četvrtak, 18.02.2016.
Dogovorit ćemo se
Plan je bio klince strpati na spavanje najkasnije do devet sati, otvoriti bocu vina, uzeti dvije čaše i - sjesti pred TV. Na Drugom su, naime, u devet i petnaest te prohladne siječanjske večeri prikazivali Tjelohranitelja.
Muž je nakon prve čaše crnog vina lagano pridrijemao na kauču, taman kad je tjelohranitelj Kevin obilazio imanje poznate pjevačice koju je trebao čuvati. Poznatu je pjevačicu u filmu utjelovila Whitney Houston iliti Vajtn Haus - kako ju je svojedobno nazivala Baka Marica.
Kevin je baš šizio okolo po imanju - skroz na skroz se raspigao jer da kuća nije dovoljno osigurana i da bilo koji hohštapler može lijepo upasti unutra i napasti Vajtn, a ja sam tu i tamo uzaludno gurkala Muža da se probudi i sa mnom prati romantičnu priču.
Negdje na sredini filma, kad su Vajtn i Kevin, sjedeći u lokalnoj birtiji uz pivo, shvatili da se vole, odustala sam od pokušaja buđenja Muža, dohvatila sa stola rolu papirnatih ručnika i shvatila da ću film proplakati sama.
Sat i po vremena kasnije emocije su na ekranu bile na vrhuncu.
Vajtn Haus upravo se oprostila od Kevina i penjala u avion, bacivši za njim još jedan tužan pogled, a ja sam ridala sve u šesnaest u svoj papirnati ručnik i iz fotelje joj sugerirala:
- Nemoj ići na avion, nemoj ići na avion....- ali uzalud, propeler se na ekranu zarolao, a ja iza se sebe odjednom začujem neku buku.
Okrenem se i spazim Mašu kako, odjevena u rozu HelloKitty pidžamu, držeći u ruci svog zeku za spavanje, stoji na dovratku dnevne sobe i upitno me gleda.
- Mama – obrati mi se trljajući pospano oči – Zašto plačeš? -
- Maša, prepala si me! – maramicom obrišem oči – Zašto si ti budna, vidiš da je već prošlo jedanaest sati? -
- Čula sam da plačeš, jel te nešto boli?- zabrinuto će Maša s dovratka.
- Ma gledam... kghghšššmrrc... ovaj film...i ne kužim... kghghšmrrrc... zašto oni ne mogu biti zajednoooooo..... - protulim dok se sobom s ekrana počela širiti tugaljiva melodija.
- Joj, mama... – Maša okrene očima, približi mi se i utješno me potapša po ramenu – Pa kaj ne vidiš da se ona žuri na avion? Ne moraš zbog toga tak plakati.- i pogleda uperena u ekran rezignirano nastavi:
- A zakaj on nije otišao na avion s njom? -
- Ne možee... kghašššmrrcc - odvratim joj kroz suze.-
- Ide radit sutra? - interesirala se dalje Maša.
- Ma... ne... nema veze. – maramicom obrišem oči - Objasnit ću ti kad budeš veća... -
Uzdahnula sam i naslonila glavu na Mašino rame dok se na televizoru Vajtn Haus, zaustavivši u zadnji trenutak avion, sjurila u Kevinov zagrljaj, a tužna pjesma ukazivala na to da je romantici, što se nje i Kevina tiče, došao kraj. I praćena nostalgičnom melodijom, vratim se u neka davna vremena, u jednu prohujalu karlovačku proljetnu večer mog djetinjstva. Imala sam tada nekih desetak godina.
...
Muvala sam se po kući te večeri pokušavajući još malo produljiti vrijeme prije odlaska na spavanje. Taman sam krenula prema kuhinji pokazati tati zadaću, kadli me iz dnevne sobe privuče neki neobičan zvuk. Odškrinem staklena vrata i spazim Starku. Sjedila je na kauču, maramicom otirala oči i nešto nerazumljivo mrmljala, buljeći u TV ekran.
- Mama, zašto plačeš? - otvorim vrata do kraja i zakoraknem u sobu.
Keti me samo okrzne pogledom i nastavi hipnotizirano buljiti u grdosiju od televizora na kojem su bili neka ženska i neki tip. Tip i ženska sjedili su na križanju u crvenom kamionetu i čekali da se upali zeleno svjetlo. Ženska je, doznala sam kasnije, bila Meryl Streep, a vozač kamioneta njezin TV-muž. Kiša je lijevala ko iz kabla, na televizoru, ne u dnevnoj sobi, a Keti je, svejednako buljeći, lijevala suze u svoju platnenu maramicu i kao mantru ponavljala:
- Ajde, iziđi iz auta, iziđi iz auta...-
- Šta to gledaš? - radoznalo ću i sjednem na naslon fotelje kraj nje.
- Mooo... kghmšrmrmrc... stove... šmrc... okruga Madisoooon – projeca Keti.
Nikako mi nije bilo jasno zašto joj je pogled tako hipnotizirano prikovan za televizor. Tamo se naime nije događalo ništa. Onaj tip i ženska i dalje su čekali na križanju, a jedina je akcija bila ta što se svjetlo na semaforu sad promijenilo u zeleno. Frajer u crnom kamionetu ispred njih međutim nikako nije htio krenuti pa je muž Meryl Streep počeo već lagano šiziti i trubiti.
- Mama, šta ne bi ovaj auto ispred krenuti na zeleno svjetlo? Zašto on stoji? - upitam Keti i sa zanimanjem nastavim - A zašto ona drži kvaku na vratima? Hoće mu ić reć da je zeleno? -
- Ma - prošmrca Keti – dok je Meryl u kamionetu i dalje stajala na zelenom svjetlu i buljila, malo u muža, malo u kvaku na vratima auta pa malo u crni kamionet ispred njih – Kad ona nije sigurna jel treba otići iz auta ili ostati tu gdjeee jeeeeee... - protuli Keti.
- A ko je taj čovjek ispred njih? Zašto napokon ne krene? - sad sam se baš zainteresirala za radnju.
- To je Clint Eastwood i on čeka... ma... objasnit ću ti kad budeš malo veća... - zaključi Starka razgovor o ljubavnim zavrzlamama, kamionetima i semaforima, ispuše nos u maramicu i nastavi:
- Čuj, Mimi, daj mi donesi odozgora iz špajze jedno ulje kad si već tu.-
- Hoću, mama, nemoj više plakati. Nego... mama... hoćeš mi kupit sutra one žute espadrile šta si rekla? Svi ih iz razreda imaju. Vidjela sam ih na Korzu, u onom dućanu Majka i dijete. - iskoristila sam trenutak.
- Aha, dogovorit ćemo se...- odgovori mi Keti suznih očiju prateći kako crni kamionet napokon daje žmigavac i skreće lijevo.
...
- Mama, pa ti mene uopće ne slušaš! – iz misli me prene Maša dok se na ekranu vrtila odjavna špica, a pjesma sve tužnije odzvanjala dnevnom sobom... I will always love youuuuuuu......
- Ma slušam, slušam, gdje si rekla da si vidjela One Direction?- otrgnem napokon pogled od ekrana.
- Nisam ja, učiteljica Ana ih je vidla u Londonu! Taman su išli u hotel!!! Hoćemo i mi ić u London pa da ih isto vidimo? -
- Aha... dogovorit ćemo se. – odsutno sam odgovorila, još uvijek u mislima s jadnim Kevinom, ostavljenim na aerodromu - Ajde sad u krevet, stvarno je kasno.-
- Laku noć, mama! I nemoj više plakati!- veselo će Maša i odjuri prema svojoj sobi.
Stvar je u tome što, unatoč svom uloženom trudu i energiji, nakon nekog vremena jednostavno počneš biti nalik svojim roditeljima. Što i nije tako strašna stvar, jer su tvoji roditelji sasvim fini i savršeno pristojni ljudi, ali nakon što većinu burnih dvadesetih provedeš svim se silama trudeći da ostatku svijeta pokažaš kako si baš skroz drugačiji od svojih staraca, ova te činjenica u tridesetima nekako poklopi.
Počne to sasvim bezazleno, s nekom rečenicom koju je uvijek upotrebljavala tvoja mama. Kad sam ja bila mala, rečenica koju sam najčešće slušala bila je: Dogovorit ćemo se.
Ovako je to nekako izgledalo...
- Mama, mama! – uletila sam nadobudno u kuhinju jednog ljetnog popodneva dok je Keti, uz asistenciju Bake Marice, stajala uz šparet i miješala džem od marelica – Hoćeš me vodit na koncert New Kids on the Block? -
- Mhhhh... dogovorit ćemo se. - odvrati mi Keti kroz paru usput odmjeravajući koliko Baka Marica u lonac sipa šećera.
- Stvarno ćeš me vodit? - poveselim se - Ali koncert je u Americi! -
- Može, može.... dogovorit ćemo se - žustro će Starka, misli usmjerenih na šećer.
- Čuj... Mimi – napokon se okrene prema meni - Oćeš trknut na brzinu mami u dućan po još kilu šećera? -
- Aha, a oćemo stvarno ić na koncert? - skakutala sam uzbuđeno po kuhinji.
- Kakav koncert ?- Keti me zblenuto pogleda i na trenutak prestane miješati džem.
- Mama!!! Pa ti mene uopće ne slušaš! - ljutito se okrenem i iziđem iz kuhinje.
S vremenom sam shvatila da je Dogovorit ćemo se šifra za – Nema šanse, mala. To su bile tri roditeljske riječi koje nisam mogla smisliti. A onda, sam jednog dana shvatila da i ja, s dječjim pitanjima i dnevnim zadacima koji su se sve većom brzinom kovitali oko mene, dok jednom rukom miješam juhu, a drugom držim telefonsku slušalicu - sve manje slušam svoju djecu. I sve više u razgovoru s njima upotrebljavam one tri čarobne riječi: Dogovorit ćemo se.
- Mama – izderao mi se tako neki dan Roko iza leđa – Jesi ti kad letjela u raketi? -
- Mhh? Jesam, jesam. – odvratim mu uvjerljivo dok sam buljila u monitor računala pokušavajući platiti račun za plin.
- Stvarno? A kad? - razveseli se Roko.
- Mhhh, pa prošli vikend. - ukucavala sam brojke s računa.
- Grga, mama je letila u rrraketi! U rrraketi, sad mi je rrrekla! - razgali se Roko i počne skakati oko mene.
Da se razumijemo, ni klinci ne slušaju nas. No, tu samo treba biti oštar. I dosljedan.
Ali o dosljednosti te tome kako vas klinci u dućanu mogu vrhunski osramotiti i zašto trogodišnjake nije uputno voditi u HNK – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Moram ugasiti TV i ustati iz fotelje. Začula sam Mašu kako me tiho doziva iz svoje sobe.
- Mama, oćemo stvarno ići u London? - kroz san me upita Maša nekoliko trenutaka kasnije, zabarušena pod poplunom - Ja bi jako htjela upoznati Zayna iz One Direction, znaš. Misliš da bi on pričao sa mnom? -
Nisam imala srca reći joj kako stvari stvarno stoje s tim Zaynom. Napokon, i ja sam do četrnaeste bila uvjerena da ću se udati za Joeyja iz New Kids on the Block.
- Dogovorit... zapravo, mislim da bi baš i mogle ići u London – samo mi cure – ti, ja, Teta Tina i Baka. Šta kažeš? -
Ali, Maša je, grleći u ruci svog zeku za spavanje, već utonula u carstvo snova, i vjerojatno, sjedeći u nekoj kavani uz Temzu, sa Zaynom ispijala poslijepodnevni čaj.
- 11:56 -
