Marketing
Priča o kremšnitama na sniženju, crvenom kiosku i lignjama na žaru
- Ja u ovakvim aranžmanima u dućan više ne idem! - začula sam Starku iz daljine.
Stajala sam na megaparkiralištu hrvatskog megahipomarketa Xland tog vjetrovitog ranoproljetnog prijepodneva i stoički promatrala Keti kako ljutito maršira prema meni. Obraza zažarenih za nijansu više od crvenih kovrča što su joj poskakivale oko glave, i otprilike iste nijanse kao prekrcana crvena plastična košara s natpisom Xland u njezinoj ruci. U drugoj je ruci držala hrpu nekakvog zelenja iz kojeg su sramežljivo virile tri crvene ruže. Za Starkom su hopsali Grga i Roko, svaki s povećim škarniclom u ruci.
- Mogao mi je pomoći, al ne! - nastavi Keti uzrujano i baci prijeteći pogled prema crvenom fiatu karlovačkih registracija parkiranom nekoliko metara od mog plavog pežoa.
- Šta je taj čovjek kompliciran, pa to ne možeš vjerovati! Mislim, pa pet godina je prošlo od tih ****** kremšnita! – ošine pogledom Beru koji je smireno sjedio u crvenom fiatu usred bespuća novozagrebačkog parkinga i pravio se da nas ne vidi.
Krenuli smo svi skupa - Bero, Keti, Roko, Maša, Grga i ja, na promociju i svečani ručak povodom diplomiranja Bibine kćerke Melite. I stali kod Xlanda, popularnog megamarketa, jer se Keti jako žurila i nije stigla kupiti buket i bombonjeru. I još par sitnica.
Nevolja je bila u tome što Bero u Xland nije ulazio ni pod razno ima tome već pet godina, zbog onog incidenta s kremšnitama.
Ovako je to nekako bilo...
Jednog subotnjeg popodneva Bero se, skupa sa Sekom Tinom i narančastim kolicima u kojima se nalazio Tom, klatio po Xlandu. Sve je bilo u najboljem redu - Tom je zvjerlao okolo s dudom u ustama, Seka Tina je larmala između polica, a Bero gurao kolica, sve dok tamo negdje između polica s konzerviranom paradajzom i kukuruzom šećercom Toma nije čopila histerija. Zafitiljio je dudu prema konzerviranom paradajzu i udrio plakati iz petnih žila.
Kad Tomu pukne film, obično se isto dogodi i Seki Tini. Rekla je da se ona tako ne može skoncentrirati i Beru poslala van, skupa s narančastim kolicima i raspamećenim Tomom.
Nevolja je bila u tome što je Seka Tina zaboravila da je, pošto u prekrcanim Xland kolicima više nije bilo mjesta za Xland kremšnite na sniženju, iste prije nekoliko minuta odložila u košaru ispod Tomovih narančastih kolica.
- Kud ste Vi krenuli s tim kremšnitama? – lijepo je Beru priupitala blagajnica nekoliko trenutaka kasnije i usput diskretno stisnula gumbić ispod blagajne.
- Kakvim kremšnitama? - promrmlja Bero skroz neupućeno kroz brk.
Isto mu je pitanje desetak minuta kasnije, u Xland sobi za ispitivanje postavio i zaštitar .
- Šta vi mislite da meni tebaju vaše ****** kremšnite?!? – proderao se Bero pokušavajući nadjačati Toma koji je još uvijek urlao .
I tako je Bero, ni kriv ni dužan, čamio na ispitivanju zbog kremšnita sve dok se nije pojavila Seka Tina i objasnila zavrzlamu s košarom.
...
- Ja u tim dućanima više ništa ne mogu naći. Kad si ušao u Tekstilku, točno si znao gdje je šta . A od njih dvojice ništa živo ne možeš...
- Baka, zašto ti kradeš košaru iz dućana? - prekine ju Roko usput trpajući u usta vruće krumpiriće iz onog škarnicla.
- Evo vidiš ... sad će i mene privest na ispitivanje. Uvijek nešto - zaključi Keti.
- Baka, možemo dobiti još krumpirića? - upita Grga između dva zalogaja i posegne za zadnjim krumpirićima na dnu škarnicla.
- A je li, a njima kupuješ krumpiriće? - nisam mogla prešutjeti ovu očitu nepravdu.
- Daj ne fantaziraj. Reko bi čovjek da vama nikad ništa nisam kupila! Idemo, zakasnit ćemo! – odbrusi mi Starka i zabrza prema fiatu, a u mojim se mislima pojavi slika jednog nikad prežaljenog crvenog kioska.
...
Crveni kiosk na ćošku Radićeve ulice iz kojeg se širio neodoljiv miris krumpirića - bio je moj nedosanjan san.
- Ni čuti – ošinula bi me Starka pogledom i jače povukla za ruku kad bih skupila hrabrosti i čeznutljivo ju pitala da mi kupi krumpiriće što su zamamno mirisali iz crvenog kioska.
–To nije zdravo, idemo! Zakasnit ćemo u Tekstilku. Moram pokupiti one gumbe koje sam naručila prošli tjedan.
Tekstilka je osamdesetih godina bila karlovačka verzija Name i u njoj – nema čega nije bilo.
Starka je vječito larmala po Tekstilki. Poznavala je tamo sve i jednu prodavačicu - od tete Snježane na gumbima u prizemlju do Nade na pozamanteriji – treći kat.
Vječito je imala nekih okapanja u Tekstilci, bilo da je mijenjala gumbe, naručivala zavjese ili tragala za savršenim klupkom vune za rukave veste koju je baš štrikala. Kući su u to vrijeme stalno stizali neki misteriozni telefonski pozivi tipa -
Možete poručiti gospođi Keti da je zvala Snježana s odjela za gumbe? I da smo povukli bordo gumbe iz skladišta pa može doći po njih.
il
Dajte recite gospođi Kati da je zvala Nada s pozamanterije - stigla je tirkizna vuna koju je naručila prošli tjedan.
Vidite, stvar je bila takva da stvari u šopingu s Keti nikad nisu bile jednostavne.Čak i kad je Keti samo organizirala šoping, stvari bi se uvijek nekako zakomplicirale.
Naprimjer, onaj put kad smo s Berom išle u Nađ Kanjižu.
...
U ona vremena ništa nije bilo tako uzbudljivo kao odlazak u šoping preko granice.
Noć prije prelaska na strani teritorij obično je bila neprospavana, provedena u sanjarenju o ogromnim hangarima pretrpanim šarenim majicama oblijepljenim kričavonarančastim etiketama sa znakom % i mnoštvom egzotičnih i nerazumljivih riječi.
Za Keti je ta noć bila neprospavana, ali ne zbog sanjarenja o šarenim krpama i šuškavim mađarskim vrećicama, nego zbog – zubobolje.
Nakon cjelonoćne bitke, Keti je u zoru, natečena lica i omamljena analgeticima kapitulirala i teška srca odustala od Nađ Kanjiže. Još teža srca je predala lovu Beri i lijepo mu naredila da nam kupi - zimske jakne, cipele i traperice. O nikakvim kobasicama,sirevima ili feferonima nije bilo ni riječi.
Muvali smo se besciljno po centru Nađ Kanjiže, Bero, Seka Tina i ja, pet-šest sati kasnije, sve dok Bero u daljini nije zapazio – plac. Par puta je hmknuo, zafrknuo brkom i promrmljao nešto u stilu:
– Pogledati neki sir... za pet minuta .... tu čekajte.
Bero se vratio za petnaest minuta s pola štanda sira i pršuta, buntom kobasica i nekim feferonima u rukama i pitao:
– Jeste vi još šta trebale kupovati? - i da on - Khmh... baš više i nema novaca.
Što je bilo kad smo došli kući ... no dobro. Reći ću samo - od tog je dana preko granice s nama u šoping išla isključivo Keti. I Biba, naravno.
Nevolja je bila u tome što su se Keti i Bibom u šopingu stvari uvijek nekako zakomplicirale.
Evo, na primjer, lignje.
...
Krenuli smo put Trsta te tople svibanjske subote Biba, Keti,Ketina kćer Melita, Seka Tina i ja.
Starka je morala obnoviti ljetnu garderobu, Biba je ganjala neke cipele na sniženju, i uostalom, pod hitno je trebala nove sunčane naočale, a Melita, Seka Tina i ja smo se nadale barem nekoj šarenoj krpici s kričavom etiketom.
Nakon par sati drndanja u autobusu stale smo u mjestu Rupa, kraj neke sumnjive gajbe na kojoj je plavim slovima pisalo RESTAURANT. Gajba u koju smo ušli par minuta kasnije nimalo nije ličila na restoran, ali je zato opako podsjećala na naziv gradića u kojem se nalazila. Keti je brzinski pregledala jelovnik i rekla da se ona baš nešto zaželila - lignji na žaru. Biba se složila pa smo priupitale konobaricu jel će to biti gotovo brzo, jer autobus nam kreće za pola sata.
Konobarica je ljubazno odbrusila da nema problema i zapisala narudžbu.
Minute su prolazile, a dražesna je konobarica odrješitim korakom u bijelim borosanama prolazila kraj našeg stola ruku punih pretrpanih tacni.
Dvadeset minuta kasnije konobarica je i dalje obilazila oko našeg stola. Lignji na žaru nije bilo ni od korova.
- Strpite se malo! - tu i tamo bi se ljubazno izderala prema našem stolu, kad bismo ju plaho priupitale jesu li lignje slučajno gotove jer baš malo žurimo.
Starki je u dvadesetoj i trećoj minuti puknuo film.
- Idemo! - pogleda na sat i demonstrativno se digne od stola, nabije na nos sunčane naočale i krene prema autobusu.
Sjedila sam na svom sjedalu koju minuticu kasnije i i buljila kroz staklo u pušače koji su uvlačili posljednje dimove i sjetno gasili čikove, kadli uočim konobaricu kako maršira prema autobusu.
dr
Ušla je za nekoliko trenutaka, podbočila ruke i proderala se:
- Ko je naručio lignje?
Nekoliko trenutaka mrtve tišine.
- Ko je naručio lignje, pitala sam.
- Ja sam naručila - Keti ustane i kroz sunčane se naočale zapilji u konobaricu - Ali ih nisam dobila - završi dramatično i prijeteće prekriži ruke na prsima.
Kako bi završio taj okršaj da se nije umiješao vozač autobusa, ne želim ni pomisliti. Bilo bi tu još svega da vozač nije uključio motor i naredio konobarici da iziđe van i ne radi drame jer da on bome neće kasniti zbog nekakvih lignji na žaru.
– Nije to još gotovo! Čut ćete vi još za mene! – čitali smo joj s usana dok smo se udaljavali s parkirališta, a Starka okamenjeno, obuzeta mirom pravednika, buljila kroz one sunčane naočale.
Ispričala bih vam još nešto o tome kako je to kad Keti zna da ima pravo, ali o tome u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj.
Sad moram ići. Zvoni mi mobitel.
- Dobaaar dan – začula sam cvrkutavi glasić s druge strane – zovem iz ZBC interijera. Jesmo dobili gospođu Keti?
- Mhgh, ne... da... recite...
- Zovemo ju već par puta, al niko se ne javlja - cvrkutao je glasić dalje – Ostavila nam je i ovaj broj za svaki slučaj.
- Dajte joj poručite da je zvala Đurđica iz ZBC interijera i da su stigli držači za zavjese koje naručila prošli tjedan.
Post je objavljen 08.03.2017. u 07:25 sati.