četvrtak, 18.02.2016.
Dogovorit ćemo se
Plan je bio klince strpati na spavanje najkasnije do devet sati, otvoriti bocu vina, uzeti dvije čaše i - sjesti pred TV. Na Drugom su, naime, u devet i petnaest te prohladne siječanjske večeri prikazivali Tjelohranitelja.
Muž je nakon prve čaše crnog vina lagano pridrijemao na kauču, taman kad je tjelohranitelj Kevin obilazio imanje poznate pjevačice koju je trebao čuvati. Poznatu je pjevačicu u filmu utjelovila Whitney Houston iliti Vajtn Haus - kako ju je svojedobno nazivala Baka Marica.
Kevin je baš šizio okolo po imanju - skroz na skroz se raspigao jer da kuća nije dovoljno osigurana i da bilo koji hohštapler može lijepo upasti unutra i napasti Vajtn, a ja sam tu i tamo uzaludno gurkala Muža da se probudi i sa mnom prati romantičnu priču.
Negdje na sredini filma, kad su Vajtn i Kevin, sjedeći u lokalnoj birtiji uz pivo, shvatili da se vole, odustala sam od pokušaja buđenja Muža, dohvatila sa stola rolu papirnatih ručnika i shvatila da ću film proplakati sama.
Sat i po vremena kasnije emocije su na ekranu bile na vrhuncu.
Vajtn Haus upravo se oprostila od Kevina i penjala u avion, bacivši za njim još jedan tužan pogled, a ja sam ridala sve u šesnaest u svoj papirnati ručnik i iz fotelje joj sugerirala:
- Nemoj ići na avion, nemoj ići na avion....- ali uzalud, propeler se na ekranu zarolao, a ja iza se sebe odjednom začujem neku buku.
Okrenem se i spazim Mašu kako, odjevena u rozu HelloKitty pidžamu, držeći u ruci svog zeku za spavanje, stoji na dovratku dnevne sobe i upitno me gleda.
- Mama – obrati mi se trljajući pospano oči – Zašto plačeš? -
- Maša, prepala si me! – maramicom obrišem oči – Zašto si ti budna, vidiš da je već prošlo jedanaest sati? -
- Čula sam da plačeš, jel te nešto boli?- zabrinuto će Maša s dovratka.
- Ma gledam... kghghšššmrrc... ovaj film...i ne kužim... kghghšmrrrc... zašto oni ne mogu biti zajednoooooo..... - protulim dok se sobom s ekrana počela širiti tugaljiva melodija.
- Joj, mama... – Maša okrene očima, približi mi se i utješno me potapša po ramenu – Pa kaj ne vidiš da se ona žuri na avion? Ne moraš zbog toga tak plakati.- i pogleda uperena u ekran rezignirano nastavi:
- A zakaj on nije otišao na avion s njom? -
- Ne možee... kghašššmrrcc - odvratim joj kroz suze.-
- Ide radit sutra? - interesirala se dalje Maša.
- Ma... ne... nema veze. – maramicom obrišem oči - Objasnit ću ti kad budeš veća... -
Uzdahnula sam i naslonila glavu na Mašino rame dok se na televizoru Vajtn Haus, zaustavivši u zadnji trenutak avion, sjurila u Kevinov zagrljaj, a tužna pjesma ukazivala na to da je romantici, što se nje i Kevina tiče, došao kraj. I praćena nostalgičnom melodijom, vratim se u neka davna vremena, u jednu prohujalu karlovačku proljetnu večer mog djetinjstva. Imala sam tada nekih desetak godina.
...
Muvala sam se po kući te večeri pokušavajući još malo produljiti vrijeme prije odlaska na spavanje. Taman sam krenula prema kuhinji pokazati tati zadaću, kadli me iz dnevne sobe privuče neki neobičan zvuk. Odškrinem staklena vrata i spazim Starku. Sjedila je na kauču, maramicom otirala oči i nešto nerazumljivo mrmljala, buljeći u TV ekran.
- Mama, zašto plačeš? - otvorim vrata do kraja i zakoraknem u sobu.
Keti me samo okrzne pogledom i nastavi hipnotizirano buljiti u grdosiju od televizora na kojem su bili neka ženska i neki tip. Tip i ženska sjedili su na križanju u crvenom kamionetu i čekali da se upali zeleno svjetlo. Ženska je, doznala sam kasnije, bila Meryl Streep, a vozač kamioneta njezin TV-muž. Kiša je lijevala ko iz kabla, na televizoru, ne u dnevnoj sobi, a Keti je, svejednako buljeći, lijevala suze u svoju platnenu maramicu i kao mantru ponavljala:
- Ajde, iziđi iz auta, iziđi iz auta...-
- Šta to gledaš? - radoznalo ću i sjednem na naslon fotelje kraj nje.
- Mooo... kghmšrmrmrc... stove... šmrc... okruga Madisoooon – projeca Keti.
Nikako mi nije bilo jasno zašto joj je pogled tako hipnotizirano prikovan za televizor. Tamo se naime nije događalo ništa. Onaj tip i ženska i dalje su čekali na križanju, a jedina je akcija bila ta što se svjetlo na semaforu sad promijenilo u zeleno. Frajer u crnom kamionetu ispred njih međutim nikako nije htio krenuti pa je muž Meryl Streep počeo već lagano šiziti i trubiti.
- Mama, šta ne bi ovaj auto ispred krenuti na zeleno svjetlo? Zašto on stoji? - upitam Keti i sa zanimanjem nastavim - A zašto ona drži kvaku na vratima? Hoće mu ić reć da je zeleno? -
- Ma - prošmrca Keti – dok je Meryl u kamionetu i dalje stajala na zelenom svjetlu i buljila, malo u muža, malo u kvaku na vratima auta pa malo u crni kamionet ispred njih – Kad ona nije sigurna jel treba otići iz auta ili ostati tu gdjeee jeeeeee... - protuli Keti.
- A ko je taj čovjek ispred njih? Zašto napokon ne krene? - sad sam se baš zainteresirala za radnju.
- To je Clint Eastwood i on čeka... ma... objasnit ću ti kad budeš malo veća... - zaključi Starka razgovor o ljubavnim zavrzlamama, kamionetima i semaforima, ispuše nos u maramicu i nastavi:
- Čuj, Mimi, daj mi donesi odozgora iz špajze jedno ulje kad si već tu.-
- Hoću, mama, nemoj više plakati. Nego... mama... hoćeš mi kupit sutra one žute espadrile šta si rekla? Svi ih iz razreda imaju. Vidjela sam ih na Korzu, u onom dućanu Majka i dijete. - iskoristila sam trenutak.
- Aha, dogovorit ćemo se...- odgovori mi Keti suznih očiju prateći kako crni kamionet napokon daje žmigavac i skreće lijevo.
...
- Mama, pa ti mene uopće ne slušaš! – iz misli me prene Maša dok se na ekranu vrtila odjavna špica, a pjesma sve tužnije odzvanjala dnevnom sobom... I will always love youuuuuuu......
- Ma slušam, slušam, gdje si rekla da si vidjela One Direction?- otrgnem napokon pogled od ekrana.
- Nisam ja, učiteljica Ana ih je vidla u Londonu! Taman su išli u hotel!!! Hoćemo i mi ić u London pa da ih isto vidimo? -
- Aha... dogovorit ćemo se. – odsutno sam odgovorila, još uvijek u mislima s jadnim Kevinom, ostavljenim na aerodromu - Ajde sad u krevet, stvarno je kasno.-
- Laku noć, mama! I nemoj više plakati!- veselo će Maša i odjuri prema svojoj sobi.
Stvar je u tome što, unatoč svom uloženom trudu i energiji, nakon nekog vremena jednostavno počneš biti nalik svojim roditeljima. Što i nije tako strašna stvar, jer su tvoji roditelji sasvim fini i savršeno pristojni ljudi, ali nakon što većinu burnih dvadesetih provedeš svim se silama trudeći da ostatku svijeta pokažaš kako si baš skroz drugačiji od svojih staraca, ova te činjenica u tridesetima nekako poklopi.
Počne to sasvim bezazleno, s nekom rečenicom koju je uvijek upotrebljavala tvoja mama. Kad sam ja bila mala, rečenica koju sam najčešće slušala bila je: Dogovorit ćemo se.
Ovako je to nekako izgledalo...
- Mama, mama! – uletila sam nadobudno u kuhinju jednog ljetnog popodneva dok je Keti, uz asistenciju Bake Marice, stajala uz šparet i miješala džem od marelica – Hoćeš me vodit na koncert New Kids on the Block? -
- Mhhhh... dogovorit ćemo se. - odvrati mi Keti kroz paru usput odmjeravajući koliko Baka Marica u lonac sipa šećera.
- Stvarno ćeš me vodit? - poveselim se - Ali koncert je u Americi! -
- Može, može.... dogovorit ćemo se - žustro će Starka, misli usmjerenih na šećer.
- Čuj... Mimi – napokon se okrene prema meni - Oćeš trknut na brzinu mami u dućan po još kilu šećera? -
- Aha, a oćemo stvarno ić na koncert? - skakutala sam uzbuđeno po kuhinji.
- Kakav koncert ?- Keti me zblenuto pogleda i na trenutak prestane miješati džem.
- Mama!!! Pa ti mene uopće ne slušaš! - ljutito se okrenem i iziđem iz kuhinje.
S vremenom sam shvatila da je Dogovorit ćemo se šifra za – Nema šanse, mala. To su bile tri roditeljske riječi koje nisam mogla smisliti. A onda, sam jednog dana shvatila da i ja, s dječjim pitanjima i dnevnim zadacima koji su se sve većom brzinom kovitali oko mene, dok jednom rukom miješam juhu, a drugom držim telefonsku slušalicu - sve manje slušam svoju djecu. I sve više u razgovoru s njima upotrebljavam one tri čarobne riječi: Dogovorit ćemo se.
- Mama – izderao mi se tako neki dan Roko iza leđa – Jesi ti kad letjela u raketi? -
- Mhh? Jesam, jesam. – odvratim mu uvjerljivo dok sam buljila u monitor računala pokušavajući platiti račun za plin.
- Stvarno? A kad? - razveseli se Roko.
- Mhhh, pa prošli vikend. - ukucavala sam brojke s računa.
- Grga, mama je letila u rrraketi! U rrraketi, sad mi je rrrekla! - razgali se Roko i počne skakati oko mene.
Da se razumijemo, ni klinci ne slušaju nas. No, tu samo treba biti oštar. I dosljedan.
Ali o dosljednosti te tome kako vas klinci u dućanu mogu vrhunski osramotiti i zašto trogodišnjake nije uputno voditi u HNK – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Moram ugasiti TV i ustati iz fotelje. Začula sam Mašu kako me tiho doziva iz svoje sobe.
- Mama, oćemo stvarno ići u London? - kroz san me upita Maša nekoliko trenutaka kasnije, zabarušena pod poplunom - Ja bi jako htjela upoznati Zayna iz One Direction, znaš. Misliš da bi on pričao sa mnom? -
Nisam imala srca reći joj kako stvari stvarno stoje s tim Zaynom. Napokon, i ja sam do četrnaeste bila uvjerena da ću se udati za Joeyja iz New Kids on the Block.
- Dogovorit... zapravo, mislim da bi baš i mogle ići u London – samo mi cure – ti, ja, Teta Tina i Baka. Šta kažeš? -
Ali, Maša je, grleći u ruci svog zeku za spavanje, već utonula u carstvo snova, i vjerojatno, sjedeći u nekoj kavani uz Temzu, sa Zaynom ispijala poslijepodnevni čaj.
- 11:56 -
četvrtak, 11.02.2016.
Priča o Rodilištu, pohanom mesu i rozim ružama - dio treći
Starka je sve organizirala. Ja se ne moram ništa brinut. Krenut će iz Karlovca za deset minuta, Bero i ona, ma za dvadeset minuta uvrh glave, i pokupiti me za sat vremena. Za sat i pol maksimalno trubnut će mi pod prozorom i idemo ravno u Rodilište. U posjet Seki Tini. Dobro, ne baš doslovno ravno u Rodilište jer...
- Čuj... usput ćeš mi samo iskočit kod Name na Kvatriću, moram si pod hitno kupit Subrinu.-
-Aha, a jel treba šta odnijet Tini? - interesirala sam se s druge strane linije.
- Ja košare s hranom po rodilištima više nosit neću. - uzrujanim mi je glasom priopćila Keti. - Neće se meni više niko tamo smijati. - zaključi i poklopi mi.
Spustila sam slušalicu i nasmiješila se prisjetivši se košare s hranom koju je Keti u bolnicu donijela onog prohujalog proljetnog popodneva, došavši u posjet meni i Maši...
Teško je pronaći riječi koje bi mogle opisati famozan nulti dan u Rodilištu - dan kad rodiš Bebu. Osjećaš se, u jednu ruku, poput holivudske zvijezde nakon filmske premijere. Mobiteli oko tebe bjesomučno zvone i vibriraju, čestitari šalju SMS poruke, a osoblje bolnice donosi ti brzojave. U drugu se pak ruku, zarobljena u teškom i bolnom tijelu, osjećaš kao nekakva isprebijana skitnica, hospitalizirana jer ju netko dobro premlatio letvom.
Sve je oko tebe u lelujavoj narkotiziranoj izmaglici, isprekidanoj zvonjavom mobitela, SMS izljevima euforije i medicinskim sestrama koje uzduž i poprijeko marširaju po sobi, raznose okolo bebe, guraju ti pod ruku toplomjer, popravljaju krevete, iznose i unose tacne i naravno, pripremaju te za vrhunac bolničkog dana - Vizitu.
Vizita je na bolničku scenu svakodnevno nastupala oko podneva. Već oko 11 sati medicinske bi sestre, jedna za drugom, nervozno počele ulaziti u sobu i preplašeno nas upozoravati da maknemo sve stvari s ormarića - jer će valjda doktore šlagirat ako na ormariću vide paket jastučića za dojenje-, budemo tiho i disanje svedemo na minimum – Vizita samo što nije.
Tog su nas, mog nultog bolničkog dana, sjećam se, još i pristojno zamolile da ne idemo na WC i općenito se ne klatimo gore - dolje po hodniku jer je u apartmanu za rodilje na Odjelu baš boravila jedna naša poznata TV voditeljica, a njezin poznati TV - Muž će joj baš doći u posjet. A on bi valjda baš pao u nesvijest od čuda da na hodniku sretne rodilju u spavaćici na točkice koja se tuda klatari na putu do WC-a.
Mobiteli su zvonili cijeli dan. Cimerice su, uzduž i poprijeko, svakoj osobi koja bi nazvala u tančine prepričavale svoj porod, broj šavova te težinu i duljinu djeteta, dodajući priči svaki puta još poneki sočan detalj.
I moj je mobitel neprestano zvonio i vibrirao. Iz polusna me oko jedan sat probudila Starka koja mi je obznanila da će mi danas popodne u posjet doći samo ona, Deda Bero, Seka Tina i Baka Marica.
- Dobro, dobro... - promrmljala sam omamljeno... – Samo mi donesite nešto slatko. Čokolade. I voća. I neki sok. Umirem od žeđi. -
-...i ako se ja ne bi ljutila, došla bi i Biba. - nastavila je Keti.
Doći će i njezina kćerka Melita koja baš danas ide za Zagreb jer sutra ima ispit. Dovest će ih Bibin Muž. On će ih čekati na parkiralištu jer...
-...je Baka Marica rekla da muški nemaju šta tražit po Rodilištu, da se ne znaju ponašat i zvjeraju okolo bez ikakvog reda – obavijestila me Keti, dok, sam, još pod utjecajem analgetika, tonula u narkotizirane snove.
- Aha, može... čokoladu... i sok... - promrmljala sam obamrlo. - Nemojte kasnit...zjeeev...bebe pokazuju točno u pola pet. - zaključim razgovor i mobitel gunem pod jastuk.
Iz lagane me ošamućenosti nakon desetak minuta prene nekakvo vibriranje pod glavom.
- Zaboravila sam ti reć, Biba ti nosi preslatko šlingano odjelce od Tete Vete. Sašila ga je posebno za Mašu, za krstitke. Usput, kad ste planirali krstitke? - brbljala je Keti bez predaha - I da, oni bi ipak svi došli gore, žao im je Bibinog Muža ostavit samog na parkiralištu.-
- Nek dođe ko hoće!!! - bila sam već lagano na rubu šećerne krize, živaca i znanosti - Samo mi donesite voće, sok i čokolade!!! - proderem se napuknutim glasom.
Kad sam se tog popodneva, nekoliko minuta prije pola pet, munjevitom brzinom dovukla hodnikom Odjela za rodilje, iza zatvorenih staklenih vrata koja su Odjel odvajala od ostatka svijeta, uočila sam već popriličnu gomilu ljudi. Ženski dio gomile - bake, mame, sestre, tete, ujne i strine - zalijepio se radoznalo za staklo, dok su muškarci, mahom s rukama u džepovima, besposleno zvjerlali uokolo, s nelagodnim izrazom lica prebrojavajući pukotine u stropu. Pregledala sam nabrzaka ekipu i zaključila da jedna trećina te gungule otpada na mene. Nagurane u masi prepoznala sam Dedu Beru, Baku Keti, Seku Tinu, Baku Maricu, Bibu, Bibinog Muža i Bibinu kćer Melitu.
Pokazivanje beba bilo je zakazano točno za 16:30. Gomila unezvjerenih njuški prilijepila se, uz nešto naguravanja i laktarenja, u 16:29 za staklo ulaznih vrata Odjela, čekajući da medicinska iz ogromnih kolica u kojima su, poput kruščića na polici pekarnice, jedna do druge bile natiskane bebe, izvadi baš onaj slatki crnokosi paketić koji ih je zanimao.
Netko bi iz gomile viknuo bebino prezime i sestra bi iz kolica podigla traženi zamotuljak. Svjetina bi s druge strane stakla u taj čas sinkronizirano uzdahnula:
Aaaaaaaaaaaaaaa..... i upala u sveopću euforiju.
Bilo je nekako čudno gledati preko stakla te ozbiljne i odgovorne odrasle ljude kako se krevelje, plješću, belje, rade grimase, glupiraju, kucaju po staklu i padaju u trans svaki put kad bi medicinska iz kolica podigla novi crnokosi smotuljak.
Bebe su se, za razliku od odraslih, ponašale sasvim pristojno. Počešljane, svježe okupane i namirisane, rumenih obraščića i čvrsto zatvorenih okica, sve su tu halabuku podnosile manje-više stoički. Tek bi koja tu i tamo zatreptala od fleširanja bliceva i naboranu ručicu zaštitnički prinijela licu. Rukom sam preko stakla Keti, koja se baš s nekom babom laktarila oko prvog mjesta do vrata, ponosno pokazivala na treći paketić u nizu – Mašu. Keti se, izguravši bakicu u drugi plan, bacila na staklo i počela nešto uzbuđeno vikati.
- Bero, odi je vidi, ista ja, ista ja kad sam bila mala!!! - pročitala sam joj s usana.
Njezino je uzbuđenje, doduše, malo splasnulo kad je sestra, začuvši iz gomile naše prezime, iz kolica podigla četvrtu Bebu, a ja shvatim da treći paketić u nizu uopće nije bila Maša – ups.
Ruku na srce, sve su te bebe izgledale manje-više isto. Razlikovale su se samo po broju sobe, koji im je, kako se ne bi zagubile u dnevnom transportu od Sobe za bebe do Staklenih vrata, rukom bio napisan na ampideklu, i po frizuri. Sve su curice, naime, imale irokezu, a dečki zalizane frizure s razdjeljkom na lijevoj strani, baš kao da će u pola osam voditi Dnevnik na prvom programu.
***
Kad su bebe napokon odvezli od raspamećene rulje, i nama je mamama bio dopušten susret s posjetiteljima s one strane vrata. Prošla sam kroz staklena vrata na kojima je velikim plavim slovima pisalo
Posjetiteljima ulaz zabranjen, a ispod toga, isprintano na bijelom A4 papiru:
Zabranjeno unositi cvijeće u sobe.
Starka mi odmah s vrata, ljubeći me u obraze, u ruke ubaci ogromni buket rozih ruža. Biba me fleširala blicom, a svi su se ostali pokušavali sa mnom rukovati. Neki su i pljeskali. Da nisam stajala nasred slabo osvijetljenog sivog hodnika u širokoj i krajnje nepraktičnoj bolničkoj spavaćici na roze tufnice, tirkiznom šlafroku i ogromnim krznenim šlapama, učinilo bi mi se kao da sam na dodjeli Oscara.
Taman sam, s buketom ruža u rukama, htjela održati govor zahvale, kad me Baka Marica spusti na zemlju:
- Kud si ti takva gola izašla van? Ovdje je hladno ko u kusnici. - i krene mi stezati pojas na šlafroku.
- Daj, Baka, molim te – okrenula sam očima - pa ovdje je plus 35! - ali me baka poklopi potpuno ignorirajući činjenicu da su Odjel za rodilje grijali poput turske kupelji:
- Dobro, dobro. Samo se ti igraj! - Četrdeset dana ne bi smjela na proz... -
- Draaga, Maša je najljepša od svih! Ista ja kad sam bila beba! – Biba nestrpljivo odgurne Baku Maricu i baci mi se u zagrljaj, opalivši me pritom u bolna leđa ogromnom ljubičastom torbom krokodilskog uzorka – i tako spasi prodike o otvorenim prozorima.
- Kako si, Mala? - Bero se progura do mene kad me Biba napokon ispustila iz svojih šapa i odzveckala od mene, i nježno mi rukom prijeđe preko kose.
- Pa ono, pet sati je trajalo...moglo je biti i gore... - slegnem ramenima i nastavim – Mislim, nije bilo tako straš....-
- Hah, da gore! Dvadeset i četiri sata sam ja nju rađala, dvadeset i četiri sata! – prekine me Keti i značajno pogleda Seku Tinu koja, okrene očima i bespomoćno promrmlja: - Evo je opet...
Starka nikako nije mogla zaboraviti činjenicu da je Seku Tinu navodno rađala 24 sata. I u svakoj joj je mogućoj prilici i neprilici to nabijala na nos.
- Čuj... – nastavi Keti vadeći iz košare u Berinoj ruci nekakvu smeđu rajnglu – onda nije bilo ultrazvuka.-
Biba je suosjećajno kimala glavom: – Je, pa znam, ja da ti ne pričam kaj sam ja prošla, mene su...-
- Jeste mi donijeli voće i čokoladu? - prekinula sam potencijalno klafranje o porođajnim mukama i bacila pogled na košaru u Berinoj ruci.
Muk.
- Ajooj, oprosti, vrećica iz dućana mi je ostala na stolu! - Keti prekine tišinu. - Al gle šta sam ti donijela! - rukom pokaže na smeđu rajnglicu odloženu na plastični narančasti stolac. Na drugi stolac rasprostre veliku platnenu salvetu i nastavi:
– Nakon poroda ti je ionako najbolje pojest malo juhe s rezancima - zaključi mudro i u ruku mi ubaci žlicu i vilicu.
Zavirila sam sa strepnjom u košaru – ispod plastične zdjelice sa zelenom salatom skrivao se protvan s roladom od pekmeza, a iz paketića u alufoliji širio se miris pohanog mesa.
- Ne mogu vjerovat! Pa kak si mogla zaboravit voće i čokoladu?!? - izderem se uzrujano - Pet puta sam ti rekla... -
- Vidjet ćeš ti kako je to. - Keti izgovori svoju omiljenu rečenicu i uvrijeđeno podigne nos - Sad kad imaš svoje dijete. -
Nakon još pola sata lamentiranja o tome na koga Maša sliči, nagovaranja da si ipak, baš sad, na hodniku pojedem nešto na žlicu i natezanja oko toga tko će preuzeti pohano meso – posjetitelji su otišli. I ostavili me samu da stojim nasred bolničkog hodnika - s ogromnim buketom rozih ruža u jednoj i pohanim mesom u drugoj ruci. Samo što...sad više nisam bila sama. U sobi broj 8 čekala me Maša.
I, evo, vidim kako je to. Zapravo, od onog proljetnog jutra u rađaonici, uviđam sve više onih činjenica o kojima mi je cijelo djetinjstvo trubila mama.
Shvatiš neke stvari kad postaneš majka. Primjerice, kako je moguće da tvoja mama nazove Rodilište minutu prije nego što ćeš roditi. Ili zašto je cijelu tu proljetnu noć probdjela plačući i strepeći, u iščekivanju vijesti iz bolnice.
Shvatiš kako je moguće da u djeliću sekunde automatski ispružiš ruku i dohvatiš Mašu trenutak prije no što se razbije padajući po stepenicama. Ili kako si uspjela ući u kuhinju baš tren prije no što je Roko stavio ruku na vreli štednjak i spriječiti ga da se oprži. Ili kako ti, prije od svih, bacivši samo jedan pogled na Grgine rumene obraze, znaš da će za sat - dva dobiti temperaturu.
I shvatiš kako neki od onih savjeta koje ti je mama davala, zapravo nisu loši. I sve ih više počinješ primjenjivati na svojoj djeci.
Ali o tome kako, usprkos svemu, s godinama sve više postaješ nalik svojim roditeljima - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Crveni fiat potrubio je pod prozorom. Moram se požuriti. Već je 15 do 4. U pola 5 u Rodilištu pokazuju bebe. Nadam se da ćemo stići na vrijeme i uspjeti vidjeti - Lili.
- 11:38 -
četvrtak, 04.02.2016.
Priča o Rodilištu ili Zašto je mama ipak mama? - dio drugi
... odložila sam mobitel na šank i šalicu kave zamijenila čašicom. Morala sam nazdraviti. Prije pola sata na ovaj je neobičan i divan svijet stigla - jedna Curica. Priopćila mi je to maloprije Seka Tina. Nazdravila sam novoj članici ove razbarušene i šarene priče koju nazivaju Život i sjećanja me opet ponesu u onu proljetnu večer kad se Svijetu spremala pridružiti jedna druga curica...
- Ajme meni! - uzviknula sam i udahnula – izdahnula - shshsh – shshshs - taman kad smo završili s alapačom i krenuli dalje put Rodilišta.
- Jel trud? - panično će Muž i nagazi po gasu.
- Ma ne, zaboravila sam se našminkati! - odvratim mu i kroz udah - shshhs - nabacim na trepavice malo maskare i - shshhs – izdah - narumenim obraze.
- Tako. To smo riješili – zadovoljno se ogledam u retrovizor, našto Muž otvori usta i po običaju htjede zaustiti: Rekao-sam-ti-da -mi-ne-okrećeš-retrovizor-dok-vozim, ali presječem ga u pravo vrijeme nadošlim trudom:
– Aaaaaa... boli - shshs – auuu – shhsssh -.
- Stani! - shshhs – prodišem trud i zaviknem na Muža – jer sam, dišući i blejeći kroz prozor auta, pogledom zapela za mali osvijetljeni izlog. PEKARNICA - svijetlila su narančasta slova iznad staklenih vrata.
- Šta je sad? - Muž će pomalo nestrpljivo.
- Nisam ništa jela – shshss - cijeli dan – shshhs – shshhs -usta – nos – daj mi odi kupi hrenovku u pecivu i - shshhs - dva kroasana - shshhs - s čokoladom. -
- Ali, maloprije si pojela pola kutij napolit... - Muž se pokuša pobuniti, ali me baš u taj čas zgodno probode pod lijevim rebrom.
- Auuuu – boli! – shshshs – shshsh – rukom mu signaliziram da iziđe iz auta .
- I lisnato - shshhs - s višnjom! – shshhs – zaderem se kroz prozor prema silueti što je otvarala vrata pekarnice.
U čekaonicu Rodilišta ušla sam petnaestak minuta kasnije, sita i s blaženim osmijehom na licu - trudovi su malo popustili. Bilo je tu nekoliko žena. Muževi su mahom sjedili na narančastim plastičnim stolcima, a žene su, uzdišući i pušući sve u šesnaest, marširale prostorijom gore – dolje.
- Koji vam je ovo put? - obrati mi se jedna od žena što je nervozno stupala po čekaonici. -
- Prvi. Baš se veselim. - odvratim joj i uputim prema Mužu jedan slatki osmijeh.
- A Vama? –
- Hah – uzvrati mi ona, učinilo mi se, nekako sarkastično - treći. – i uputi otrovan pogled Muškarcu koji je kunjao na narančastom stolcu leđima naslonjen na radijator.
Sam porod prošao je sasvim pristojno. Zvučna je kulisa, doduše, bilo malo zastrašujuća.
- Dajte mi neke lijekove! Bilo šta!! Može i one šta ste testirali samo na miševima!!! – orilo se iz boksa do, popraćeno bolnim uzvicima.
- Hoće i meni bit tako? - naivno upitam Muža dok su me dvije medicinske, oboružane žicama, sondama, priključcima i gumbićima, potpuno ravnodušnih izraza lica prištekavale na CTG.
- Ma neeee... – pa kaj ne vidiš da ona dramatizira! - utješi me on, a rađaonicom se, isprva prigušeno, pa sve snažnije, kao iz neke dubine, počne razlijevati jednoličan zvuk otkucaja bebinog srca.
- Dajte mi nešto! Bilo što!!! - zaurlala sam par sati i stotinjak trudova kasnije na nekog balavca od specijalizanta koji nije mogao imati više od dvadesetpet, kad me, razgrnuvši cvjetni zastor rađaonice, pristojno priupitao kako sam.
Još nekoliko sati kasnije i stotinjak trudova više, zajedno s prvim tracima narančaste zore na zagrebačkom nebu - na svijet je pristigla Maša.
Bilo je kao na filmu. Dobro, ne baš kao u onim starim vesternima jer mi nitko nije u usta gurnuo bocu konjaka i urlao da treba donijeti ručnike i vruću vodu, ali ipak.
Taman kad su se sve Bijele kute o radijusu od pedeset metara strknule oko mene, a sestre počele zatvarati prozore i vikati: Porod! Porod! - svi spremni za Mašin spektakularan dolazak - iz boksa do začuo se tupi udarac.
Trenutak slave skoro mi je ukrao neki tip kojem je od cijelog tog sudjelovanja u porodu odjednom pozlilo i baš se u tom trenutku sjetio onesvijestiti te pritom opaliti u neku lampetinu iza sebe i lijepo razbiti glavu. Sestre su simultano okretale očima, a značajan dio Bijelih kuta prebacio se u boks do i prionuo na šivanje ranjenika.
Desetak minuta nakon Mašinog spektakularnog dolaska Muža su poslali van. Nije izgledao loše. Nedostajalo mu je, doduše, par gumbića na košulji i koja dlaka na prsima, a i dramatizirao je tražeći liječničku pomoć jer mu je desna ruka navodno bila uganuta.
Kad je sa sestrom otišao na previjanje ruke, djelovao je pomalo ošamućeno. Nešto se čudno dogodi muškarcima koji prisustvuju porodu. Valjda im se zauvijek uništi ona romantičarska iluzija da djecu ipak, odjevene u roza ili plava odjelca, u Rodilište spušta neka ogromna dežurna roda što kruži iznad bolnice.
***
Čim su mali zgužvani paketić umotan u rozu dekicu odveli na kupanje - ja sam lijepo udrila u plač. Isplakala sam sve. Strah, iščekivanje, bol i sreću. Plakala sam jer nisam mogla vjerovati da sam postala mama, plakala sam jer su mi se u prvom razredu osnovne djeca u školi rugala, plakala sam zbog hormona i jer su mi, odmah nakon poroda, za ručak donijeli moje omraženo povrće – ciklu.
Dok sam tako ležala i ridala iz petnih žila, priđe mi jedna od Bijelih kuta.
- Čestitam, gospođo! Jeste dobro? -
- Jee – šmrrrrc - saaam. -
- Doktore, jel Vas mogu nešto – kghhšmrrc – pit... – šmrccc – pitati – nastavim kroz suze.
- Recite, recite, što vas zanima? – doktor izvadi ruke iz džepova, popravi naočale na nosu i namjesti znanstvenu facu.
- Jel mi se - kghhšmrrrc – razmazala maskaraaa – procijedim i nastavim tuliti brišući prstima crne slojeve šminke ispod očiju.
- Nije, lijepi ste. - doktor se nasmiješi i potapše me po ramenu.
Jadan čovjek. Očito nije imao srca reći mi da s onim crnim podočnjacima izgledam ko zaplakani rakun kojeg je pregazio vlak.
- Zvala je Vaša mama. - obrati mi se odjednom odrješito spremačica, dok je ujednačenim ritimičkim pokretima brisala podne pločice ispod stola za rađanje.
- Mama !? Kog je zvala? - začuđeno joj odvratim.
- Da, mama. No, pa kaj se čudite? Nazvala je u Rodilište minutu prije neg kaj ste rodili. - nastavi spremačica, sad užurbano kupeći tacnu i tanjur s netaknutom ciklom - i rekla da bu Vas popodne došla posjetit. -
Obrisala sam suze. I nasmiješila se.
Kažu da zaboraviš na bol čim u ruke primiš svoje tek rođeno dijete. Ne zaboraviš ju. Samo ju potisnu neke druge slike. I zvuci.
Onaj trenutak kad očajnički ženski urlik zamre i zamijeni ga dječji plač, a sve sestre i svi doktori oko tebe odjednom izgledaju kao da su dobili na lotu.
Ili pogled na primalje koje s lakoćom i istreniranim pokretima, kao da nad sudoperom drže šalice za kavu, kupaju tek rođena mala bića, stavljaju ih na vagu i viču: 3 750, 53 centimetra!
Ili kad ti, zamotano u staru iscufanu dekicu, napokon donesu to malo, drhteće, izgužvano i bespomoćno, tvoje biće.
Te se slike i zvuci i radost svih oko tebe urežu u tvoju svijest jače od boli.
Ali o radosti i reakcijama uže i šire rodbine i zašto je mama u cijeloj toj priči ipak mama – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku opet zaplesao. Moram se javiti. Zove me mama.
-
-
- 10:35 -
