barem ne onaj dio s odmaranjem.
Klinci su nakon večere zaspali u trenu. Maša se doduše malo durila i prigovarala jer da soba nema pogled na more pa sam joj održala pedagošku bukvicu koju je nama još davno prodao Bero, sve u stilu da može biti sretna jer Teta Tina i ja more nismo vidjele do osamnaeste godine i kako smo do škole svaki dan pješačile pet kilometara po snijegu i - sprašila ju u krevet.
U jedanaest sati smo ugasile svjetlo i širom otvorile balkonska vrata jer se činilo da, molim lijepo, klima ne radi i - legle na zasluženi počinak.
Bip - bip - zapištalo je nešto oko jedanaest i petnaest.
Bip – bip - začuje se diskretan, ali iritantan zvuk par minuta kasnije.
- Čuj, Mimi, daj vidi jel to moja baterija na mobitelu – obrati mi se Starka iz svog kreveta - tamo sam ga stavil..- Vuuuuuuušššššššššššššššš – prekine ju limena grdosija s krova.
- Nije baterija – odgovorila sam joj par trenutaka kasnije, kad se grdosija utišala.
Bip – bip - opet onaj zvuk.
Nekako smo, s jastucima na glavama i uz ritmičko pištanje svakih sedam minuta, uspjele pridrijemati. Ili se barem činilo da jesmo.
Naime, negdje oko ponoći Starki je – bip- bip – Vuuuuuuuššššššššš – lijepo puko film.
*#"*?#" pas #$%&## m*t#r****- Nigdje nemaš živog mira! – odjednom je skočila iz kreveta u svojoj bijeloj spavaćici, a narančasti joj vikleri zaplešu oko glave - i uz zvučnu podlogu Vuššššššššš – bip- bip - krene u potragu za izvorom buke.
Nakon petominutne pretrage sobe pobjedosnosno usklikne:
- Aha! Našla sam ga! - i uperi prstom u otvoreni ormar - hotelski sef svijetlio je kroz mrak diskretnim crvenim svjetlom i svako toliko pomalo sramežljivo ispuštao zvuk : bip – bip.
Ketin pristup problemu bio je kreativan - mora se priznati. Čvrsto je odlučila ukrotiti limenu zvijer.
Prvo joj je nasumično stiskala tipke. Bip- bip.
Onda je pokušala s njim razgovarati. Bip – bip. Bip-bip-bip.
Zatim ga je pokušala iščupati iz ormara – Bip – bip – bip-bip -bip. I prekriti jastukom - Bip- bip.
Oko pola dva je kapitulirala i nazvala recepciju. Recepcioner je, molim lijepo, ustvrdio da im se to još nikada nije dogodilo i pojavio se za pet minuta s nekakvom crnom kutijiom i šerafcigerom i bespomoćno se nagnuo nad sef.
Prtljao je nešto s onom kutijom dok se Starka prijeteći nadvirivala nad njega i skrušeno nas - bip – bip u tri ujutro upitao:
– Hoćete, molim lijepo, da vas premjestimo u novu sobu?
Bacile smo jedan pogled na gomilu stvari i djece, glatko ga odbile i otpravile van. Zatrpale smo limenka jastucima i ostatak noći se lijepo - bip - bip - Vuššššššš- bip – bip – naspavale.
***
Čovjek jednostavno ne može izgledati elegantno kad cijelu noć odmara uz ventilacijsku cijev i podivljali sef. Dovukli smo se na doručak oko pola devet, a klinci su odmah pojurili prema švedskom stolu.
- Ne morate biti prvi ko vukovi na kazan! - Starka je pedagoški viknula za njima, ali klince je čopila pohlepa pa su zgrabili tanjure i počeli raditi slalom između austrijskih penzića. Za divno čudo, gužve pred švedskim stolom uopće nije bilo.
Bacivši detaljniji pogled po restoranu shvatim zašto nema gužve. Svi su se penzići naime nagruvali ispred kafe aparata koji je simultano šištajući i ispuštajući tekućinu izgledao ko da će svaki tren eksplodirati.
Neki je konobar, okružen ljutim austrijskim bapcima na sklepanom njemačkom strpljivo objašnjavao da će aparat valjda eksplodirati, što li:
- Meinen Damen, Langmut! Wir haben genug Caffee!
- Mama, jel mogu uzeti palačinke s nutelom i jaja sa šunkom i pahuljice? - prodere se Roko sa drugog kraja restorana - I kokakolu? - i odvrati mi pažnju od onog eksplozivnog aparata.
Bilo kako bilo, nakon doručka nas je u sobi 309 dočekao – majstor za sefove.
Rekao je da je problem očito u ovalnom cilindru c6x8, da je došlo do kvara na žici c8xd i da bi sad treb... - Vuuuuuuuuuuuššššššššš...
Ostatak njegove rečenice nisam čula, ali nije me bilo ni briga. Uzela sam stvari, postrojila klince u vrstu i krenula – na plažu.
Kako stvari stoje na plaži, to već znate, a uostalom i tako vam još moram ispričati o onom mesu iz škrinje. Ali o tome u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad idem malo uživati u pogledu na more, šumu valova – vuuuušššššššššš – i zrikanju zrikavaca. Bip -bip-bip-bip-bip.
- 17:23 -
četvrtak, 02.06.2016.
Groznica subotnje večeri
- Mama, imam odličnu ideju! - začula sam Mašin glas iza zaključanih vrata kupaonice jednog nedavnog subotnjeg popodneva – Možeš me pustit unutra?
- Maša, daj pričekaj pet minuta, da se barem istuširam!
- Ali mama, glava mi svijetli! - uzbuđeno će Maša.
Maši bi navodno glava zasvijetlila kad bi dobila neku odličnu ideju. - Znaš mama, meni glava počne svijetliti, samo vi to ne vidite. – objasnila mi je svojedobno.
Nevoljko otključam vrata, a na dovratku me umjesto moje slatke Maše dočeka Suri Cruise - našminkana osmogodišnjakinja u šljokičastoj majici, šosu od tila i Elza plesnim cipelicama na petu.
- Kako bi bilo da i ja idem s vama van večeras? – upita me Maša – Suri i posegne za lakom za nokte u svojoj pismo – torbici.
Prije tjedan je dana Renata, moja srednjoškolska prijateljica, svečano objavila da ovih dana slavi tridestikhgkmdm...neki rođendan i da se, kako smo krenule, nećemo vidjeti do 83. godišnjice mature ili do pedesetog rođendana. Njoj joj je već pun kufer i Muža i veša i vrtića, Svekrvu da i ne spominje i da baš kao u dobra stara vremena – ove subote idemo van. Štikle su obavezne – dodala je još.
Groznica subotnje večeri službeno je počela u šest popodne. Plan je bio klincima u dnevnoj sobi upaliti dugometražni crtić, a u kupaonici – upaliti mirisnu svijeću i idućih sat vremena, kao u dobra stara vremena, provesti u tretmanima uljepšavanja.
Istjerala sam Suri iz kupaonice, planski upalila mirisnu svijeću i krenula prema tuš kabini. Vruća voda je potekla. Potpuni zen. Barem one dvije i pol minute što sam provela pod tušem.
- Mamaaaaa, otvori vrataaaa! - začujem Rokov urlik popraćen bubnjanjem barem pet ruku po vratima:
- Grgi se jako piša!
-Pričekaj minutu da iziđem. - povičem i isključim vodu, a kapljice se zena nepovratno rasplinu po tuš kabini.
- Mamaaa, ipak ne trebaš! – javi mi Maša.
- Super, gledajte crtić! - odahnem i uključim vodu, ali sreća ne potraje dugo.
– Popišao se u predsoblju! - izvijesti me dalje Maša, a na vratima se začuje nekakvo grebanje.
- Mama, morrram te nešto važno pitati. Hitno je! Hitno!- zabubnja Roko po vratima. Požuri! - uzbuđenim će glasom Roko.
Iskočim iz tuš kabine, nabacim ručnik i panično otključam vrata - Šta se dogodilo?
- Mama – Roko se progurao kroz vrata i ležerno naslonio na dovratak. -Šta ti misliš o tome da na auto umjesto guma stavimo sanjke pa da tako vozimo po zimi?
- Izlazi van iz kupaonice! - pedagoški ga otpravim usmjerivši ruku s koje se cijedila voda prema dnevnoj sobi.
- Pet minuta mira trebam! - proderem se još, zalupim vratima, a misli mi, dok je voda oko mene kapala po pločicama, odlutaju prema onim davnim studentskim danima, kad su kozmetički tretmani za subotnji izlazak trajali satima...
***
- Evo ga! - prošapće Seka Tina jedne davne subote oko šest popodne u našoj studentskoj garsonijeri i nalakti se na prozor fiskirajući pogled prema muškarcu poluduge prosijede kose u izblijedjelim trapericama, kaubojkama i kožnatom prsluku ispod kojeg je provirivala bijela majica kratkih rukava i savršeno oblikovani bicepsi – Motordžiji.
Visjele smo na prozoru naizmjenično već pola sata i ko fol hvatale zrak, a zapravo očekivale dolazak Motordžije – misterioznog susjeda o kojem nismo znale ništa i s kojim nas je povezivala samo fantastična činjenica da je ispred našeg prozora imao garažu ispred koje je, na našu radost, non-stop visio i popravljao svoj motor.
Taman smo bile u jeku groznice subotnje večeri. Rituali pripreme za subotnji izlazak počinjale su dok je sunce bilo još visoko u zenitu: tuširanje (četrdeset minuta) - čupanje obrva (pola sata minimalno) – šminkanje (sat vremena) – izbor majice – (sat do dva) izbor naušnica (sedamnaest minuta) – reizbor majice (pola sata). Posla je bilo puno – a vremena malo.
Potrčim prema prozoru s mobitelom i ogledalom u ruci, kadli mobitel ispusti kratak pišteći zvuk.
Ponadam se da se Misteriozni Marko kojeg sam prošli vikend upoznala u Karlovcu i koji mi još misterioznije već tjedan dana nije odgovorio na poruku, napokon udostojio javiti, ali ne. Poruka je bila od Bibe:
MimapunohvalaposlalasammalopunjenepaprikepoKeti
nisamjošnaučilarazmakBiba.
Keti i Biba vječito su imale nekih okapanja s modernom tehnologijom.
Baš prošli tjedan Biba je od muža dobila novu novcatu Nokiu 3310 i baš me u nedjelju, dok je bila kod Keti na trač-partiji, zahaklala da ju naučim pisati SMS poruke.
- Ttt...kud je ta tehnologija otišla, pa to ne možeš vjerovat! – coktala je jezikom dok sam joj strpljivo objašnjavala: – Samo stisni send i to je to, teta Biba!
- Kak to misli, poslat će papriku po Keti? Šta Starka dolazi?! - upitam Seku Tinu nalakćena na prozor i okupirana pogledom na Motordžijine traperice u kojima je čučao pred garažom i nešto prtljao po kotaču motora.
- Joj da, zaboravila sam ti reći. Ima neki seminar u Zagrebu. Rekla je da će svratit ako stigne, al valjda neće ni doć kad je još nema. - odsutno će mi Seka Tina, pomno prateći popravak kotača.
U tom trenutku, privučena zvukom škripe kočnica, bacim pogled nadesno i spazim mali crveni auto kako se parkira desetak metara od zgrade.
Za par sekundi iz crvenog fiata izlete još crveniji uvojci koji su lelujali oko svjetlozelenog poslovnog sakoića, upotpunjenog pasent svjetlozelenim šosom i primjerenim smeđim salonkama – Starka u seminarskom izdanju. Zelena iz fiata izvuče ogromnu plavu plastičnu košaru s gomilom oprano-popeglanog veša i nekakav smeđi lonac i - krene prema nama.
Ekspresno se povučem s prozora, kako me Motordžija ne bi doveo u vezu s osobom koja na vrhu košare s vešom nosi lonac punjene paprike, ali prekasno.
- Mimiiiii, daj mi dođi pomoć, ne mogu sama sve nosit!!! – Zelena me spazi i zaurla prema prozoru.
- O moj Bože, zemljo, otvori se! - promrmlja Seka Tina iza zavjese, a ja se nagnem kroz prozor i s prstom na ustima prosikćem:
- Šššš, kaj vičeš, nisi doma! Tu sam, sad će ti neko doć pomoć.
- Čuj, došla bi ja i ranije, seminar je završio u četri, al crko mi je auto nasred Vukovarske. - nastavi Keti u visokofrekventnoj maniri. - Mislim, kad je na stojadinu svjetlila lampica, mogo si se komotno vozit još pola dana, a ovo danas kak rade te aute, pa to je živi škart!
Starka bi svako malo iskoristila priliku, upalila fiata i zapalila za Zagreb, larmati po nekakvim seminarima. Plavu je Pticu, na Berin nagovor prije par godina teška srca zamijenila Crvenim Talijanom i - Beri to nikada nije oprostila.
- Sva sreća da je do pumpe bilo pedeset metara, pa su mi natankali. Neki jako fin dečko mi je pomogao. - obrati se sad Motordžiji, koji se s ključem u rukama cerio sve u šesnaest i očito vrhunski zabavljao.
- Gospođo, pomoći ću vam ja. - dubokim će glasom odjednom Motordžija i od Starke preuzme košaru s vešom.
- Joooj, fala, gospon! Evo vidiš, takvih kavalira više nema - navila se Keti - Ja uvijek govorim svojoj Mimi: Znaš, Mimi, ako budeš tolko izbirljiva, nećeš se nikad udati!
– Ništa ne brinite, sad ćemo mi to riješiti. - Motordžija je dubokim glasom i dalje famozno hendlao situaciju, dok smo nas dvije okamenjeno zurile kroz prozor i mijenjale farbu na licima.
Skopčamo na brzinu da Starka i Motordžija stvarno i bez zezancije dolaze gore, odkamenimo se i skinemo s prozora. Seka Tina uspije na brzinu ugasiti slatkač taman kad na vratima gajbe zazvoni zvono.
- Boook, cure! Pa kaj mi nisi rekla da imate tak dobrog susjeda? – Keti je nezaustavljivo jurišala u gajbu, a iza nje se, u svom punom sjaju – nonšalantno vukao Motorđija – izbliza još ljepši i uzbudljiviji nego s prozora, samo što je u rukama umjesto imbus ključa sada držao hrpu donjeg veša.
-Susjed, hoćete kavu popiti? – izgovori Keti u jednom dahu, stane nasred dnevne sobe i s loncem u rukama pošnjofa po stanu:
- Jel tu neko pušio?
- Pušio? - zgrane se Seka Tina i pokrije pepeljaru prošlotjednim Večernjakom. - Kak to misliš? Ma to se uvuklo u namještaj, od podstanara prije.
- Hmh – Keti sumnjičavo puhne kroz nos, promrlja za sebe nešto vezano uz psa i maslo i žurno nastavi - Mimi, pa daj ne stoj tu bezveze, nego ponudi susjeda kavom.
- Ne hvala, gospođo, ne treba, stvarno moram ići, već kasnim... - Motordžija se uzvrti po gajbi tražeći mjesto gdje će ostaviti grudnjake i potkšulje.
- I ja ću zakasnit, moram još skočit do Evenjumola. – Keti se odjednom maši torbe i iz lakiranog smeđeg novčanika izvuče dvjesto kuna – Evo, Bero vam šalje. Više nemamo, to je to za ovaj tjedan. Mislim, pa ne bi na zelenu granu s tim novcima da se ubiješ, jel tak, susjed? A čim se vi bavite inače?
Nakon još otprilike dvadesetak Starkinih upita tipa Hoćete sjesti i popiti kavu? /Dajte se sjednite... i popijte kavu/ Jeste za pojest nešto?/ Ili možda za jednu kavicu? /, desetak metafora koje su uključivale zelene grane, pse s maslom te još poneke detalje flore i faune, Motordžija nekako uspije eskivirati iz gajbe. Ubrzo za njim ode i Keti. Na izlazu iz stana se još okrene i u dahu izvergla:
- Jooj da, Mimi, skoro sam zaboravila. Reko ti je tata da više ne šalješ ljubavne poruke s njegovog mobitela. Jučer se cijelu večer dopisivao s nekim Markom. Pita kad ćete se vidjet. Bero nije znao šta da mu odgovori.
- Cure, bok, lijepo se provedite vani! - doda još prije no što se ulazna vrata zatvore za zelenim kostimićem.
Zaledim se nasred sobe i prisjetim da sam Misterioznom Marku zadnju poruku, u nedostatku financijskih sredstava, poslala s Berinog mobitela. No, o ljubavnoj ćemo korespodenciji, izlascima za mlade u krizi srednjih godina i tome zašto ljudi subotom navečer spremaju meso u škrinju - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Iz sumornih me mobitelno-ljubavnih misli trgne zvuk SMS poruke i bacim pogled na ekran:
Mima puno hvala. Poslala sam malo punjene paprike po Keti. Naučila sam staviti razmak. Biba.
- 13:31 -
utorak, 19.04.2016.
Priča o tamnoplavom stojadinu, profesionalnoj orijentaciji i papirima koji padaju s neba
- Ulazite u ***** auto svi!!! Ja krećem! – zaurlao je Bero na rubu živaca davnog i već poprilično vrućeg kolovoškog subotnjeg jutra oko jedanaest sati u jednom prigradskom karlovačkom dvorištu i - demonstrativno raspalio po gasu.
Tamnoplavi se stojadin propeo i zanjištao, nakrcan poput magarca smeđim i crnim kožnatim koferima, a Seka Tina i ja smo se nabrzinu uvukle na bijelim krznom presvučena stražnja sjedala i stisnule između gomile deka, jastuka i ručnika.
Starka nas je u šest sati toga subotnjeg jutra postrojila pred krevetima i svečano objavila da ove godine na more krećemo u devet. Pola deset najkasnije. Od sad ćemo drugačije, prijetila se Keti - pa nije ni ona zadnja budala koja će samo rintati po kući i da se lijepo izvolimo spremiti sami jer da ona neće čekati nikoga. Samo će nabrzaka potrpati stvari u kofere, malo pobrisati prašinu, skoknuti u dućan, zaliti cvijeće i - u petnaest do deset, ma deset najkasnije - krećemo.
Moramo uhvatiti trajekt u pola dva, a i Bero ne voli voziti po suncu. Hlađenje u Plavoj Ptici ne radi i ona nema namjeru do Delnica slušati njegovo prigovaranje.
Bilo kako bilo, negdje oko pola dvanaest natrpani se motorizirani tamnoplavi magarac sve jače propinjao u dvorištu, Bero je sve snažnije stiskao trubu, a Keti se napokon pojavila na kućnom pragu, noseći u rukama još nekoliko jastuka i jedan žuti lavor iz kojeg su virili – narančasti vikleri, pegla i vim.
- Nisam stigla cvijeće zalit. - progovorila je uzrujano bacajući na mene i Seku Tinu one jastuke. Keti nije vjerovala u spavanje na tuđoj posteljini.
Bero je, samo lagano titrajućim brkom pokazujući da je na rubu svih živaca, stoički pričekao da se Keti ubaci na prednje sjedalo i pokrenuo stojadina, trudeći se da pritom ne zgazi Baku Maricu. Ona nam je upravo kroz stražnje staklo pokušavala ubaciti nekakve jakne s krznenim ovratnicima.
- Uzmite si ovo za svaki slučaj. Na trajektu jako puše. Ako te propuh uhvati, gotov si! - vikala nam je gurajući jakne kroz prozor.
- Jel to sad to? Možemo krenut? – promrsio je Bero pomalo nervozno izlazeći lagano iz dvorišta, dok je Marica za nama zatvarala ogradu.
- Čuj... Bero... ovaj... trebala bi još samo sekundu stati kod Općine. Moram uzeti neke papire.- hladnokrvno će Keti.
Bero nije rekao ništa. Samo je na nos nataknuo sunčane naočale, zatitrao lagano brkom i šutke krenuo – prema Općini.
Pola sata kasnije, umjesto uz sendviče i sok u nekom odmorištu na Staroj cesti prema moru, sjedili smo u uzavrelom tamnoplavom stojadinu čekajući da se Keti, skupa s papirima, pojavi na ulazu starinske zgrade u opustjelom centru grada.
Napokon, glomazna se vrata sa škripom otvore i na izlazu se pojave žarkocrvene kovrče – Keti, odjevena po najnovijoj modi, u bijeli šos na falde koji joj je prema kroju iz prošlomjesečne Burde sašila Teta Veta i prugastu plavo-bijelu majicu sa šišmiš rukavima, izleti iz zgrade cupkajući što je brže mogla u svojim tankim bijelim kožnim sandalama, s gomilom nakakvih papira u rukama.
- Evo ga – možemo krenuti. - ucupka za par trenutaka u zapareni auto i tresne vratima. Bero okrene ključ, a Keti se odjednom uzvrpolji.
– Čekaj... pa di sam sad stavila te papire? – okretala se na sve strane dok je stojadin lagano kretao.
- Joooj, Bero, staniiii! - vikne odjednom.
Odgovor je na pitanje misterioznog nestanka općinskih spisa pao s neba - u obliku bijelih papira koji su se poput ogromnih snježnih pahulja, čim je Bero opalio po gasu, počeli spuštati oko plavog stojadina.
- E nema stajanja dok ne vidim more, dosta je bilo!!! - Bero se, dok su mu brkovi titrali na sve strane, kompletno raspigao i stisnuo gas.
Put od Karlovca do Mora prošao je u mukloj tišini. Keti je kroz svoje sunčane naočale demonstrativno piljila kroz prozor držeći u rukama razbacanu gomilu papira na kojima je bio vidljiv svjež trag automobilskih guma.
Vidite, Bero je nakon par metara buntovništva ipak popustio pod pritiskom, ubacio u rikverc, i prešavši gumama preko par onih općinskih akata, pričekao da Keti pobere svu papirologiju s ceste.
Starka je imala nezgodnu naviku ostavljanja stvari na krovu auta. A te su stvari imale nezgodnu naviku letenja s automobilskog krova. Ali, nije se radilo samo o tome.
Stvar je bila takva da je s tim tamnoplavim stojadinom s krznenim sjedalima kojem je Starka od milja tepala Plava Ptica vječno bio neki cirkus. Bilo da su s krova letjeli papiri, novčanici ili protvani s kolačima, da je na uzbrdici otkazao poslušnost i ničim izazvan počeo kliziti unazad ili da je jednostavno nasred Korza crknuo – Starka protiv Plave Ptice nije dala ni čuti.
– Nije to ništa, samo treba dignut haubu i malo s čekićem lupnut po onoj cijevi.– branila bi svog tamnoplavog ljubimca. O novom autu nije bilo ni govora.
***
- Mama – obratila mi se Maša jednog vrućeg subotnjeg poslijepodneva puno ljeta kasnije, dok smo u našem starom pežou milili po Staroj karlovačkoj cesti, a spomenuti je cukao, kašljucao, soptao i općenito, djelovao ko da će pred Jaskom jednostavno kolabirati i krepati.
– Kad ćemo mi kupit novi auto?
- Kad se ti zaposliš, onda ćeš mami kupiti jedan crveni auto. - odgovorim joj, prateći usput u retrovizoru Grgura koji je upravo otkopčavao svoj pojas.
- E, mama, a znaš šta ću ja biti kad narastem? - veselo će Maša.
- Nemam pojma. Grgure, zadnji put ti govorim, sjedni u sjedalicu, policija će doći! - podviknem na Grgu koji se netom izvukao iz sjedalice i zalijepio na stražnje staklo.
- Imat ću svoj studio za ples. - zaneseno će Maša.
- Ja ću biti čuvarrr u zološkom vrtu. - uključi se u temu Roko, zamišljeno gledajući kroz prozor.
- A šta ćeš ti, Grgiću, biti? – obratim se Grgi umiljatim tonom, odlučivši se mudro za promjenu taktike.
- Pantero, to se tebe ne tiče!!!!- izdere se Grga iz sveg glasa uperivši prst prema meni i još doda:
- Bit ću Mogli – ljudsko mladunče!
- Ko ti je pantera? Dat ću ti ja panteru, daj se ti se upristoji jer ću...
- Joj, mama... - okrene Maša očima i pojasni mi u čemu je stvar – to mu je iz onog crtića Priča o džungli u u koji stalno bulji.
***
Kad sam ja bila mala, u igri su bila dva zanimanja.
Prvo je bilo – klizačica s internacionalnom karijerom. Silno sam htjela biti klizačica. Do klizanja kao takvog uopće nisam držala.
Sviđao mi se onaj dio nakon nastupa - kad bi klizačice u svičkavim tirkiznim, ljubičastim ili jarkozelenim haljinicama, koje je teta Milka ugodnim glasom živopisno opisivala, sjele u snježnobijeli separe i nestrpljivo iščekivale – svoje ocjene.
I dok su se na dnu ekrana redale ocjene sudaca: 5.5, 5.6, 5.7 - ispred njih bi se, kao čarolijom, stvorili neki prefini gusti sokovi, plišani medvjedići i cvijeće u celofanu.
One su, onako zadihane, rumene i pune šljokica nestrpljivo osluškivale sudačke bodove. Pritom su se cerekale i mlatile na sve strane onim cvijećem, usput razdragano brbljajući s nekim jednako rumenim feminiziranim frajerom kraj sebe.Taj je pak redovito bio odjeven u rozi triko i imao poveću hrpu šljokica na fudbalerki. Mislim da sam u djetinjstvu tako nekako zamišljala raj – gusti sok, plišani medvjedići i šljokičaste haljine u snježnobijelom separeu.
Druga je opcija bila– raditi u Općini.
Moja smo djetinjasta jutra i popodneva, naime, Billy i ja svako toliko provodili u karlovačkoj Općini.
Baka je Marica dvaput mjesečno vlakom išla u Sloveniju, nekakvom doktoru za vene. To je za mene značilo dvije stvari – da će se navečer pojaviti s bocom Cockte i da ćemo moj medvjedić Billy i ja dan, umjesto kod kuće s Bakom Maricom, provesti – u Općini.
Pet do sedam ujutro Starka bi me, nakon što bi poljubila Seku Tinu koja se taman počela spremati za školu, ubacila u Plavu Pticu i jurnula iz dvorišta. Prošavši kroz par žutih semafora (Mimi, nemoj reći tati! ) jednosmjernom smo ulicom (Jako se žurimo!) za čas stigle pred Općinu. Toga je jutra, Keti, skrenuvši s Korza, doduše malo usporila, jer je, nanoseći štift, u retrovizoru spazila jedan drugi, plavo – bijeli stojadin, na kojem je velikim bijelim slovima lijepo pisalo MILICIJA.
U mali smo, prenatrpan i spisima zakrčen općinski ured uletjele u sedam i nekoliko minuta.
Biba je već sjedila za svojim pohabanim drvenim stolom pretrpanim isfucanim svjetložutim fasciklima. Obavijena oblakom gustog dima i s cigaretom u ustima, precizno je rašpicom prelazila preko žarkocrvenih noktiju i krajičkom oka promatrala vodu za kavu koja je vrila na rešou.
- Bok, sunce! - veselo me pozdravi. - Bok, Billy! - obrati se mom ofucanom jednookom medvjediću i protrese mu šapu. - A kaj se tebi dogodilo? - upita Billyja čija je šapa mlitavo na jednom koncu visila s ostatka krznenog tijela.
***
- Teta Biba, šta si ti htjela biti kad narasteš? - pitala sam ju pola sata kasnije, prekinuvši muklu tišinu koju je remetio samo jednoličan zvuk Ketine pisaće mašine. Biba je u gustom oblaku dima, vješto manevrirajući iglom i koncem, upravo prišivala Billyjevu šapu. Billy, moj vjerni krzneni pratitelj jučer je nadrapao u okršaju s Blekijem, našim psom.
- A ne znam, sunce, al sigurno ne ovo. Ovo je prestresno. - zamišljeno će Biba i zubima pregrize konac što je spajao iglu i Billyjevu popravljenu šapu, a izblajhani joj uvojci zaigraju oko glave.
- Nikad nemaš mira, svi te zaje... ovaj...ma da, uglavnom nisam htjela biti ovo.
Nisam joj uopće vjerovala. U to sam vrijeme bila uvjerena da na svijetu nema boljeg posla od kuckanja po pisaćoj mašini crvenim nalakiranim noktima.
Oštar zvuk kucanja na vratima odjednom prekine naš razgovor o profesionalnoj orijentaciji. Vrata se otvore i uz škripu parketa u ured uđe visok čovjek u tamnoplavoj uniformi i šutke na pozdrav kimne glavom. Biba se, ugledavši na vratima milicijsku uniformu, prene i nabrzinu u drugu ladicu zgura pepeljaru s cigaretom.
.
- Radi li tu neka drugarica Keti? – strogo će milicajac ozbiljnim pogledom preletjevši mali ured.
- Ja sam. Izvolite. - Keti prestane tipkati na mašini, ustane i strogo ga pogleda – nije se ona dala zaplašiti od nekakvih uniformi.
- Drugarice Keti, je li Vaše vozilo, tamnoplava Zastava 101 KA 211 - 488, parkirano ispred zgrade? - odrješito će Uniforma.
- Jooooj, jel to zbog one jednosmjerne? Ma znate, vozila sam malu doktor...- stane se Keti opravdavati, ali Plava ju Uniforma prekine:
– Dokumente, molim.
Keti se uzvrpolji i počne kopati po velikoj torbi što je visjela na vješalici.
- Ovo tražite? -milicajac joj mahne smeđim ženskim novčanikom. Pao Vam je s vozila na zebri kod Pošte.
- Pa...ovaj.... ka... ko ste me našli? - promuca Keti i zbunjeno uzme svoj novčanik, a obrazi joj poprime boju kovrča.
- Heh, pobjegli ste nam za malo na Korzu, al evo.
- Hvala, hvala Vam...– smela se Keti.
- Ništa.Samo nemojte stvari više držati na krovu. A vama će, drugarice, stol izgorit. - milicajac uperi prstom prema Bibi, koja je stajala razjapljenih usta držeći u ruci Billyja, dok je iz druge ladice opako počeo sukljati dim.
Rekavši to,Uniforma rukom na pozdrav okrzne kapu i iziđe iz malog općinskog ureda.
***
- Mamaaa, Baka ti je poslala neku poruku. – obavijesti me Maša dok smo, došavši do kraja Stare karlovačke, čekali da semafor pokaže zeleno i dopusti nam ulaz u Karlovac.
Mi mi ne mo gu zvat na mo bi tel. Ne što ne va lja. Ku p i mi us put jed no ulje. I oš tro bra šno. Kad do la zi te? - slovkala je Maša.
Starka je vječito imala nekih okapanja s mobitelima.
Ali o roditeljima i modernoj tehnologiji te zašto nije dobro pisati ljubavne poruke s Berinog mobitela i koje komplikacije mogu nastati kad se popeglani veš iz Karlovca transportira u Zagreb – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Semafor je promijenio boju, a s mosta se već pružio prekrasan pogled na uvijek lijepu, nemirnu i zelenu Kupu - kako lagano vijuga u zalazak sunca.
- 15:10 -
ponedjeljak, 14.03.2016.
Ola, ke pasa? ili Priča o folkloru, crvenoj vesti i španjolskim ritmovima
Dio prvi - o baletu, crvenim vestama i fiatima s karlovačkim tablicama
- Pa ne bi te niko pustio da se ubiješ! - raspigala se Keti sasvim opravdano jer smo se već nekoliko dugih minuta pokušavale ubaciti u lijevu traku prometom zagušene Zvonimirove ulice jedne hladne i vjetrovite večeri u veljači. Sjedili smo, nagurani u Starkin crveni fiat karlovačkih registracija; naprijed Keti i Biba, a otraga Grga, ja i Roko - i opako kasnili na Mašin prvi folklorni nastup.
- Ne, pa to ne možeš vjerovat, to je zbog tih **** joj, oprostite, dečki, tablica, eto zašto! – okrene se Starka uzrujano prema Bibi, koja je malo nezainteresirano piljila kroz prozor, a malo puhala u svoje svježe nalakirane žarkocrvene nokte.
Starka je imala neku teoriju da ju, čim kotačem kroči preko novozagrebačkog rotora, svi vozači pokušavaju:
a) isprovocirati b) zgurati s ceste ili c) na bilo koji drugi način – dugim svijetlima, trubljenjem, blicanjem ili neverbalnom komunikacijom na semaforima - izbaciti iz takta, a sve zato što njezin crveni fiat nema zagrebačku registraciju. Blendanje, blicanje i trubljenje nikad nije povezala s time što je, ne snalazeći se baš najbolje u velegradskoj gužvi, uobičajeno po zagrebačkim prometnicama milila vozeći 40 na sat.
- Zakasnit ćemo. - suptilno primijetim sa stražnjeg sjedišta.
- Nećemo zakasnit. – odgovori mi Starka - Uostalom, trebale smo ići preko Srebrnjaka pa bi Bibi pokazala onu kuću di sam živjela dok sam studirala. Vrag zna jel tamo još ko živi. Ma znaš, Mimi, ona zelena kuća... –
Zaustim da odgovorim kako znam koja je to zelena kuća jer o njoj priča baš svaki put kad se Srebrnjaku približimo na 10 kilometara zračne linije, ali Keti nastavi verglati... - To su bili jako fini ljudi, gazdarica i njezin sin. A taj mali se, molim te, oženio u Karlovac. -
- Ma znaš za koga, Biba? - upita retorički svoju suvozačicu i nastavi klafrati -Za kćer od one Gogice šta je dugo godina radila u Mirovinskom. –
Suvozačica Biba je potvrdno kimala glavom i usput ruku prislanjala na rukav svoje crvene veste, uspoređujući je li pasent s lakom za nokte.
- Joj, pa kak ne bi znala – ubaci se Biba napokon, zabavljena i dalje nijansama crvene boje - Kak se ona prezivala djevojački – Poropatić? Kaj nije njezina sestra imala onog muža šta ga je šlagiralo prošle godine?-
- Ma nije to ta – Starka okrene očima i napokon skrene u lijevu traku - Ti misliš na onu šta je radila u Komunalnom koja je... -
- Evo ga!!! - cikne odjednom Biba, zaplješće rukama, teatralno se baci na prozorsko staklo i zaviče:
- Mali, zbog tebe sam obukla crvenu vestu!!! -
Grga i Roko se isti tren zalijepe za stražnja stakla, ispitujući me uzbuđeno: Koga, mama, koga evo???, a ja na trenutak pomislim da je Biba totalno skrenula jer u blizini nisam vidjela nikakvog muškarca zbog kojeg bi se vrijedilo oblačiti u crvene veste. No tad krajičkom oka uhvatim smjer njezinog hipnotiziranog pogleda i u daljini uočim veliki plakat – Zdravko Čolić - koncert za zaljubljene.
Taman sam htjela priupitati zašto Biba misli da se Zdravko Čolić pali na crvene veste i kako bi on to uopće mogao vidjeti s plakata, kad mi ona sama ponudi objašnjenje.
- U gradu je, znaš, u subotu ima koncert za Valentinovo. Čuj, u Zagrebu nikad ne znaš kog možeš sresti. - dodatno mi pojasni.
Biba i Keti došle su danas prijepodne iz Karlovca povodom Mašinog prvog folklornog nastupa. Usput su prošetale centrom grada, sjele kao i obično na cappuccino u Malu kavanu i skoknule do Jadrana (jer je Keti morala kupiti mat hulahopke TangoCX8, boje šampanjca, koje u Karlovcu nije mogla naći ni za živu glavu). Pošto očito u Maloj kavani nisu srele Zdravka Čolića, doklatarile su se oko šest sati crvenim fiatom do Maksimira, pokupile mene, Grgu i Roka – i krenule prema školi u centru grada – gdje je Maša pohađala satove folklora.
Muž nas je s Mašom već čekao u spomenutoj školi, a Grga, ja i Roko smo se vozili s Bibom i Keti, kako bismo im pokazali put i – zapeli u Zvonimirovoj.
Maša je inače jučer objavila da ona na taj folklor više neće ići i da si to sve skupa možemo zaboraviti. Njezino oduševljenje narodnom tradicijom pomalo je splasnulo kad sam kući donijela narodnu nošnju koju je trebala obući za svoj prvi nastup, a crtu je ispod folklora podvukla kad sam na svjetlo dana iznijela pripadajuće opanke.
- Pa ja ne znam kak ta mala više ne želi ići na folklor – lamentirala je Keti probijajući se kroz gužvu – ja s vama nisam imala takvih problema.
Evo, na primjer balet, Mimi je obožavala balet – obrati se sad Bibi, koja je međutim, još uvijek blejala u onaj plakat i valjda zamišljala kako sa Zdravkom, odjevena u svoju crvenu vestu, sjedeći u backstageu za stolom posutim ružinim laticama, uz svjetlost svijeća ispija pjenušac.
Mrzila sam taj ***** balet iz dna duše.
Sate baleta vodio je neki mršavi babac, bivša balerina promukla glasa koja je pušila dvije kutija cigareta dnevno, a prethodni joj je posao valjda bio uvježbavanje omladine u nekom Gestapo kampu. Drilala nas je sve u šesnaest na onoj štangi ne mareći nimalo za moju očitu nekoordinaciju i nedostatak osjećaja za ritam. S deset godina, bila sam, naime, već za glavu viša od svih ostalih preslatkih malih balerina u rozim trikoima i potpuno netalentirana za izvođenje baletnih bravura.
Bilo kako bilo, Starka nije marila za moju ritmičko-koordinacijske probleme. Svakog utorka i četvrtka popodne demonstrativno bi sjela u našu tamnoplavu Zastavu 101 i ignorirajući moju prigodnu trbuhobolju ili zubobolju, strpala me, skupa sa Sekom Tinom na zadnji sic i - pravac gradsko kazalište Zorin dom.
Nije međutim problem bio samo u baletu - lista slobodnih aktivnosti koje sam u djetinjstvu kratkoročno pohađala bila je odulja; Ritmika, Literarna grupa, Vatrogasci, Mladi knjižničari, Cvjećari, Planinari, tenis subotom – sve sam te aktivnosti s oduševljenjem započinjala, i s još većom euforijom, nakon nekoliko mjeseci razočarano od njih odustajala.
U zadnje mi se vrijeme sve nekako činilo da će i Maša po tom pitanju krenuti mojim stopama. Svaki će vam iole pristojan stručnjak za djecu danas reći da je za djetetov razvoj vrlo važno da se bavi nekom slobodnom aktivnošću. Po mogućnosti, onom koja mu se sviđa. Ali, što ako mu se, kao Maši, svaki mjesec svidi nešto novo? Maša je već oduševljeno krenula i oduševljeno odustala od pjevanja u zboru, sportske škole i akrobatskog rock 'n rolla. A sad je došao red i na ushićeno odustajanje od folklora. Evo kako je to bilo...
***
Dio drugi - o folkloru, Teti Violeti, španjolskim ritmovima i turskim sapunicama
A ne, ona te opanke i nošnju neće nositi, ona je mislila da će plesati u nekoj suknjici od tila, onakvoj ljubičastoj, kakvu ima Violeta - objasnila mi je Maša lijepo tog popodneva dok sam se peglom sizifovski probijala kroz hrpetinu zgužvanog veša.
- Koja Violeta? - upitam ju umorno. Jedina Violeta za koju sam ja znala bila je Teta Violeta s papirnatih ručnika, a ta je bila postarija crnokosa gospođa s točkastom ljubičastom trakom u kosi.
- Mamaaa – Maša okrene očima - Violeta iz one serije na španjolskom. Pa to svi gledaju! - i počne pjevati – Siendo lo ke soj en mi mundo... - ne bi li mi objasnila tko je ta famozna Violeta.
Primijetila sam doduše u zadnje vrijeme da su mi se klinci nekako hispanizirali. Grga mi je tako par puta uletio u kuhinju i šeretski me priupitao:
- Ola, ke pasa? -
Roko me neki dan zamolio da ga odsad zovem Pablo, a Maša je počesto u suknjici od tila plesala po kući usput pjevušeći Aora sabes ke... jo no tjendo lo ke pasa... mi destino es hoj.. i sve u tom stilu. Španjolski ritmovi bili su joj u zadnje vrijeme omiljena zabava. Uz svakodnevno prepričavanje tko je u koga u školi sretno i nesretno zaljubljen. Zapravo, često bi me u zadnje vrijeme podsjetila na jednu drugu osobu koja je uz kavu sa mnom voljela pretresati tužne ljudske sudbine...
...
Kad god bih se za vrijeme studiranja vikendom iz Zagreba vraćala kući, redovito bih sjela u Starkin crveni fiat i odvezla se petnaestak kilometara na selo, posjetiti svoju drugu baku – Baku Blaženku.
Baka je Blaženka znala sve novosti u selu. Potpuno bijele nakovrčane kose i blijedog lica s kojeg su se uvijek radoznalo smiješile vragolaste svijetloplave oči, odjevena u cvjetnu kućnu haljinu, s obveznim telefonom u džepu, Blaženka je, ne izlazeći iz kuće, nekako uvijek uspijevala biti u centru svih informacija. Posjela bi me usred kuhinje, servirala kavu s dvije kocke šećera i, željna razgovora, bez uvoda počela pričati o nekoj ženi, valjda susjedi, koja je ostavila muža i preudala se, al je ovaj novi muž već imao dvoje djece i... -
- ... onda se vratila njegova bivša žena koja je pobjegla s njegovim bratom u Njemačku...-
Slušala sam empatično tužnu priču misleći – jadan čovjek, kad Baka nastavi - ...a onda je došao njegov šogor Murat i rekao Zejnep da nema ona tu šta tražit i da je njoj mjesto uz Ezrema! -
- Murat? Pa gdje oni žive? - upitam sumnjičavo predosjećajući da se tu ipak ne radi o Bakinim susjedima iz sela.
- Pa šta ja znam di žive, u Turskoj negdje, ko će ih znat! - odvrati mi ova začuđeno.
Bakica mi je upravo prepričala sadržaj jučerašnje epizode omiljene joj turske sapunice, shvatim u trenu.
***
- Mama, pa šta ne znaš da su Tomas i Leon zaljubljeni u Violetu? A njezina najbolja prijateljica Frančeska joj je rekla da je Kamila rekla... - prepričavala mi je Maša, u maniri Bake Blaženke, sadržaj španjolske tinjdžerske sapunice, dok sam ja peglom i dalje hrabro napadala spomenutu gomilu veša.
- Ahaaa – shvatim napokon da Violeta nije Teta Violeta, već glavni lik španjolske tinejdžerske serije u kojoj su se prenašminkani adolescenti Violeta, Ludmila, Frančeska, Tomas i Leon na sve strane cerili, pokazivali biserno bijele zube i po cijele dane plesali, pjevali i larmali po školi, a koja je išla na telki svaki dan u šest i deset.
***
- Evo nas! Točno na vrijeme. Vi izletite, a ja ću nać parking. - prene me iz španjolskih misli Keti koja je u međuvremenu prošla kroz par žutih semafora, izignorirala jedan STOP znak i uz cvilež zakočila pred školom gdje se održavala priredba.
I sjetila me kako je nekoć mene i Seku Tinu, davnih utoraka i četvrtaka popodne, jureći Korzom u plavom stojadinu vozila prema gradskom kazalištu na sate baleta. Ali o pustolovinama plavog stojadina u nekoj drugoj priči – onoj sljedećoj.
Sad s dečkima moram izletiti iz auta. Muž mi već nestrpljivo maše s ulaza. Mašina priredba počet će svaki trenutak.
- 22:22 -
srijeda, 02.03.2016.
Tisuću zašto tisuću zato ili Priča o Hrvatskom narodnom kazalištu i svinjcu u kuhinji
- Ne! Nećeš dobiti kinderjaje!– ponovila sam odlučno već deseti put i još odlučnije vratila kinderjaje na policu jednog utorka popodne u našem Dućanu. Roko se međutim pravio gluhonijem i kinderjaje, blijedo me gledajući, opet uzeo s police ispred blagajne.
- Zaštooo mi nećeš kupiiit? Reklaaa si... - pokuša još jednom promijeniti moju pedagošku odluku.
- Nisam rekla ništa! -
- Jesi, mama, rekla si, on te pitao dok si pričala na mobitel s Tetom Tinom, a ti si rekla Dogovorit ćemo se! Ja sam te čula! - stane mu u obranu Maša, a Grga, sjedeći u kolicama zatrpan bananama, jabukama, toaletnim papirom i praškom za veš, ljutito prekriži ruke na prsima i namjesti ratobornu facu.
- Rekla sam da ću vam kupiti kinderjaja ako pospremite svoje igračke. - bila sam neumoljiva.-
- Kolko puta sam ti rekla da pospremiš svoje igračke danas? - nagnula sam se prema Roku i odlučno mu iz ruke iščupala čokoladnu poslasticu.
Iza nas se na blagajni stvorio već popriličan red ljudi. Pola ih je u znak odobravanja potvrdno kimalo glavama i bacalo komentare tipa Bravo, gospođo, treba s njima oštro!, a druga, sentimentalnija polovica, stala je na Rokovu stranu; Pa dajte djetetu da jede... kak ste tak bez srca...
- Nisi pospremio igračke – nema kinderjaja! Bilo bi ti bolje da si me jutros poslušao i pospremio za sobom! - završim, ponosna na svoju dosljednost, a Roko krišom obriše suze što su mu, jedna loveći drugu, počele kliziti niz obraze i uvrijeđeno mi okrene leđa. Taman sam prema redini iza sebe bacila slavodobitan pogled, kad odjednom začujem Roka kako kroz suze razjareno urla:
- Tebi bi bilo bolje da si posprrremiš onaj svinjac u kuhinji!!! -
Klinci jednostavno ne znaju kad što treba reći. Ili pitati, kad smo već kod toga.
Kad sam ja bila mala, u kući smo imali jednu debelu crvenu knjigu – dječju enciklopediju naslova Tisuću zašto, tisuću zato. Ta je knjiga sadržavala odgovore na sva moguća i nemoguća dječja pitanja. Čini mi se nekako da klinci mame doživljavaju kao sveznajuće hodajuće tisuću zašto tisuću zato enciklopedije. Lista pitanja za koje patuljci misle da Mama jednostavno te sekunde mora prosuti odgovor iz rukava nepregledna je i šarolika, primjerice;
Mama, jel na Marsu ima signala za mobitel?
Mama, jel konjima zima kad puše vjetar?
ili pak
Mama, jel ljudi mogu krepnuti ili samo životinje?
Najteže je ipak pronaći odgovor na pitanja religijske problematike. Zateklo me tako neki dan nespremnu Mašino teološko pitanje: - Mama, jel Isus bio dešnjak ili ljevak ko ja? -
Nije međutim problem u pitanjima. Problem je u tome što ih djeca postavljaju u svim mogućim i nemogućim trenucima. Kao naprimjer usred kazališne predstave. A ponekad, ponekad je problem i u dječjim odgovorima...
Bila je hladna prosinačka večer s mirisom snijega u zraku i oštrim vjetrom što je nemilice fijukao po prozorskim kapcima kad je u Stanu zazvonio telefon.
- Opet si zaboravila da imaš tetku? - podigavši slušalicu začujem uvrijeđeni glas s druge strane linije. Bila je to Teta Maca. Teta Maca, moja teta, živjela je s Tetkom Icom, mojim tetkom, nekoliko ulica dalje od nas. Teta Maca i Tetak Ico klince su jednostavno o-bo-ža-va-li. A obožavali su i ići u kazalište.
Dobra je stvar s Tetom Macom bila ta što se nije mogla dugo duriti pa je brzo s činjenice da joj se nisam javila ima već tjedan dana - prešla na temu.
Kako mi je teatralno pojasnila, bilo bi već vrijeme da se ta djeca počnu kulturno uzdizati i da ne bi ni meni ništa falilo da tu i tamo odem u kazalište. Bilo kako bilo, ona je rezervirala karte za HNK, ovaj petak, za Orašara. – Znaš da je tradicija da se djecu pred Božić vodi gledat Orašara. – i da se izvolimo srediti jer da ćemo sjediti u prvom redu.
- Kupila sam dečkima u Haundemu leptir-mašnice, a Maši haljinicu od tila. Ico će ti to donijeti sutra kad ide s posla. - dodala je još Teta Maca.
U petak navečer, desetak minuta prije osam sati, sjedili smo u prvom redu Hrvatskog narodnog kazališta slatki poput kremšnita – nacifrani, popeglani, namirisani i utegnuti u svoju najbolju obleku za van - i čekali da kazališno zvono diskretno označi početak najljepšeg božićnog baleta za djecu.
Prvi je red stvarno bio prvi red. Ali prvi red balkona. Ne znam tko je tu strmu klisuru koja se pod kutem od devedeset prijeteći nadvila nad ostatak kazališne dvorane nazvao balkonom. Ako poput mene patite od visinofobije, klaustrofobije, zagušljivofobije, ili općenito, bilokakve fobije, možete zamisliti kako mi je bilo dok sam sjedila ugurana u pretrpane redove zagasitocrvenih baršunastih stolaca, udarajući koljenima o desetcentimetarsku pozlatom nakinđurenu ogradu koja me dijelila od kazališnog bezdana pod mojim nogama. S ove sam pozicije doduše sasvim lijepo mogla vidjeti kako dirigent puše nos i što u džepovima imaju članovi orkestra.
Bilo kako bilo, sjedili smo te kazališne večeri, stiješnjeni jedni do drugih poput peradi na onim šipkama u kokošinjcu, okomito na kazališnu provaliju - Muž, Maša, Tetak Ico, Teta Maca, Roko, ja i napokon – Grga.
- Šta je Mimi? – nagnuo se Tetak Ico u jednom trenutku zabrinuto preko Tete Mace.
- Ništa. Ima napad panike. - nezainteresirano će za moje fobije Teta Maca i nastavi mobitelom slikati Roka koji se ležerno nalaktio na onu nazoviogradu i naginjao sve u šesnaest pokušavajući dohvatiti reflektor što je, zakačen za ogradu, zjapio nad rupčagom.
I imala sam napad panike. Znojila sam se, crvenjela, vrpoljila, hiperventilirala, zamuckivala i lomila prste zamišljajući kako ću, ako se pomaknem u svom stolcu samo centimetar unaprijed, aterirati naglavačke na osamnaesti red parket sredine desno.
- Kaj bi se milostiva htjela, prosim, malo pomaknuti? – prekine me odjednom u paničarenju glas postarije gospođe sa srebrnosivom punđom na glavi, koja se pokušavala progurati između mene i spomenute ograde.
Gospođa se, skupa sa svojom frendicom, nekoliko trenutaka kasnije stuštila na dva prazna mjesta kraj Grge. Ukopana u sjedalu, zapiljim se, ne bih li odagnala svoje kamikaza ideje, u dva pridošla bapca.
Njih su vam dvije izgledale ko da su nekim bizarnim vremeplovom prije pola sata doklipsale iz Austro-Ugarske Monarhije. Srebrna Punđa mogla je imati kojih osamdeset godina. Na sebi je imala plisiranu tamnoplavu suknju, lakirane crne cipele sa srebrnom kopčom kakve je furao i Mozart i bijelu uštirkanu bluzu na visokom ovratniku priheftanu nekim obiteljskim filigranskim brošem. Blijedim je licem, uokvirenim elegantnom srebrnosivom punđom, dominirao zašiljen i aristokratski tanak nos, koji je još više naglašavao odmjeren i suzdržan plavosivi pogled ispod naboranih vjeđa.
Frendica Srebrne Punđe, po imenu Fani, kako sam načula iz razgovora, bila je odjevena slično, samo što je oko vrata još nabacila i nekog ofucanog krznenog jazavca.
Fani i Srebrna Punđa su u HNK očito bile inventar jer su svako malo nekome domahivale ili pozdravljale neke metuzaleme sa Serbus! i tome slično, a oni su im uzvraćali s Ljubim ruke!, Moj naklon! i sve u tom stilu.
Srebrna je Punđa desnom rukom držala čipkastu lepezu, sjedila ko da u leđima ima afinger i svako tolko elegantno virnula kroz kazališni dalekozor. Da me sa svih strana nisu opkolili nervozni likovi koji su žvakali kaogume, puhali balone i nemilice surfali po svojim glupim telefonima, okružena svim onim pozlaćenim štukaturama i bidermajerskim stolcima, s Punđom i Fani za vratom, časna riječ, pomislila bi da sam u Beču tamo negdje osamstočetrdesetiosme.
Na brzinu sam se ispravila u stolcu, namjestila kulturnu facu i zgurala u torbu vrećicu Kiki bombona koje sam koristila za podmićivanje Grge.
Bacila sam usput jedan ponosan pogled na Grgura – sjedio je, u svojoj najboljoj obleki, u onom baršunu ko drvena Marija i hipnotizirano piljio u jednu točku.
- Kak vam je hajtlih ovaj mali!– spazi ga odjednom Srebrna Punđa i uputi mu suzdržan osmijeh, a ovaj joj se umiljato nasmiješi.
Grgur je, u svom tamnoplavom plišanom sakoiću i bijeloj košuljii s leptir-mašnicom, besprijekorno zalizan na razdjeljak, rumenih i nabreklih obraza, što od vrućine, što od hrpe kikića koje je utrpao u sebe, doista izgledao dražesno. Nešto poput kombinacije onog dječarca što nam se prije par desetljeća smiješio sa žute podloge Buco sira i Bečkog dječaka.
- A kak se ti zoveš, dečec? - obrati mu se Srebrna Punđa.
- Prdonja. - opali joj ni pet ni šest Grga, ustiju punih kiki bombona. -
- Grgure!!! Pa... Pa ko te to naučio? - podviknem na njega. -
- Pa ti me mama zoveš Prdonja. – stoički će Grga i pruži mi ruku za još jedan kikić.
Nikad ne laže, taj moj Grga, mora mu se priznati.
- No krasno – Srebrnoj Punđi se mam zaledi osmijeh na bljedunjavim ustima, frkne nosom, okrene se prema Fani i procijedi – Svakakve dotepence danas puštaju u kazalište.-
Sva sreća da su se kazališna svjetla u tom trenutku počela gasiti jer je boja mojih obraza poprimala ton grimiznog kazališnog zastora što se upravo počeo rastvarati. Zahvalno sam utonula u sjedalo i uperila pogled prema pozornici na kojoj, iz debelog mraka i još deblje tišine izroni u srebrnu likru utegnut baletan.
- Mamaa, a zašto ovaj striček nosi tajce i dres? – Roko prekine debelu tišinu. - Šta ne nose samo cure tajce? -
- Šššššš.... - pokušam ga utišati. - On je baletan, znaš. -
- A šta ak mu se počne pišati? Kako će to sve skinut?- uporan je bio Roko, dok su Fani i Punđa potiho zabrundale:
- No, pa kaj bu taj balavander fort pripovedal? -
Vidjela sam da Punđi malo fali da ju od mojih Bečkih dječaka ne žvajzne amok pa sam dečkima potajno u usta ubacila po jedan kikić i u miru se prepustila plesnoj čaroliji.
Treba biti dosljedan. U provođenju pravila. I strpljiv. U odgovaranju na pitanja. Savjetovat će vam to svaka knjiga o roditeljstvu. Meni se u zadnje vrijeme pak nekako čini da je za roditeljstvo najvažnije da imate položen vozački ispit. B kategorije. Ili privatnog šofera.
U jednom se trenutku, naime, iz roditelja jednostavno pretvorite u osobnog šofera koji dijete razvaža s jedne na drugu slobodnu aktivnost. Ali o slobodnim aktivnostima u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Teta Maca će svaki čas pozvoniti na vrata. Ona i Ico vode djecu u kino. Od HNK smo do daljnjega – odustali.
- 15:21 -
četvrtak, 18.02.2016.
Dogovorit ćemo se
Plan je bio klince strpati na spavanje najkasnije do devet sati, otvoriti bocu vina, uzeti dvije čaše i - sjesti pred TV. Na Drugom su, naime, u devet i petnaest te prohladne siječanjske večeri prikazivali Tjelohranitelja.
Muž je nakon prve čaše crnog vina lagano pridrijemao na kauču, taman kad je tjelohranitelj Kevin obilazio imanje poznate pjevačice koju je trebao čuvati. Poznatu je pjevačicu u filmu utjelovila Whitney Houston iliti Vajtn Haus - kako ju je svojedobno nazivala Baka Marica.
Kevin je baš šizio okolo po imanju - skroz na skroz se raspigao jer da kuća nije dovoljno osigurana i da bilo koji hohštapler može lijepo upasti unutra i napasti Vajtn, a ja sam tu i tamo uzaludno gurkala Muža da se probudi i sa mnom prati romantičnu priču.
Negdje na sredini filma, kad su Vajtn i Kevin, sjedeći u lokalnoj birtiji uz pivo, shvatili da se vole, odustala sam od pokušaja buđenja Muža, dohvatila sa stola rolu papirnatih ručnika i shvatila da ću film proplakati sama.
Sat i po vremena kasnije emocije su na ekranu bile na vrhuncu.
Vajtn Haus upravo se oprostila od Kevina i penjala u avion, bacivši za njim još jedan tužan pogled, a ja sam ridala sve u šesnaest u svoj papirnati ručnik i iz fotelje joj sugerirala:
- Nemoj ići na avion, nemoj ići na avion....- ali uzalud, propeler se na ekranu zarolao, a ja iza se sebe odjednom začujem neku buku.
Okrenem se i spazim Mašu kako, odjevena u rozu HelloKitty pidžamu, držeći u ruci svog zeku za spavanje, stoji na dovratku dnevne sobe i upitno me gleda.
- Mama – obrati mi se trljajući pospano oči – Zašto plačeš? -
- Maša, prepala si me! – maramicom obrišem oči – Zašto si ti budna, vidiš da je već prošlo jedanaest sati? -
- Čula sam da plačeš, jel te nešto boli?- zabrinuto će Maša s dovratka.
- Ma gledam... kghghšššmrrc... ovaj film...i ne kužim... kghghšmrrrc... zašto oni ne mogu biti zajednoooooo..... - protulim dok se sobom s ekrana počela širiti tugaljiva melodija.
- Joj, mama... – Maša okrene očima, približi mi se i utješno me potapša po ramenu – Pa kaj ne vidiš da se ona žuri na avion? Ne moraš zbog toga tak plakati.- i pogleda uperena u ekran rezignirano nastavi:
- A zakaj on nije otišao na avion s njom? -
- Ne možee... kghašššmrrcc - odvratim joj kroz suze.-
- Ide radit sutra? - interesirala se dalje Maša.
- Ma... ne... nema veze. – maramicom obrišem oči - Objasnit ću ti kad budeš veća... -
Uzdahnula sam i naslonila glavu na Mašino rame dok se na televizoru Vajtn Haus, zaustavivši u zadnji trenutak avion, sjurila u Kevinov zagrljaj, a tužna pjesma ukazivala na to da je romantici, što se nje i Kevina tiče, došao kraj. I praćena nostalgičnom melodijom, vratim se u neka davna vremena, u jednu prohujalu karlovačku proljetnu večer mog djetinjstva. Imala sam tada nekih desetak godina.
...
Muvala sam se po kući te večeri pokušavajući još malo produljiti vrijeme prije odlaska na spavanje. Taman sam krenula prema kuhinji pokazati tati zadaću, kadli me iz dnevne sobe privuče neki neobičan zvuk. Odškrinem staklena vrata i spazim Starku. Sjedila je na kauču, maramicom otirala oči i nešto nerazumljivo mrmljala, buljeći u TV ekran.
- Mama, zašto plačeš? - otvorim vrata do kraja i zakoraknem u sobu.
Keti me samo okrzne pogledom i nastavi hipnotizirano buljiti u grdosiju od televizora na kojem su bili neka ženska i neki tip. Tip i ženska sjedili su na križanju u crvenom kamionetu i čekali da se upali zeleno svjetlo. Ženska je, doznala sam kasnije, bila Meryl Streep, a vozač kamioneta njezin TV-muž. Kiša je lijevala ko iz kabla, na televizoru, ne u dnevnoj sobi, a Keti je, svejednako buljeći, lijevala suze u svoju platnenu maramicu i kao mantru ponavljala:
- Ajde, iziđi iz auta, iziđi iz auta...-
- Šta to gledaš? - radoznalo ću i sjednem na naslon fotelje kraj nje.
- Mooo... kghmšrmrmrc... stove... šmrc... okruga Madisoooon – projeca Keti.
Nikako mi nije bilo jasno zašto joj je pogled tako hipnotizirano prikovan za televizor. Tamo se naime nije događalo ništa. Onaj tip i ženska i dalje su čekali na križanju, a jedina je akcija bila ta što se svjetlo na semaforu sad promijenilo u zeleno. Frajer u crnom kamionetu ispred njih međutim nikako nije htio krenuti pa je muž Meryl Streep počeo već lagano šiziti i trubiti.
- Mama, šta ne bi ovaj auto ispred krenuti na zeleno svjetlo? Zašto on stoji? - upitam Keti i sa zanimanjem nastavim - A zašto ona drži kvaku na vratima? Hoće mu ić reć da je zeleno? -
- Ma - prošmrca Keti – dok je Meryl u kamionetu i dalje stajala na zelenom svjetlu i buljila, malo u muža, malo u kvaku na vratima auta pa malo u crni kamionet ispred njih – Kad ona nije sigurna jel treba otići iz auta ili ostati tu gdjeee jeeeeee... - protuli Keti.
- A ko je taj čovjek ispred njih? Zašto napokon ne krene? - sad sam se baš zainteresirala za radnju.
- To je Clint Eastwood i on čeka... ma... objasnit ću ti kad budeš malo veća... - zaključi Starka razgovor o ljubavnim zavrzlamama, kamionetima i semaforima, ispuše nos u maramicu i nastavi:
- Čuj, Mimi, daj mi donesi odozgora iz špajze jedno ulje kad si već tu.-
- Hoću, mama, nemoj više plakati. Nego... mama... hoćeš mi kupit sutra one žute espadrile šta si rekla? Svi ih iz razreda imaju. Vidjela sam ih na Korzu, u onom dućanu Majka i dijete. - iskoristila sam trenutak.
- Aha, dogovorit ćemo se...- odgovori mi Keti suznih očiju prateći kako crni kamionet napokon daje žmigavac i skreće lijevo.
...
- Mama, pa ti mene uopće ne slušaš! – iz misli me prene Maša dok se na ekranu vrtila odjavna špica, a pjesma sve tužnije odzvanjala dnevnom sobom... I will always love youuuuuuu......
- Ma slušam, slušam, gdje si rekla da si vidjela One Direction?- otrgnem napokon pogled od ekrana.
- Nisam ja, učiteljica Ana ih je vidla u Londonu! Taman su išli u hotel!!! Hoćemo i mi ić u London pa da ih isto vidimo? -
- Aha... dogovorit ćemo se. – odsutno sam odgovorila, još uvijek u mislima s jadnim Kevinom, ostavljenim na aerodromu - Ajde sad u krevet, stvarno je kasno.-
- Laku noć, mama! I nemoj više plakati!- veselo će Maša i odjuri prema svojoj sobi.
Stvar je u tome što, unatoč svom uloženom trudu i energiji, nakon nekog vremena jednostavno počneš biti nalik svojim roditeljima. Što i nije tako strašna stvar, jer su tvoji roditelji sasvim fini i savršeno pristojni ljudi, ali nakon što većinu burnih dvadesetih provedeš svim se silama trudeći da ostatku svijeta pokažaš kako si baš skroz drugačiji od svojih staraca, ova te činjenica u tridesetima nekako poklopi.
Počne to sasvim bezazleno, s nekom rečenicom koju je uvijek upotrebljavala tvoja mama. Kad sam ja bila mala, rečenica koju sam najčešće slušala bila je: Dogovorit ćemo se.
Ovako je to nekako izgledalo...
- Mama, mama! – uletila sam nadobudno u kuhinju jednog ljetnog popodneva dok je Keti, uz asistenciju Bake Marice, stajala uz šparet i miješala džem od marelica – Hoćeš me vodit na koncert New Kids on the Block? -
- Mhhhh... dogovorit ćemo se. - odvrati mi Keti kroz paru usput odmjeravajući koliko Baka Marica u lonac sipa šećera.
- Stvarno ćeš me vodit? - poveselim se - Ali koncert je u Americi! -
- Može, može.... dogovorit ćemo se - žustro će Starka, misli usmjerenih na šećer.
- Čuj... Mimi – napokon se okrene prema meni - Oćeš trknut na brzinu mami u dućan po još kilu šećera? -
- Aha, a oćemo stvarno ić na koncert? - skakutala sam uzbuđeno po kuhinji.
- Kakav koncert ?- Keti me zblenuto pogleda i na trenutak prestane miješati džem.
- Mama!!! Pa ti mene uopće ne slušaš! - ljutito se okrenem i iziđem iz kuhinje.
S vremenom sam shvatila da je Dogovorit ćemo se šifra za – Nema šanse, mala. To su bile tri roditeljske riječi koje nisam mogla smisliti. A onda, sam jednog dana shvatila da i ja, s dječjim pitanjima i dnevnim zadacima koji su se sve većom brzinom kovitali oko mene, dok jednom rukom miješam juhu, a drugom držim telefonsku slušalicu - sve manje slušam svoju djecu. I sve više u razgovoru s njima upotrebljavam one tri čarobne riječi: Dogovorit ćemo se.
- Mama – izderao mi se tako neki dan Roko iza leđa – Jesi ti kad letjela u raketi? -
- Mhh? Jesam, jesam. – odvratim mu uvjerljivo dok sam buljila u monitor računala pokušavajući platiti račun za plin.
- Stvarno? A kad? - razveseli se Roko.
- Mhhh, pa prošli vikend. - ukucavala sam brojke s računa.
- Grga, mama je letila u rrraketi! U rrraketi, sad mi je rrrekla! - razgali se Roko i počne skakati oko mene.
Da se razumijemo, ni klinci ne slušaju nas. No, tu samo treba biti oštar. I dosljedan.
Ali o dosljednosti te tome kako vas klinci u dućanu mogu vrhunski osramotiti i zašto trogodišnjake nije uputno voditi u HNK – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Moram ugasiti TV i ustati iz fotelje. Začula sam Mašu kako me tiho doziva iz svoje sobe.
- Mama, oćemo stvarno ići u London? - kroz san me upita Maša nekoliko trenutaka kasnije, zabarušena pod poplunom - Ja bi jako htjela upoznati Zayna iz One Direction, znaš. Misliš da bi on pričao sa mnom? -
Nisam imala srca reći joj kako stvari stvarno stoje s tim Zaynom. Napokon, i ja sam do četrnaeste bila uvjerena da ću se udati za Joeyja iz New Kids on the Block.
- Dogovorit... zapravo, mislim da bi baš i mogle ići u London – samo mi cure – ti, ja, Teta Tina i Baka. Šta kažeš? -
Ali, Maša je, grleći u ruci svog zeku za spavanje, već utonula u carstvo snova, i vjerojatno, sjedeći u nekoj kavani uz Temzu, sa Zaynom ispijala poslijepodnevni čaj.
- 11:56 -
četvrtak, 11.02.2016.
Priča o Rodilištu, pohanom mesu i rozim ružama - dio treći
Starka je sve organizirala. Ja se ne moram ništa brinut. Krenut će iz Karlovca za deset minuta, Bero i ona, ma za dvadeset minuta uvrh glave, i pokupiti me za sat vremena. Za sat i pol maksimalno trubnut će mi pod prozorom i idemo ravno u Rodilište. U posjet Seki Tini. Dobro, ne baš doslovno ravno u Rodilište jer...
- Čuj... usput ćeš mi samo iskočit kod Name na Kvatriću, moram si pod hitno kupit Subrinu.-
-Aha, a jel treba šta odnijet Tini? - interesirala sam se s druge strane linije.
- Ja košare s hranom po rodilištima više nosit neću. - uzrujanim mi je glasom priopćila Keti. - Neće se meni više niko tamo smijati. - zaključi i poklopi mi.
Spustila sam slušalicu i nasmiješila se prisjetivši se košare s hranom koju je Keti u bolnicu donijela onog prohujalog proljetnog popodneva, došavši u posjet meni i Maši...
Teško je pronaći riječi koje bi mogle opisati famozan nulti dan u Rodilištu - dan kad rodiš Bebu. Osjećaš se, u jednu ruku, poput holivudske zvijezde nakon filmske premijere. Mobiteli oko tebe bjesomučno zvone i vibriraju, čestitari šalju SMS poruke, a osoblje bolnice donosi ti brzojave. U drugu se pak ruku, zarobljena u teškom i bolnom tijelu, osjećaš kao nekakva isprebijana skitnica, hospitalizirana jer ju netko dobro premlatio letvom.
Sve je oko tebe u lelujavoj narkotiziranoj izmaglici, isprekidanoj zvonjavom mobitela, SMS izljevima euforije i medicinskim sestrama koje uzduž i poprijeko marširaju po sobi, raznose okolo bebe, guraju ti pod ruku toplomjer, popravljaju krevete, iznose i unose tacne i naravno, pripremaju te za vrhunac bolničkog dana - Vizitu.
Vizita je na bolničku scenu svakodnevno nastupala oko podneva. Već oko 11 sati medicinske bi sestre, jedna za drugom, nervozno počele ulaziti u sobu i preplašeno nas upozoravati da maknemo sve stvari s ormarića - jer će valjda doktore šlagirat ako na ormariću vide paket jastučića za dojenje-, budemo tiho i disanje svedemo na minimum – Vizita samo što nije.
Tog su nas, mog nultog bolničkog dana, sjećam se, još i pristojno zamolile da ne idemo na WC i općenito se ne klatimo gore - dolje po hodniku jer je u apartmanu za rodilje na Odjelu baš boravila jedna naša poznata TV voditeljica, a njezin poznati TV - Muž će joj baš doći u posjet. A on bi valjda baš pao u nesvijest od čuda da na hodniku sretne rodilju u spavaćici na točkice koja se tuda klatari na putu do WC-a.
Mobiteli su zvonili cijeli dan. Cimerice su, uzduž i poprijeko, svakoj osobi koja bi nazvala u tančine prepričavale svoj porod, broj šavova te težinu i duljinu djeteta, dodajući priči svaki puta još poneki sočan detalj.
I moj je mobitel neprestano zvonio i vibrirao. Iz polusna me oko jedan sat probudila Starka koja mi je obznanila da će mi danas popodne u posjet doći samo ona, Deda Bero, Seka Tina i Baka Marica.
- Dobro, dobro... - promrmljala sam omamljeno... – Samo mi donesite nešto slatko. Čokolade. I voća. I neki sok. Umirem od žeđi. -
-...i ako se ja ne bi ljutila, došla bi i Biba. - nastavila je Keti.
Doći će i njezina kćerka Melita koja baš danas ide za Zagreb jer sutra ima ispit. Dovest će ih Bibin Muž. On će ih čekati na parkiralištu jer...
-...je Baka Marica rekla da muški nemaju šta tražit po Rodilištu, da se ne znaju ponašat i zvjeraju okolo bez ikakvog reda – obavijestila me Keti, dok, sam, još pod utjecajem analgetika, tonula u narkotizirane snove.
- Aha, može... čokoladu... i sok... - promrmljala sam obamrlo. - Nemojte kasnit...zjeeev...bebe pokazuju točno u pola pet. - zaključim razgovor i mobitel gunem pod jastuk.
Iz lagane me ošamućenosti nakon desetak minuta prene nekakvo vibriranje pod glavom.
- Zaboravila sam ti reć, Biba ti nosi preslatko šlingano odjelce od Tete Vete. Sašila ga je posebno za Mašu, za krstitke. Usput, kad ste planirali krstitke? - brbljala je Keti bez predaha - I da, oni bi ipak svi došli gore, žao im je Bibinog Muža ostavit samog na parkiralištu.-
- Nek dođe ko hoće!!! - bila sam već lagano na rubu šećerne krize, živaca i znanosti - Samo mi donesite voće, sok i čokolade!!! - proderem se napuknutim glasom.
Kad sam se tog popodneva, nekoliko minuta prije pola pet, munjevitom brzinom dovukla hodnikom Odjela za rodilje, iza zatvorenih staklenih vrata koja su Odjel odvajala od ostatka svijeta, uočila sam već popriličnu gomilu ljudi. Ženski dio gomile - bake, mame, sestre, tete, ujne i strine - zalijepio se radoznalo za staklo, dok su muškarci, mahom s rukama u džepovima, besposleno zvjerlali uokolo, s nelagodnim izrazom lica prebrojavajući pukotine u stropu. Pregledala sam nabrzaka ekipu i zaključila da jedna trećina te gungule otpada na mene. Nagurane u masi prepoznala sam Dedu Beru, Baku Keti, Seku Tinu, Baku Maricu, Bibu, Bibinog Muža i Bibinu kćer Melitu.
Pokazivanje beba bilo je zakazano točno za 16:30. Gomila unezvjerenih njuški prilijepila se, uz nešto naguravanja i laktarenja, u 16:29 za staklo ulaznih vrata Odjela, čekajući da medicinska iz ogromnih kolica u kojima su, poput kruščića na polici pekarnice, jedna do druge bile natiskane bebe, izvadi baš onaj slatki crnokosi paketić koji ih je zanimao.
Netko bi iz gomile viknuo bebino prezime i sestra bi iz kolica podigla traženi zamotuljak. Svjetina bi s druge strane stakla u taj čas sinkronizirano uzdahnula:
Aaaaaaaaaaaaaaa..... i upala u sveopću euforiju.
Bilo je nekako čudno gledati preko stakla te ozbiljne i odgovorne odrasle ljude kako se krevelje, plješću, belje, rade grimase, glupiraju, kucaju po staklu i padaju u trans svaki put kad bi medicinska iz kolica podigla novi crnokosi smotuljak.
Bebe su se, za razliku od odraslih, ponašale sasvim pristojno. Počešljane, svježe okupane i namirisane, rumenih obraščića i čvrsto zatvorenih okica, sve su tu halabuku podnosile manje-više stoički. Tek bi koja tu i tamo zatreptala od fleširanja bliceva i naboranu ručicu zaštitnički prinijela licu. Rukom sam preko stakla Keti, koja se baš s nekom babom laktarila oko prvog mjesta do vrata, ponosno pokazivala na treći paketić u nizu – Mašu. Keti se, izguravši bakicu u drugi plan, bacila na staklo i počela nešto uzbuđeno vikati.
- Bero, odi je vidi, ista ja, ista ja kad sam bila mala!!! - pročitala sam joj s usana.
Njezino je uzbuđenje, doduše, malo splasnulo kad je sestra, začuvši iz gomile naše prezime, iz kolica podigla četvrtu Bebu, a ja shvatim da treći paketić u nizu uopće nije bila Maša – ups.
Ruku na srce, sve su te bebe izgledale manje-više isto. Razlikovale su se samo po broju sobe, koji im je, kako se ne bi zagubile u dnevnom transportu od Sobe za bebe do Staklenih vrata, rukom bio napisan na ampideklu, i po frizuri. Sve su curice, naime, imale irokezu, a dečki zalizane frizure s razdjeljkom na lijevoj strani, baš kao da će u pola osam voditi Dnevnik na prvom programu.
***
Kad su bebe napokon odvezli od raspamećene rulje, i nama je mamama bio dopušten susret s posjetiteljima s one strane vrata. Prošla sam kroz staklena vrata na kojima je velikim plavim slovima pisalo
Posjetiteljima ulaz zabranjen, a ispod toga, isprintano na bijelom A4 papiru:
Zabranjeno unositi cvijeće u sobe.
Starka mi odmah s vrata, ljubeći me u obraze, u ruke ubaci ogromni buket rozih ruža. Biba me fleširala blicom, a svi su se ostali pokušavali sa mnom rukovati. Neki su i pljeskali. Da nisam stajala nasred slabo osvijetljenog sivog hodnika u širokoj i krajnje nepraktičnoj bolničkoj spavaćici na roze tufnice, tirkiznom šlafroku i ogromnim krznenim šlapama, učinilo bi mi se kao da sam na dodjeli Oscara.
Taman sam, s buketom ruža u rukama, htjela održati govor zahvale, kad me Baka Marica spusti na zemlju:
- Kud si ti takva gola izašla van? Ovdje je hladno ko u kusnici. - i krene mi stezati pojas na šlafroku.
- Daj, Baka, molim te – okrenula sam očima - pa ovdje je plus 35! - ali me baka poklopi potpuno ignorirajući činjenicu da su Odjel za rodilje grijali poput turske kupelji:
- Dobro, dobro. Samo se ti igraj! - Četrdeset dana ne bi smjela na proz... -
- Draaga, Maša je najljepša od svih! Ista ja kad sam bila beba! – Biba nestrpljivo odgurne Baku Maricu i baci mi se u zagrljaj, opalivši me pritom u bolna leđa ogromnom ljubičastom torbom krokodilskog uzorka – i tako spasi prodike o otvorenim prozorima.
- Kako si, Mala? - Bero se progura do mene kad me Biba napokon ispustila iz svojih šapa i odzveckala od mene, i nježno mi rukom prijeđe preko kose.
- Pa ono, pet sati je trajalo...moglo je biti i gore... - slegnem ramenima i nastavim – Mislim, nije bilo tako straš....-
- Hah, da gore! Dvadeset i četiri sata sam ja nju rađala, dvadeset i četiri sata! – prekine me Keti i značajno pogleda Seku Tinu koja, okrene očima i bespomoćno promrmlja: - Evo je opet...
Starka nikako nije mogla zaboraviti činjenicu da je Seku Tinu navodno rađala 24 sata. I u svakoj joj je mogućoj prilici i neprilici to nabijala na nos.
- Čuj... – nastavi Keti vadeći iz košare u Berinoj ruci nekakvu smeđu rajnglu – onda nije bilo ultrazvuka.-
Biba je suosjećajno kimala glavom: – Je, pa znam, ja da ti ne pričam kaj sam ja prošla, mene su...-
- Jeste mi donijeli voće i čokoladu? - prekinula sam potencijalno klafranje o porođajnim mukama i bacila pogled na košaru u Berinoj ruci.
Muk.
- Ajooj, oprosti, vrećica iz dućana mi je ostala na stolu! - Keti prekine tišinu. - Al gle šta sam ti donijela! - rukom pokaže na smeđu rajnglicu odloženu na plastični narančasti stolac. Na drugi stolac rasprostre veliku platnenu salvetu i nastavi:
– Nakon poroda ti je ionako najbolje pojest malo juhe s rezancima - zaključi mudro i u ruku mi ubaci žlicu i vilicu.
Zavirila sam sa strepnjom u košaru – ispod plastične zdjelice sa zelenom salatom skrivao se protvan s roladom od pekmeza, a iz paketića u alufoliji širio se miris pohanog mesa.
- Ne mogu vjerovat! Pa kak si mogla zaboravit voće i čokoladu?!? - izderem se uzrujano - Pet puta sam ti rekla... -
- Vidjet ćeš ti kako je to. - Keti izgovori svoju omiljenu rečenicu i uvrijeđeno podigne nos - Sad kad imaš svoje dijete. -
Nakon još pola sata lamentiranja o tome na koga Maša sliči, nagovaranja da si ipak, baš sad, na hodniku pojedem nešto na žlicu i natezanja oko toga tko će preuzeti pohano meso – posjetitelji su otišli. I ostavili me samu da stojim nasred bolničkog hodnika - s ogromnim buketom rozih ruža u jednoj i pohanim mesom u drugoj ruci. Samo što...sad više nisam bila sama. U sobi broj 8 čekala me Maša.
I, evo, vidim kako je to. Zapravo, od onog proljetnog jutra u rađaonici, uviđam sve više onih činjenica o kojima mi je cijelo djetinjstvo trubila mama.
Shvatiš neke stvari kad postaneš majka. Primjerice, kako je moguće da tvoja mama nazove Rodilište minutu prije nego što ćeš roditi. Ili zašto je cijelu tu proljetnu noć probdjela plačući i strepeći, u iščekivanju vijesti iz bolnice.
Shvatiš kako je moguće da u djeliću sekunde automatski ispružiš ruku i dohvatiš Mašu trenutak prije no što se razbije padajući po stepenicama. Ili kako si uspjela ući u kuhinju baš tren prije no što je Roko stavio ruku na vreli štednjak i spriječiti ga da se oprži. Ili kako ti, prije od svih, bacivši samo jedan pogled na Grgine rumene obraze, znaš da će za sat - dva dobiti temperaturu.
I shvatiš kako neki od onih savjeta koje ti je mama davala, zapravo nisu loši. I sve ih više počinješ primjenjivati na svojoj djeci.
Ali o tome kako, usprkos svemu, s godinama sve više postaješ nalik svojim roditeljima - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Crveni fiat potrubio je pod prozorom. Moram se požuriti. Već je 15 do 4. U pola 5 u Rodilištu pokazuju bebe. Nadam se da ćemo stići na vrijeme i uspjeti vidjeti - Lili.
- 11:38 -
četvrtak, 04.02.2016.
Priča o Rodilištu ili Zašto je mama ipak mama? - dio drugi
... odložila sam mobitel na šank i šalicu kave zamijenila čašicom. Morala sam nazdraviti. Prije pola sata na ovaj je neobičan i divan svijet stigla - jedna Curica. Priopćila mi je to maloprije Seka Tina. Nazdravila sam novoj članici ove razbarušene i šarene priče koju nazivaju Život i sjećanja me opet ponesu u onu proljetnu večer kad se Svijetu spremala pridružiti jedna druga curica...
- Ajme meni! - uzviknula sam i udahnula – izdahnula - shshsh – shshshs - taman kad smo završili s alapačom i krenuli dalje put Rodilišta.
- Jel trud? - panično će Muž i nagazi po gasu.
- Ma ne, zaboravila sam se našminkati! - odvratim mu i kroz udah - shshhs - nabacim na trepavice malo maskare i - shshhs – izdah - narumenim obraze.
- Tako. To smo riješili – zadovoljno se ogledam u retrovizor, našto Muž otvori usta i po običaju htjede zaustiti: Rekao-sam-ti-da -mi-ne-okrećeš-retrovizor-dok-vozim, ali presječem ga u pravo vrijeme nadošlim trudom:
– Aaaaaa... boli - shshs – auuu – shhsssh -.
- Stani! - shshhs – prodišem trud i zaviknem na Muža – jer sam, dišući i blejeći kroz prozor auta, pogledom zapela za mali osvijetljeni izlog. PEKARNICA - svijetlila su narančasta slova iznad staklenih vrata.
- Šta je sad? - Muž će pomalo nestrpljivo.
- Nisam ništa jela – shshss - cijeli dan – shshhs – shshhs -usta – nos – daj mi odi kupi hrenovku u pecivu i - shshhs - dva kroasana - shshhs - s čokoladom. -
- Ali, maloprije si pojela pola kutij napolit... - Muž se pokuša pobuniti, ali me baš u taj čas zgodno probode pod lijevim rebrom.
- Auuuu – boli! – shshshs – shshsh – rukom mu signaliziram da iziđe iz auta .
- I lisnato - shshhs - s višnjom! – shshhs – zaderem se kroz prozor prema silueti što je otvarala vrata pekarnice.
U čekaonicu Rodilišta ušla sam petnaestak minuta kasnije, sita i s blaženim osmijehom na licu - trudovi su malo popustili. Bilo je tu nekoliko žena. Muževi su mahom sjedili na narančastim plastičnim stolcima, a žene su, uzdišući i pušući sve u šesnaest, marširale prostorijom gore – dolje.
- Koji vam je ovo put? - obrati mi se jedna od žena što je nervozno stupala po čekaonici. -
- Prvi. Baš se veselim. - odvratim joj i uputim prema Mužu jedan slatki osmijeh.
- A Vama? –
- Hah – uzvrati mi ona, učinilo mi se, nekako sarkastično - treći. – i uputi otrovan pogled Muškarcu koji je kunjao na narančastom stolcu leđima naslonjen na radijator.
Sam porod prošao je sasvim pristojno. Zvučna je kulisa, doduše, bilo malo zastrašujuća.
- Dajte mi neke lijekove! Bilo šta!! Može i one šta ste testirali samo na miševima!!! – orilo se iz boksa do, popraćeno bolnim uzvicima.
- Hoće i meni bit tako? - naivno upitam Muža dok su me dvije medicinske, oboružane žicama, sondama, priključcima i gumbićima, potpuno ravnodušnih izraza lica prištekavale na CTG.
- Ma neeee... – pa kaj ne vidiš da ona dramatizira! - utješi me on, a rađaonicom se, isprva prigušeno, pa sve snažnije, kao iz neke dubine, počne razlijevati jednoličan zvuk otkucaja bebinog srca.
- Dajte mi nešto! Bilo što!!! - zaurlala sam par sati i stotinjak trudova kasnije na nekog balavca od specijalizanta koji nije mogao imati više od dvadesetpet, kad me, razgrnuvši cvjetni zastor rađaonice, pristojno priupitao kako sam.
Još nekoliko sati kasnije i stotinjak trudova više, zajedno s prvim tracima narančaste zore na zagrebačkom nebu - na svijet je pristigla Maša.
Bilo je kao na filmu. Dobro, ne baš kao u onim starim vesternima jer mi nitko nije u usta gurnuo bocu konjaka i urlao da treba donijeti ručnike i vruću vodu, ali ipak.
Taman kad su se sve Bijele kute o radijusu od pedeset metara strknule oko mene, a sestre počele zatvarati prozore i vikati: Porod! Porod! - svi spremni za Mašin spektakularan dolazak - iz boksa do začuo se tupi udarac.
Trenutak slave skoro mi je ukrao neki tip kojem je od cijelog tog sudjelovanja u porodu odjednom pozlilo i baš se u tom trenutku sjetio onesvijestiti te pritom opaliti u neku lampetinu iza sebe i lijepo razbiti glavu. Sestre su simultano okretale očima, a značajan dio Bijelih kuta prebacio se u boks do i prionuo na šivanje ranjenika.
Desetak minuta nakon Mašinog spektakularnog dolaska Muža su poslali van. Nije izgledao loše. Nedostajalo mu je, doduše, par gumbića na košulji i koja dlaka na prsima, a i dramatizirao je tražeći liječničku pomoć jer mu je desna ruka navodno bila uganuta.
Kad je sa sestrom otišao na previjanje ruke, djelovao je pomalo ošamućeno. Nešto se čudno dogodi muškarcima koji prisustvuju porodu. Valjda im se zauvijek uništi ona romantičarska iluzija da djecu ipak, odjevene u roza ili plava odjelca, u Rodilište spušta neka ogromna dežurna roda što kruži iznad bolnice.
***
Čim su mali zgužvani paketić umotan u rozu dekicu odveli na kupanje - ja sam lijepo udrila u plač. Isplakala sam sve. Strah, iščekivanje, bol i sreću. Plakala sam jer nisam mogla vjerovati da sam postala mama, plakala sam jer su mi se u prvom razredu osnovne djeca u školi rugala, plakala sam zbog hormona i jer su mi, odmah nakon poroda, za ručak donijeli moje omraženo povrće – ciklu.
Dok sam tako ležala i ridala iz petnih žila, priđe mi jedna od Bijelih kuta.
- Čestitam, gospođo! Jeste dobro? -
- Jee – šmrrrrc - saaam. -
- Doktore, jel Vas mogu nešto – kghhšmrrc – pit... – šmrccc – pitati – nastavim kroz suze.
- Recite, recite, što vas zanima? – doktor izvadi ruke iz džepova, popravi naočale na nosu i namjesti znanstvenu facu.
- Jel mi se - kghhšmrrrc – razmazala maskaraaa – procijedim i nastavim tuliti brišući prstima crne slojeve šminke ispod očiju.
- Nije, lijepi ste. - doktor se nasmiješi i potapše me po ramenu.
Jadan čovjek. Očito nije imao srca reći mi da s onim crnim podočnjacima izgledam ko zaplakani rakun kojeg je pregazio vlak.
- Zvala je Vaša mama. - obrati mi se odjednom odrješito spremačica, dok je ujednačenim ritimičkim pokretima brisala podne pločice ispod stola za rađanje.
- Mama !? Kog je zvala? - začuđeno joj odvratim.
- Da, mama. No, pa kaj se čudite? Nazvala je u Rodilište minutu prije neg kaj ste rodili. - nastavi spremačica, sad užurbano kupeći tacnu i tanjur s netaknutom ciklom - i rekla da bu Vas popodne došla posjetit. -
Obrisala sam suze. I nasmiješila se.
Kažu da zaboraviš na bol čim u ruke primiš svoje tek rođeno dijete. Ne zaboraviš ju. Samo ju potisnu neke druge slike. I zvuci.
Onaj trenutak kad očajnički ženski urlik zamre i zamijeni ga dječji plač, a sve sestre i svi doktori oko tebe odjednom izgledaju kao da su dobili na lotu.
Ili pogled na primalje koje s lakoćom i istreniranim pokretima, kao da nad sudoperom drže šalice za kavu, kupaju tek rođena mala bića, stavljaju ih na vagu i viču: 3 750, 53 centimetra!
Ili kad ti, zamotano u staru iscufanu dekicu, napokon donesu to malo, drhteće, izgužvano i bespomoćno, tvoje biće.
Te se slike i zvuci i radost svih oko tebe urežu u tvoju svijest jače od boli.
Ali o radosti i reakcijama uže i šire rodbine i zašto je mama u cijeloj toj priči ipak mama – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku opet zaplesao. Moram se javiti. Zove me mama.
-
-
- 10:35 -
petak, 29.01.2016.
Priča o Rodilištu ili Kako izabrati ime i treba li djecu plašiti Vukom? - dio prvi
Sjedila sam jednog nedavnog prohladnog ranojesenskog utorka za kuhinjskim šankom, sa šalicom kave u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, nestrpljivo iščekujući poziv iz Rodilišta. Seka Tina je svaki čas trebala roditi Bebu. Beba je još uvijek imala radni naziv Beba ili Curica jer se Tina nikako nije mogla odlučiti za ime. Vidite, Seka Tina je po svojoj prirodi bila pomalo neodlučna pa je pitanje Bebinog imena prije nekoliko mjeseci dala na javnu raspravu.
Krug imena koja su ulazila u obzir smanjila je u dvadesetom tjednu trudnoće, kad je doznala da će Beba biti Curica, na četristotinjak. U dvadeset i petom tjednu trudnoće rezolutno je odbacila mogućnost da se Curica zove Daliborka, Alisa, Jadranka ili Kasandra. Sva su ostala ženska imena još uvijek bila u igri.
Višemjesečna je javna rasprava o imenu Curice bila dinamična i s neizvjesnim ishodom. Ja sam zdušno navijala da se Curica zove Natali. Sekin Muž Šogor zapeo je za ime Miranda, a Maša je zapela da se Curica, baš kao i ona, zove Maša. Baka Marica je rekla da bi svakako trebalo izabrati neko ime iz katoličkog kalendara. Doktor je navijao za ime Katarina, a bakica za sir i vrhnje na placu predložila je da se Curica jednostavno zove - Anica.
Starka je pak uporno sugerirala da bi se Beba svakako trebala zvati Ksenija.
S nostalgičnim se pogledom tako, nakon jednog karlovačkog obiteljskog nedjeljnog ručka, obratila Seki Tini:
- Znaš, ti se se trebala zvati Ksenija, to mi je bilo prekrasno ime, al šta sam mogla kad se tak zvala njegova bivša cura – frknula je i glavom pokazala prema kauču gdje je Bero pozorno drijemao uz Plodove zemlje.
- Nije bila Ksenija nego Kristina - opet si sve pomiješala - razbudi se Bero odjednom.
Bivša Ksenija/Kristina očito je bila kamen spoticanja između Bere i Keti jer se na sam spomen njezina imena Starka zajapuri i prosikće prema kauču:
- Nju mi nemoj spominjat! -
- Uostalom, mene nemojte uplitat, znate dobro koji je moj prijedlog. - nastavi Bero i uvrijeđeno zafrkne brk.
Deda Bero nikako nam nije mogao oprostiti što ni jedna od nas svoje dijete, prema stoljetnoj obiteljskoj tradiciji, nije nazvala - Šimun.
- Dosta! – Seka Tina je odlučila lupiti šakom o stol - neće se zvati ni Ksenija ni Kristina, a bome ju ne mogu nazvati ni Šimunka! - nema više rasprave, ja ću odlučiti!
Iako je javna rasprava o imenu Curice ovime bila okončana, savjeti i prijedlozi i dalje su prštali sa svih strana.
Savjeti i prijedlozi o svemu i svačemu zapravo započnu prštati onog trenutka kad netko od bliže rodbine primijeti pod majicom trudnički trbuščić – mudro sam zaključila kroz gutljaj kave i, u iščekivanju poziva iz Rodilišta, počela se prisjećati onih dana kad sam, prije nekoliko godina, užoj rodbini ponosno objavila da će za nekoliko mjeseci dobiti prvo unuče i praunuče. Bila sam tada tek nekoliko tjedana trudna s Mašom.
Počelo je, kao i obično, s Bakom Maricom. Ona me iste večeri nazvala i savjetovala da svake večeri prije spavanja obavezno popijem šalicu kamilice. I da si zavežem nešto oko leđa.
Dobro, Baka, hoću.
Onda su, proporcionalno s povećanjem mog trudničkog trbuščića, počela padati proročanstva o spolu djeteta. Susjeda s lijeve strane ograde mi je jedno jutro tako napomenula da sam se baš nekako proljepšala i da je to siguran znak da nosim curicu jer se s dečkima uvijek poružniš.
Susjeda s desne strane ograde mi je pak par dana kasnije rekla da sigurno nosim dečka jer sam se proljepšala, a poznato je da ti curice ukradu ljepotu, a uostalom i nisko nosim - to je siguran znak da je dečko.
Neka je dobronamjerna gospođa na tramvajskoj stanici, nakon što mi je bez upozorenja i dopuštenja ispipala trbuh, izjavila da je to bez greške curica, jer svi znaju da se cure nose nisko. A ako baš hoću znati sigurno, neka se probam spustiti u čučanj. Ako uspijem otprve, bez da me zanese udesno - stoposto je cura!
Nije mi bilo do čučnjeva na tramvajskoj stanici pa sam skinula njezine ruke s trbuha i uz osmijeh i diskretno kolutanje očima ljubazno zahvalila na savjetima.
No, savjeti ne prestaju prštati ni jednom kad rodite dijete. Baš naprotiv. Odjednom svaka bakica na ulici zna je li vašem djetetu vruće ili hladno.
Tako one pothlađene ili s reumatskim problemima redovito prilaze kolicima i zaguguću:
- Guguuu, kak Vam je slatki! Dajte mu navucite dekicu, pa smrznut će se jadno dijete! -
One druge, koje trenutno prolaze kroz klimakterijske promjene u vidu valova vrućine, redovito će vam na cesti usred ciče zime savjetovati:
– Pa zaboga miloga, dajte tom djetetu skinite kapu! Skuhat će se! Buci – buci – buci! -
Najdalje je u području pedagoškog savjetovanja mladih majki ipak otišao neki čiča kojeg sam srela šečući u kolicima jednogodišnjeg Roka jednog toplog subotnjeg prijepodneva po karlovačkom placu. Roko je baš bio udrio u sveopći plač i deračinu koju sam ja pokušala stišati klasičnim pedagoškim metodama: šuškanjem – Šššššššššššš.. - i ubacivanjem dude u usta. Odjednom mi teturajući priđe neki mršavi oronuli čiča odjeven u prljavo i zgužvano sivo odijelo, izmoždenog lica zaraslog u neurednu sijedu bradu.
- Gospođo – čiča će mi zavjerenički, lagano se njišući – Nemojte mi zamerit, al ovak niš nećete napravit - hik – morate ga - hik - plašit s Vukom! S Vukom!!! - i povukavši gutljaj pive, zorno mi to krene demonstrirati, oponašajući vučje zavijanje:
– Auuuuuuu! Auuuuuuuu! -
Ja sam nato skupa s kolicima i Rokom uhvatila maglu. Roko je, doduše, nakon ove pedagoškevučje metode, smjesta ušutio.
Bilo to s pedagoškim metodama kako bilo, tjedni su u prvoj trudnoći prolazili, savjeti prštali, a dan se poroda bližio. Dan – dva prije očekivanog termina nazvala me opet Baka Marica i ohrabrila riječima da je ženi grob otvoren četrdeset dana poslije poroda, i da kad rodim, ni pod razno ne izlazim na prozor bar još mjesec dana.
Napokon, osvanuo je i taj dugoočekivani dan. Lagani su trudovi krenuli rano ujutro - pa to uopće nije tak strašno ko što pričaju - pomislila sam. Kasnije tog dana, nakon cjelopopodnevnog mjerenja razmaka između trudova i primjene naučenog na tečaju disanja - shshhs- usta – nos – shshhshs - pokupila sam svoj davno pripremljeni koferić za bolnicu i u kasnoproljetnu večer s Mužem krenula put Rodilišta na drugom kraju grada.
Sam put u Rodilište na drugom kraju grada prošao je mirno, osim što se razmak između trudova tamo negdje kod Stadiona spustio na pet minuta - shshsh- usta -nos – shshshsh-, što su svi semafori na Zelenom valu svijetlili crveno i što je Muž pronašao vremena da nekoj nalifranoj mršavoj i netrudnoj alapači, koja nas je zaskočila na zebri u Frankopanskoj, ljubazno objasni gdje se nalazi Cvjetni trg.
Ja sam dotle, diskretno škrgućući zubima kroz trudove i disanje - shshh – shshshs - usta – nos - usta – nos - shshhs - njega i alapaču uzaludno strijeljala pogledom.
Ali o tome kako je prošao put prema Rodilištu na drugom kraju grada i što se sve zbivalo te proljetne noći – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku odjednom zaplesao. SEKA TINA – pisalo je na displeju.
- 15:10 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 24.01.2016.
Sretan ro-đen-dan tii ...- dio drugi ili Izvedba Eventa Rođendan
- Samo malo! - povikala sam prema vratima trčeći po dnevnoj sobi s poluosušenom kosom, u isto vrijeme pokušavajući u lijevo uho ubaciti naušnicu, našminkati desno oko i uhvatiti još koju sekundu za uljepšavanje, ali uzalud -
Maša je već otvorila ulazna vrata i u dnevnu sobu nahrupe Seka Tina, Tom i Sekin Muž.
Ostali su gosti počeli pristizati oko 4. U roku dvadeset minuta napušteno je gradilište na rubu grada počelo neobično nalikovati na kaotičnu košnicu na rubu grada.
U pola 5 je zvono na vratima opet prodorno zazvonilo. Otvorila sam vrata, a na njima me raširenih ruku dočeka sitna, pretjerano našminkana ženica, odjevena u drečavoljubičastu majicu sa šišmiš rukavima i tajce s uzorkom leoparda - Biba.
- Boook, draga! – pružila mi je ruke u zagrljaj, dok su joj izblajhani uvojci letjeli na sve strane, popraćeni zveketom narukvica, lančića i naušnica. Taman kad sam se htjela ubaciti u njezin prenaparfumirani zveckajući zagrljaj, spazila je iza mojih leđa Mašu. Odgurne me laktom u trbuh, poleti prema njoj i izljubi ju, ostavljajući joj po obrazima tragove jarkocrvenog štifta.
– Hvala šta si me pozvala! - obrati mi se napokon - Ti znaš da ja Mašu jednostavno o-bo-ža-vam! Teta Veta je još pod haubom u frizeraju. Daj me podsjeti da ju pokupim oko 6! - izvergla Biba u jednom dahu i ispod oka odmjeri okupljenu gomilu. Baci nekoliko zračnih pusa u neodređenom smjeru i smjesti se za stol, tik do Bake Vesne.
Ne gubeći ni trenutka, s Bakom se Vesnom, poznatom i kao Svekrva, odmah baci na političko – poljoprivredno klepetanje - manje-više o tome ko će ući u Sabor i kako ove godine ništa od povrća nije uspjelo zbog mraza.
Košnica, ovaj stan, je izgledao kaotično. Po mojoj lijepoj bijeloj dnevnoj sobi, očišćenoj po svim europskim standardima, milili su u svim smjerovima ljudi svih mogućih uzrasta, pričali, vikali, smijali se, čavrljali i gazili po razmrvljenom čipsu i prosutim štapićima. Neko je dijete smokijem kroz prozor gađalo prolaznike na parkiralištu. Tom je, uz glazbenu podlogu Kad si sretan, lupi dlanom ti o dlan!, nasred sobe izvodio breakdance. Roko se, uz istu glazbenu podlogu, hrvao na kauču s nekim balavcem. Jedna je beba, koju nikad prije u životu nisam vidjela, puzala preko dnevne sobe, vukući za sobom moj najdraži šal od kašmira.
Izbjegavala sam očni kontakt s gomilom, jer bi uzvanike pogled na moje ispaćeno lice izgleda asocirao na to da baš sad podhitno nešto trebaju: malo vode – novu čašu - vadičep - samomrvicumineralnetemolim - gdjejeWC? - neku drugu muziku – usput mi dobronamjerno sugerirajući:
- Daj se malo sjedni – da popričamo. -
Spretno izbjegavši očni kontakt sa Sekom Tinom koja se s drugog kraja prostorije derala da joj donesem samo mrvicu mineralne, pogled mi odluta prema kutu dnevne sobe. Tamo je, pomalo osamljeno, s plastičnim čašama u rukama, stajao simpatičan par.
Visok zgođušan muškarac u kariranoj sivo-plavoj košulji i ljepuškasta oniža ženica u rozoj vesti i trapericama, poluduge plave kose zavezane u rep. Nikad vidla.
Okrenem se prema Mužu da ga upitam jesu to oni s njegovog posla, ali on u tom trenutku pomalo razjareno tresne vratima hladnjaka.
- A ****ga!!! - Zaboravio sam kupit pivo! -
Oko 6 nisam mogla ne primijetiti da Starke i Starog još nema, a da mi gosti pokazuju prve znakove šećerne krize. Bilo je očito da im je pun kufer i čavrljanja i pršuta i sira i narezaka i svako su malo razdražljivo pogledavali prema hladnjaku, očekujući da izvadim nešto slatko.
Taman kad sam htjela priupitati Muža hoću li na vidjelo izvući Zdravi kolač od zobenih pahuljica, pa kud puklo da puklo, on mi se zadere u uho:
– Ej, ko su... - započne, ali ne dovrši rečenicu, jer mi u džepu u tom trenutku zavibrira mobitel.
- Čuj... mi smo na kućicama – u aparatu zacvrkuće poznat angažirani glas – malo ćemo kasniti – al do 6 i 15 smo tamo sto posto. Pola sedam najkasnije. - užurbano će Starka s autoceste Karlovac – Zagreb.
- Aha, a kak to da kasnite? - odvratim ravnodušno.
- Nećeš vjerovat kaj se dogodilo! – nastavi Starka s adrenalinskim prizvukom u glasu - Vozim ja najnormalnije, kad kod Jaske – vuuuum – zamisli ti, sova mi se zabije u šajbu! Ti, ja zakočim, i torta mi lijepo odleti – sva sreća da je Bero držao na sebi francusku i juhu od rezanaca. Da, zaboravila sam ti reći - izvadi duboke tanjure, Baka Marica ti je poslala malo juhe! Moram ić, vozim! - izreferira mi Baka Keti i poklopi.
- Klinci, brzo će torta! - s olakšanjem se proderem prema gomili dječurlije.
Pokazalo se da je ova izjava bila pogreška. U dječjoj je galaksiji riječ brzo očito imala značenje odmah sad ove sekunde.
-Tortaaaa! Tortaaa! - prolomi se istog trenutka oduševljeno po dnevnoj sobi.
U pola sedam Biba je skočila sa stolca ko oparena jer se sjetila da je zaboravila Tetu Vetu pod haubom. Od Keti, Bere, Sove i Torte međutim nije bilo ni traga ni glasa. Oblio me hladan znoj dok sam pogledom prelijetala po dnevnoj sobi – dvadeset klinaca sad je stajalo pred ulaznim vratima, toptalo nogama i skandiralo: Tor-ta! Tor-ta! Tor-ta!
Morala sam hitro djelovati.
Plan B: na brzinu preoblikovati Kolač od mrkve u Tortu od mrkve i zapiknuti u njega svjećicu.
Plan C: poslati Muža u Dućan da zaviri u Ledo škrinju.
Odlučila sam se za plan C. Očajničkim pogledom po košnici krenem tražiti Muža, kad mi se ovaj odnekud stvori iza leđa i prodere u uho:
- E, ko su... -
Međutim, ostatak rečenice nisam čula, jer uto zazvoni zvono, a na vratima se, iza brda od alufolije, popraćeni zvučnom kulisom Tor -ta! Tor -ta! - pojave Deda Bero i Baka Keti.
Brzinskim pokretom otrgnem kolače Keti iz ruke i stavim ih na stol, a odrasle i dječje ruke nahrupe prema izvoru šećera.
- Prvo žene i djece, prvo žene i djece! – začula sam iza leđa glas Bake Vesne koja je pokušavala stabilizirati šećernu situaciju.
Međutim, uzalud, gomila je već bila gladna i ljuta:
– Pa nije ovo Titanic! -začujem odgovor s druge strane stola.
I tako, oblatnu po čupavac, čupavac po šapu - i došlo je vrijeme za veliko finale – Tortu.
Poredala sam patuljke za stol i prigušila sva svjetla. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Veliko finale moglo je započeti. Ili nije?
- Ko ima upaljač? - proderem se, promukla glasa, prema gomili u polumraku.
Muk. Zvuk pušačkog kašlja u pozadini.
- Kaj niko nema upaljač? - pokušam još jednom, napuknutim glasom.
Sablasna tišina. I onaj kašalj opet.
Vidite, kad sam ja bila mala, klinci su od roditelja skrivali da puše. Otkad smo ušli u Europsku Uniju, roditelji su nikotinsku ovisnost počeli skrivali od svoje djece, a na rođendanu ni za živu glavu nisi mogao naći jedan pošten upaljač.
Probijem se odlučno po polumraku kroz masu i po hroptećem zvuku nađem Posljednjeg Mohikanca Pušača. Ovaj mi kroz kronični pušački kašalj, dok su ga Žena i dijete strijeljali pogledom, na jedvite jade prizna da tu i tamo zapali - kgagagajkhh, khghhjjjkghgmkg - i da - kgklfkgglf - slučajno ima upaljač kod sebe – i potajno mi isti ubaci u ruku.
Bilo kako bilo, torta je podijeljena, uz savjete Baka koji su prštali na sve strane – reži malo tanje – Baka Keti, - reži malo deblje – baka Vesna - ... i rođendan se polako primicao kraju.
Iskoristim trenutak zatišja i bacim se na prvi slobodan stolac, zgrabim ostatak neke dječje torte i krenem jesti, kad mi priđe Muž, i upita me, pijući ostatke soka iz plastične HelloKitty čaše :
– Čuj, a zašto se ovi tvoji tamo u kutu s nikim ne druže? - i prstom mi pokaže prema simpatičnom paru u kutu – ljepuškastoj ženici u rozoj vesti i zgođušnom crnokosom suprugu u plavo-sivoj kariranoj košulji.
- Koji moji? Pa kaj nisu to .... s tvog posla? - odvratim mu.
- Nikad vidio. - ravnodušno će muž i zagrize komad čokoladne torte.
Ispostavilo se, na kraju večeri, da je simpatičan karirano-rozi par iz kuta – nakon što su taj dan odradili već dva dječja rođendana - jednostavno – promašio kuću, to jest rođendan.
Roza Vesta je mislila da idu kod njegovih prijatelja, a Karirani – da idu kod njezinih. Klinci su se za čas uklopili u ekipu i tako... dan je proletio.
Nismo im zamjerili. Bio im je ovo sedmi rođendan ovaj tjedan. Izljubili smo se, dali im malo francuske za put i rekli da se svakako moramo vidjeti idući vikend, kad njihov Niko slavi rođendan. Simpatičan par. Zalupili smo, negdje oko pola deset navečer, vrata za njima i ostatkom rođendanske gomile i bacili se – svatko na svoj kauč.
...
Kasnije te večeri, gledajući na monitoru rođendanske slike, obuzme me odjednom neki dojam da se neke stvari ipak nisu promijenile.
Istina, kad sam ja bila mala, roditelji nisu vozili djecu na drugi dio grada da bi se sat – dva kasnije smrzavali pred zaključanim vratima igraonice, gledajući svog ljubimca kako s krunom na glavi skakuće uz zvuke Uzbuna, čuju se sirene... , rođendanske si uzvanike tih dana mogao pobrojati na prste dvije ruke i svi su lijepo stali u jedan kadar.
Ali, dok sam tako zurila u Mašinu rođendansku sliku - shvatim da je sve ostalo na neki divan način - ostalo isto;
Dva reda zajapurene djece, kojima je najdraža igra, unatoč svoj našoj virtualnoj i materijalnoj animaciji, još uvijek - skakanje po namještaju. Dijete Koje Plače jer nije njegov rođendan i Bakina Ruka koja pridržava Slavljenika da ne padne na tortu.
Stvarno leti. To vrijeme. I minute i dani i godine.
Kad si dijete, čini ti se da nikad neće proći vrijeme do tvog sljedećeg rođendana i uporno svojim godinama dodaješ i onaj famozan dodatak – i pol.
A onda se jednog dana odjednom nađeš kako zuriš u rođendanske fotografije nekog djeteta koje baš nekako sliči na tebe. Samo što... to nisi ti - ti si negdje iza kamere - tražiš po ladicama čiste vilice ili brzinski pereš tanjure, a Ruka na slici je ruka neke Druge Bake. Ali sve ostalo je, zapravo, manje – više nepromijenjeno.
- Kako je narasla, jel da? – Muž će mi odjednom preko ramena. - i prstom pokaže na Slavljenicu.
Da, je. A čini mi se kao da je prošlo tjedan dana otkad smo, jednog prohladnog proljetnog jutra, paketić zvan Maša, nešto veći od HelloKitty čokoladne torte u koju je na slici puhala, donijeli iz rodilišta.
Ali o rodilištu i savjetima koji pršte sa svih strana – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Već sam došla do stana. Muž je otvorio vrata i sjetila sam se da ga moram nešto pitati:
- Čuj... a da mi za nedjelju ipak nazovemo neku igraonicu? -
- 22:21 -
utorak, 19.01.2016.
Kak to misliš, neće bit ručka? ili Sretan ro-đen-dan tiii – dio drugi
Zalupila sam vratima knjižare za sobom, balone ubacila u torbu, između oblatni i sendviča, a sebe u vjetrovitu i prohladnu proljetnu večer - ostatak puta kući odlučila sam prošetati. I iskoristiti priliku da vam ispričam kako smo se nakon Mašinog četvrtog rođendana lijepo opametili.
Svaki se pristojan dječji rođendan sastoji od dva dijela; strateške pripreme eventa i same izvedbe istog.
Bilo je to nekako ovako...
1. Strateška priprema - Event Rođendan
Za Mašin četvrti rođendan, koji smo proslavili prije dva - tri proljeća, odlučili smo se za umjerenost.
Jednoglasno smo se složili da ove godine neće biti vatrometa, pokušali objasniti Dedi Beri da ne mora naručivati janjetinu, jer da neće biti ručak, nego ljude zovemo na kolače, a i odlučili smo se za manji broj gostiju.
Prvotan je popis iznosio četrdeset uzvanika.
Onda je nazvala Starka i rekla da Baka Marica ipak neće doći – jer se neće miješati među mlade i nije bila na trajni – 39, pišem... -al bi Biba jako htjela doći jer - znaš da ona Mašu obožava - 40. Tu sam oštro podvukla crtu.
Dok telefon nije opet zazvonio. Biba bi jako rado povela i Tetu Vetu – obavijestila me Starka - jer - da ju baš taman taj dan vozi kod frizerke, a frizerka baš slučajno taman ima salon blizu nas. 41. Taman. Popis moramo rezati. Nema druge.
Nakon što smo s popisa izbacili poštara, kolegu s posla kojem je Muž prije dva mjeseca u prolazu uz kavu na automatu pokazao slike svoje Princeze Maše i usput ga pozvao na rođendansku zabavu i neke rođake iz Australije - popis se smanjio na 35 uzvanika.
Pihhh – šta je to za naših 50 kvadrata!
A zašto ne bi jednostavno išli u igraonicu, upitat će se Čitatelj na ovom mjestu?
- A, ne, ne – ove godine ostavljat pare u igraonicama nećemo. - odlučno sam ustvrdila nakon što sam za Mašin treći rođendan i dva sata dječje zabave u igraonici iskeširala tisuću kuna.
- Mama, bilo je super, svirali su neki rock! – rekla mi je Maša kasnije te večeri, dok smo se autom vraćali iz igraonice, pjevušeći razdragano U sobi 202 šampanjac opija...
Možemo mi to i sami.
Kad sam ja bila mala, stvari su s dječjim rođendanima stajale ponešto drugačije. Dolazak na dječji rođendan bio je strogo uvjetovan s nekoliko kriterija:
1. Na rođendan su mogli doći samo klinci iz Ulice.
Ako si živio iza ugla naše Ulice – žao mi je, ništa od toga. Jedino ako si sa slavljenikom bio u krvnom srodstvu. U obzir je dolazilo samo drugo koljeno – bratići i sestrične.
2. Mogao je doći onoliki broj djece koji je stao na smeđi kauč za slikanje.
3. Morao si biti dijete.
Odraslih nije bilo. Mislim, bili su oni tu negdje. Konkretno, sjedili su u susjednoj prostoriji, obavijeni gustim nikotinskim oblakom, svako toliko ispresijecanim veselim kikotanjem i zveckanjem čaša te kratili vrijeme – Pričama za odrasle.
Jedina odrasla osoba koju ste na rođendanskim slikama s Kauča mogli vidjeti bila je neka Baka, to jest njezina ruka u crnom ili tamnosmeđem rukavu koja brani Slavljeniku da proguta plamen sa svjećice ili pak drži Dijete Koje Plače.
Na svakoj je rođendanskoj slici, naime, obavezno bilo i jedno Dijete Koje plače. I Bakina ruka koja ga sprječava da se iz drugog reda ne baci na Slavljenika - i uništi fotografiju. Jer fotografija nije moglo biti više od pet – šest.
Sve slike s mojih dječjih rođendana izgledaju gotovo isto – osim jednog detalja - svjećica na čokoladnoj torti;
Smeđim plišem presvučen kauč. Djeca poslagana u dva reda.
Gornji red:
Seka Tina u bijeloj košuljici i tamnoplavom šosu. Do nje mala Goga iz Kuće do, u točkastoj košuljici i smeđim samtericama. Do Goge stoji njezina starija sestra Sandra koju su svi zvali Dada. Pokraj Dade stoji neki skandinavski dječak bijele kose i plavih očiju - bratić Darko. Darko se, s krokodilskim suzama koje frcaju po cijelom gornjem redu, pokušava baciti na Slavljenicu i uništiti fotku – Dijete Koje Plače. I da, ruka Bake Marice, u gornjem desnom uglu - pridržava bratića Darka. Svi imaju identične frizure na kahlicu. I rumene obraze od skakanja po namještaju. Kako u to vrijeme nisi mogao unajmiti animatora, klinci su se za zabavu snalazili sami.
Donji red:
S lijeve strane mala Renata koju su svi zvali Gigi – iz Dvije kuće dalje. S desne strane sestrična Željka u satenskoj crvenoj košuljici s plavom leptir - mašnicom i kariranom šosiću. A u sredini - Gogina i Sandrina najstarija sestra Mirjana koja u krilu drži Slavljenicu – mene - u rođendanskom odijelu – crvenim hlačicama na tregere i kariranoj crveno - bijeloj košuljici.
Nikoga od odraslih očito nije smetalo što se Slavljenica malo previše približila upaljenoj svjećici na Torti i što se bratić Darko ipak uspio istrgnuti iz Bakine ruke. Tako da na jedinoj slici sa svog drugog rođendana izgledam kao gutačica plamena na koju se iz gornjeg desnog ugla pokušava obrušiti razjareni plavokosi dječak iz Skandinavije. Valjda više nije bilo filma.
Bilo kako bilo, osvanuo je i dan Mašinog četvrtog rođendana. Sunčana proljetna subota. Tako nam bar kažu, jer Muž i ja te subote nismo vidjeli ni Sunca ni Mjeseca. Ustala sam tog dana u cik zore i odbauljala do špareta skuhati uobičajenih pola litre kave.
Plan je bio sljedeći:
Ustati u cik zore. Popiti pola litre kave. Pospremiti stan. Ništa posebno - pa ne dolaze mi gosti gledati paučinu na stropu – sat – dva maksimalno. Poslati Muža u Dućan po pivo. Sve ostalo već smo nabavili. Narezati sve što treba narezati. Našminkati se, urediti i goste dočekati u najljepšem izdanju - što je moguće manje sličeći na izmoždenu spremačicu koja od zore riba stan.
Mačji kašalj. Najteži je dio strateških priprema odrađen već prošli tjedan. Sastojao se od objašnjavanja (Pra)Baki Marici, Dedi Beri i Baki Keti da smo se, molim lijepo, odlučili za umjerenost i da ove godine ne radimo rođendanski ručak.
Nisu to baš najbolje prihvatili. Vidite, svaka je proslava u našoj obitelji neminovno uključivala i slavljenički ručak. Bilo da ste slavili rođendan, dobili posao, unajmili stan, diplomirali, dali stan u podnajam, pali godinu, imali godišnjicu braka, ili dobili otkaz – to se moralo obilježiti slavljeničkim ručkom. Ručak je obavezno uključivao;
Juhu s rezancima. Zabrinjavajuće količine mesa. Francusku salatu.
Prošlog me ponedjeljka tako nazvala Baka Keti i pitala kad u subotu trebaju doći na ručak. Obavijestila sam ju, hineći nehajnost, da ručka nema i da će biti samo kolači i nešto za narezat.
- Kak to misliš, neće bit ručka? - Ne razumijem. - odvratila mi je zbunjeno.
Objasnila sam joj u par rečenica. To je popodnevno druženje. Nitko nije gladan. Ne mora uvijek biti juha. Malo kolača, malo za narezati i to je to.
- Aha – Keti će s druge strane nekako izgubljeno - A dobro, kako vi kažete.-
U utorak popodne nazvao me Deda Bero i rekao da je on već naručio janjetinu i da mu je sad nezgodno otkazivati.
Ručka nema. Nije nitko gladan. Malo ćemo nešto narezati, kolači i to je to. – objasnila sam mu u par rečenica.
- Hmh - hmknuo je s druge strane linije i promrmljao još nešto frčući zabrinuto brkove.
U srijedu popodne nazvala je Baka Marica da me izravno pita hoće li ona onda raditi juhu s rezancima ili ne, neka joj to neko kaže.
Do petka je vladalo zatišje. Već sam pomislila da su kapitulirali. A onda je u šest navečer zazvonio telefon.
-Čuj... - počela je Keti taktički... - mislim, ako nemate novaca... mi ćemo platiti sve... -
Objasnila sam joj sve. U par rečenica.
Bilo kako bilo, U 7:30 ujutro te rođendanske subote pokazalo se da spremanje stana ipak neće biti mačji kašalj.
Krenuvši prebrisati kuhinju, uočila sam iza friždera neku prljavštinu. Pozvala sam Muža da pomakne malo sve elemente, jer da to sredimo kad smo već tu. Imala sam, sve u svemu, još dosta vremena. A i on. Morao je još samo u dućan po pivo. Muž je usput iznad friždera uočio veliku mrlju od vlage pa je donio kantu i malo boje da to pokreči. I napomenuo da mora još samo u dućan po pivo.
Oko pola jedanaest sam se bacila na kupaonicu, a Muž je, kad je već tu s kantom, malo pokrečio i onaj zid iza kauča. Oko pola dvanaest, čisteći fuge u kupaonici, predložila sam Mužu, da, kad smo već tu, skinemo one puknute pločice u kupaonici iznad umivaonika. Taman kad je Muž zaustio da ne zna hoće li stići jer mora u dućan po pivo – zazvonio je telefon. Bila je to Keti - s genijalnom idejom.
- Čuj... ja bi ipak napravila mrvicu francuske jer kghgmg .... ovdje se odjednom zakašljala – je Deda Bero... kghgmh.. kupio malo janjetine. Kgmhh.- U tri smo tu. Pola četiri najkasnije. Boook! - zacvrkutala je za kraj veselo.
Nisam imala vremena ni snage za donkihotovsku borbu s janjetinom i francuskom jer je uto u dnevnu sobu uletio Roko, odjeven u svoju najbolju bijelu košulju i donji dio trenirke, noseći u rukama leptir mašnicu i kroz suze mi pantomimom davao do znanja da mu istu stavim oko vrata.
Maša je u međuvremenu besciljno bauljala po stanu u svim smjerovima, puhala balone i na stol pretrpan krpama i sredstvima za čišćenje počela postavljati tanjure. I svakih deset minuta pitala:
- Kad će doć gosti? -
A di je bio Grga?
Grga je u to vrijeme još prigodno bio u trbuhu. Nikad ne radi probleme, taj Grga.
Oko jedan sam napravila pauzu i kritički pogledala oko sebe – planirala sam još oprati prozore, popeglati zavjese, obojati dvorišnu ogradu, pospremiti malo podrum, razgrnuti tri mašine veša, staviti jednu da se pere i poslati Muža po pivo. Činilo mi se nekako da imam još ohoho vremena.
I tako, minutu po minutu, fugu po fugu, pločicu po pločicu, i subotnje se jutro odjednom pretvorilo u subotnje poslijepodne. Pogledala sam na sat; 15.45. I obuzela me panika. Dnevna je soba sve više ličila na neko napušteno gradilište na rubu gradu, a sve manje na poprište dječje zabave.
Hitro sam s kauča zgrabila neispeglanu hrpu veša i spremila ju u špajzu, na prljave prozore nabacila zgužvane zavjese i usput podviknula na pauka koji je planinario po slici iznad kuhinjskog stola. Lijepo sam uzela dnevnu sobu i bacila ju u spavaću sobu, spavaću sobu prenijela na balkon, navukla na sebe traperice za van, uvukla trbuh, našminkala lijevo oko i - zvono je na vratima zazvonilo...
- 23:38 -
