ponedjeljak, 14.03.2016.
Ola, ke pasa? ili Priča o folkloru, crvenoj vesti i španjolskim ritmovima
Dio prvi - o baletu, crvenim vestama i fiatima s karlovačkim tablicama
- Pa ne bi te niko pustio da se ubiješ! - raspigala se Keti sasvim opravdano jer smo se već nekoliko dugih minuta pokušavale ubaciti u lijevu traku prometom zagušene Zvonimirove ulice jedne hladne i vjetrovite večeri u veljači. Sjedili smo, nagurani u Starkin crveni fiat karlovačkih registracija; naprijed Keti i Biba, a otraga Grga, ja i Roko - i opako kasnili na Mašin prvi folklorni nastup.
- Ne, pa to ne možeš vjerovat, to je zbog tih **** joj, oprostite, dečki, tablica, eto zašto! – okrene se Starka uzrujano prema Bibi, koja je malo nezainteresirano piljila kroz prozor, a malo puhala u svoje svježe nalakirane žarkocrvene nokte.
Starka je imala neku teoriju da ju, čim kotačem kroči preko novozagrebačkog rotora, svi vozači pokušavaju:
a) isprovocirati b) zgurati s ceste ili c) na bilo koji drugi način – dugim svijetlima, trubljenjem, blicanjem ili neverbalnom komunikacijom na semaforima - izbaciti iz takta, a sve zato što njezin crveni fiat nema zagrebačku registraciju. Blendanje, blicanje i trubljenje nikad nije povezala s time što je, ne snalazeći se baš najbolje u velegradskoj gužvi, uobičajeno po zagrebačkim prometnicama milila vozeći 40 na sat.
- Zakasnit ćemo. - suptilno primijetim sa stražnjeg sjedišta.
- Nećemo zakasnit. – odgovori mi Starka - Uostalom, trebale smo ići preko Srebrnjaka pa bi Bibi pokazala onu kuću di sam živjela dok sam studirala. Vrag zna jel tamo još ko živi. Ma znaš, Mimi, ona zelena kuća... –
Zaustim da odgovorim kako znam koja je to zelena kuća jer o njoj priča baš svaki put kad se Srebrnjaku približimo na 10 kilometara zračne linije, ali Keti nastavi verglati... - To su bili jako fini ljudi, gazdarica i njezin sin. A taj mali se, molim te, oženio u Karlovac. -
- Ma znaš za koga, Biba? - upita retorički svoju suvozačicu i nastavi klafrati -Za kćer od one Gogice šta je dugo godina radila u Mirovinskom. –
Suvozačica Biba je potvrdno kimala glavom i usput ruku prislanjala na rukav svoje crvene veste, uspoređujući je li pasent s lakom za nokte.
- Joj, pa kak ne bi znala – ubaci se Biba napokon, zabavljena i dalje nijansama crvene boje - Kak se ona prezivala djevojački – Poropatić? Kaj nije njezina sestra imala onog muža šta ga je šlagiralo prošle godine?-
- Ma nije to ta – Starka okrene očima i napokon skrene u lijevu traku - Ti misliš na onu šta je radila u Komunalnom koja je... -
- Evo ga!!! - cikne odjednom Biba, zaplješće rukama, teatralno se baci na prozorsko staklo i zaviče:
- Mali, zbog tebe sam obukla crvenu vestu!!! -
Grga i Roko se isti tren zalijepe za stražnja stakla, ispitujući me uzbuđeno: Koga, mama, koga evo???, a ja na trenutak pomislim da je Biba totalno skrenula jer u blizini nisam vidjela nikakvog muškarca zbog kojeg bi se vrijedilo oblačiti u crvene veste. No tad krajičkom oka uhvatim smjer njezinog hipnotiziranog pogleda i u daljini uočim veliki plakat – Zdravko Čolić - koncert za zaljubljene.
Taman sam htjela priupitati zašto Biba misli da se Zdravko Čolić pali na crvene veste i kako bi on to uopće mogao vidjeti s plakata, kad mi ona sama ponudi objašnjenje.
- U gradu je, znaš, u subotu ima koncert za Valentinovo. Čuj, u Zagrebu nikad ne znaš kog možeš sresti. - dodatno mi pojasni.
Biba i Keti došle su danas prijepodne iz Karlovca povodom Mašinog prvog folklornog nastupa. Usput su prošetale centrom grada, sjele kao i obično na cappuccino u Malu kavanu i skoknule do Jadrana (jer je Keti morala kupiti mat hulahopke TangoCX8, boje šampanjca, koje u Karlovcu nije mogla naći ni za živu glavu). Pošto očito u Maloj kavani nisu srele Zdravka Čolića, doklatarile su se oko šest sati crvenim fiatom do Maksimira, pokupile mene, Grgu i Roka – i krenule prema školi u centru grada – gdje je Maša pohađala satove folklora.
Muž nas je s Mašom već čekao u spomenutoj školi, a Grga, ja i Roko smo se vozili s Bibom i Keti, kako bismo im pokazali put i – zapeli u Zvonimirovoj.
Maša je inače jučer objavila da ona na taj folklor više neće ići i da si to sve skupa možemo zaboraviti. Njezino oduševljenje narodnom tradicijom pomalo je splasnulo kad sam kući donijela narodnu nošnju koju je trebala obući za svoj prvi nastup, a crtu je ispod folklora podvukla kad sam na svjetlo dana iznijela pripadajuće opanke.
- Pa ja ne znam kak ta mala više ne želi ići na folklor – lamentirala je Keti probijajući se kroz gužvu – ja s vama nisam imala takvih problema.
Evo, na primjer balet, Mimi je obožavala balet – obrati se sad Bibi, koja je međutim, još uvijek blejala u onaj plakat i valjda zamišljala kako sa Zdravkom, odjevena u svoju crvenu vestu, sjedeći u backstageu za stolom posutim ružinim laticama, uz svjetlost svijeća ispija pjenušac.
Mrzila sam taj ***** balet iz dna duše.
Sate baleta vodio je neki mršavi babac, bivša balerina promukla glasa koja je pušila dvije kutija cigareta dnevno, a prethodni joj je posao valjda bio uvježbavanje omladine u nekom Gestapo kampu. Drilala nas je sve u šesnaest na onoj štangi ne mareći nimalo za moju očitu nekoordinaciju i nedostatak osjećaja za ritam. S deset godina, bila sam, naime, već za glavu viša od svih ostalih preslatkih malih balerina u rozim trikoima i potpuno netalentirana za izvođenje baletnih bravura.
Bilo kako bilo, Starka nije marila za moju ritmičko-koordinacijske probleme. Svakog utorka i četvrtka popodne demonstrativno bi sjela u našu tamnoplavu Zastavu 101 i ignorirajući moju prigodnu trbuhobolju ili zubobolju, strpala me, skupa sa Sekom Tinom na zadnji sic i - pravac gradsko kazalište Zorin dom.
Nije međutim problem bio samo u baletu - lista slobodnih aktivnosti koje sam u djetinjstvu kratkoročno pohađala bila je odulja; Ritmika, Literarna grupa, Vatrogasci, Mladi knjižničari, Cvjećari, Planinari, tenis subotom – sve sam te aktivnosti s oduševljenjem započinjala, i s još većom euforijom, nakon nekoliko mjeseci razočarano od njih odustajala.
U zadnje mi se vrijeme sve nekako činilo da će i Maša po tom pitanju krenuti mojim stopama. Svaki će vam iole pristojan stručnjak za djecu danas reći da je za djetetov razvoj vrlo važno da se bavi nekom slobodnom aktivnošću. Po mogućnosti, onom koja mu se sviđa. Ali, što ako mu se, kao Maši, svaki mjesec svidi nešto novo? Maša je već oduševljeno krenula i oduševljeno odustala od pjevanja u zboru, sportske škole i akrobatskog rock 'n rolla. A sad je došao red i na ushićeno odustajanje od folklora. Evo kako je to bilo...
***
Dio drugi - o folkloru, Teti Violeti, španjolskim ritmovima i turskim sapunicama
A ne, ona te opanke i nošnju neće nositi, ona je mislila da će plesati u nekoj suknjici od tila, onakvoj ljubičastoj, kakvu ima Violeta - objasnila mi je Maša lijepo tog popodneva dok sam se peglom sizifovski probijala kroz hrpetinu zgužvanog veša.
- Koja Violeta? - upitam ju umorno. Jedina Violeta za koju sam ja znala bila je Teta Violeta s papirnatih ručnika, a ta je bila postarija crnokosa gospođa s točkastom ljubičastom trakom u kosi.
- Mamaaa – Maša okrene očima - Violeta iz one serije na španjolskom. Pa to svi gledaju! - i počne pjevati – Siendo lo ke soj en mi mundo... - ne bi li mi objasnila tko je ta famozna Violeta.
Primijetila sam doduše u zadnje vrijeme da su mi se klinci nekako hispanizirali. Grga mi je tako par puta uletio u kuhinju i šeretski me priupitao:
- Ola, ke pasa? -
Roko me neki dan zamolio da ga odsad zovem Pablo, a Maša je počesto u suknjici od tila plesala po kući usput pjevušeći Aora sabes ke... jo no tjendo lo ke pasa... mi destino es hoj.. i sve u tom stilu. Španjolski ritmovi bili su joj u zadnje vrijeme omiljena zabava. Uz svakodnevno prepričavanje tko je u koga u školi sretno i nesretno zaljubljen. Zapravo, često bi me u zadnje vrijeme podsjetila na jednu drugu osobu koja je uz kavu sa mnom voljela pretresati tužne ljudske sudbine...
...
Kad god bih se za vrijeme studiranja vikendom iz Zagreba vraćala kući, redovito bih sjela u Starkin crveni fiat i odvezla se petnaestak kilometara na selo, posjetiti svoju drugu baku – Baku Blaženku.
Baka je Blaženka znala sve novosti u selu. Potpuno bijele nakovrčane kose i blijedog lica s kojeg su se uvijek radoznalo smiješile vragolaste svijetloplave oči, odjevena u cvjetnu kućnu haljinu, s obveznim telefonom u džepu, Blaženka je, ne izlazeći iz kuće, nekako uvijek uspijevala biti u centru svih informacija. Posjela bi me usred kuhinje, servirala kavu s dvije kocke šećera i, željna razgovora, bez uvoda počela pričati o nekoj ženi, valjda susjedi, koja je ostavila muža i preudala se, al je ovaj novi muž već imao dvoje djece i... -
- ... onda se vratila njegova bivša žena koja je pobjegla s njegovim bratom u Njemačku...-
Slušala sam empatično tužnu priču misleći – jadan čovjek, kad Baka nastavi - ...a onda je došao njegov šogor Murat i rekao Zejnep da nema ona tu šta tražit i da je njoj mjesto uz Ezrema! -
- Murat? Pa gdje oni žive? - upitam sumnjičavo predosjećajući da se tu ipak ne radi o Bakinim susjedima iz sela.
- Pa šta ja znam di žive, u Turskoj negdje, ko će ih znat! - odvrati mi ova začuđeno.
Bakica mi je upravo prepričala sadržaj jučerašnje epizode omiljene joj turske sapunice, shvatim u trenu.
***
- Mama, pa šta ne znaš da su Tomas i Leon zaljubljeni u Violetu? A njezina najbolja prijateljica Frančeska joj je rekla da je Kamila rekla... - prepričavala mi je Maša, u maniri Bake Blaženke, sadržaj španjolske tinjdžerske sapunice, dok sam ja peglom i dalje hrabro napadala spomenutu gomilu veša.
- Ahaaa – shvatim napokon da Violeta nije Teta Violeta, već glavni lik španjolske tinejdžerske serije u kojoj su se prenašminkani adolescenti Violeta, Ludmila, Frančeska, Tomas i Leon na sve strane cerili, pokazivali biserno bijele zube i po cijele dane plesali, pjevali i larmali po školi, a koja je išla na telki svaki dan u šest i deset.
***
- Evo nas! Točno na vrijeme. Vi izletite, a ja ću nać parking. - prene me iz španjolskih misli Keti koja je u međuvremenu prošla kroz par žutih semafora, izignorirala jedan STOP znak i uz cvilež zakočila pred školom gdje se održavala priredba.
I sjetila me kako je nekoć mene i Seku Tinu, davnih utoraka i četvrtaka popodne, jureći Korzom u plavom stojadinu vozila prema gradskom kazalištu na sate baleta. Ali o pustolovinama plavog stojadina u nekoj drugoj priči – onoj sljedećoj.
Sad s dečkima moram izletiti iz auta. Muž mi već nestrpljivo maše s ulaza. Mašina priredba počet će svaki trenutak.
- 22:22 -
srijeda, 02.03.2016.
Tisuću zašto tisuću zato ili Priča o Hrvatskom narodnom kazalištu i svinjcu u kuhinji
- Ne! Nećeš dobiti kinderjaje!– ponovila sam odlučno već deseti put i još odlučnije vratila kinderjaje na policu jednog utorka popodne u našem Dućanu. Roko se međutim pravio gluhonijem i kinderjaje, blijedo me gledajući, opet uzeo s police ispred blagajne.
- Zaštooo mi nećeš kupiiit? Reklaaa si... - pokuša još jednom promijeniti moju pedagošku odluku.
- Nisam rekla ništa! -
- Jesi, mama, rekla si, on te pitao dok si pričala na mobitel s Tetom Tinom, a ti si rekla Dogovorit ćemo se! Ja sam te čula! - stane mu u obranu Maša, a Grga, sjedeći u kolicama zatrpan bananama, jabukama, toaletnim papirom i praškom za veš, ljutito prekriži ruke na prsima i namjesti ratobornu facu.
- Rekla sam da ću vam kupiti kinderjaja ako pospremite svoje igračke. - bila sam neumoljiva.-
- Kolko puta sam ti rekla da pospremiš svoje igračke danas? - nagnula sam se prema Roku i odlučno mu iz ruke iščupala čokoladnu poslasticu.
Iza nas se na blagajni stvorio već popriličan red ljudi. Pola ih je u znak odobravanja potvrdno kimalo glavama i bacalo komentare tipa Bravo, gospođo, treba s njima oštro!, a druga, sentimentalnija polovica, stala je na Rokovu stranu; Pa dajte djetetu da jede... kak ste tak bez srca...
- Nisi pospremio igračke – nema kinderjaja! Bilo bi ti bolje da si me jutros poslušao i pospremio za sobom! - završim, ponosna na svoju dosljednost, a Roko krišom obriše suze što su mu, jedna loveći drugu, počele kliziti niz obraze i uvrijeđeno mi okrene leđa. Taman sam prema redini iza sebe bacila slavodobitan pogled, kad odjednom začujem Roka kako kroz suze razjareno urla:
- Tebi bi bilo bolje da si posprrremiš onaj svinjac u kuhinji!!! -
Klinci jednostavno ne znaju kad što treba reći. Ili pitati, kad smo već kod toga.
Kad sam ja bila mala, u kući smo imali jednu debelu crvenu knjigu – dječju enciklopediju naslova Tisuću zašto, tisuću zato. Ta je knjiga sadržavala odgovore na sva moguća i nemoguća dječja pitanja. Čini mi se nekako da klinci mame doživljavaju kao sveznajuće hodajuće tisuću zašto tisuću zato enciklopedije. Lista pitanja za koje patuljci misle da Mama jednostavno te sekunde mora prosuti odgovor iz rukava nepregledna je i šarolika, primjerice;
Mama, jel na Marsu ima signala za mobitel?
Mama, jel konjima zima kad puše vjetar?
ili pak
Mama, jel ljudi mogu krepnuti ili samo životinje?
Najteže je ipak pronaći odgovor na pitanja religijske problematike. Zateklo me tako neki dan nespremnu Mašino teološko pitanje: - Mama, jel Isus bio dešnjak ili ljevak ko ja? -
Nije međutim problem u pitanjima. Problem je u tome što ih djeca postavljaju u svim mogućim i nemogućim trenucima. Kao naprimjer usred kazališne predstave. A ponekad, ponekad je problem i u dječjim odgovorima...
Bila je hladna prosinačka večer s mirisom snijega u zraku i oštrim vjetrom što je nemilice fijukao po prozorskim kapcima kad je u Stanu zazvonio telefon.
- Opet si zaboravila da imaš tetku? - podigavši slušalicu začujem uvrijeđeni glas s druge strane linije. Bila je to Teta Maca. Teta Maca, moja teta, živjela je s Tetkom Icom, mojim tetkom, nekoliko ulica dalje od nas. Teta Maca i Tetak Ico klince su jednostavno o-bo-ža-va-li. A obožavali su i ići u kazalište.
Dobra je stvar s Tetom Macom bila ta što se nije mogla dugo duriti pa je brzo s činjenice da joj se nisam javila ima već tjedan dana - prešla na temu.
Kako mi je teatralno pojasnila, bilo bi već vrijeme da se ta djeca počnu kulturno uzdizati i da ne bi ni meni ništa falilo da tu i tamo odem u kazalište. Bilo kako bilo, ona je rezervirala karte za HNK, ovaj petak, za Orašara. – Znaš da je tradicija da se djecu pred Božić vodi gledat Orašara. – i da se izvolimo srediti jer da ćemo sjediti u prvom redu.
- Kupila sam dečkima u Haundemu leptir-mašnice, a Maši haljinicu od tila. Ico će ti to donijeti sutra kad ide s posla. - dodala je još Teta Maca.
U petak navečer, desetak minuta prije osam sati, sjedili smo u prvom redu Hrvatskog narodnog kazališta slatki poput kremšnita – nacifrani, popeglani, namirisani i utegnuti u svoju najbolju obleku za van - i čekali da kazališno zvono diskretno označi početak najljepšeg božićnog baleta za djecu.
Prvi je red stvarno bio prvi red. Ali prvi red balkona. Ne znam tko je tu strmu klisuru koja se pod kutem od devedeset prijeteći nadvila nad ostatak kazališne dvorane nazvao balkonom. Ako poput mene patite od visinofobije, klaustrofobije, zagušljivofobije, ili općenito, bilokakve fobije, možete zamisliti kako mi je bilo dok sam sjedila ugurana u pretrpane redove zagasitocrvenih baršunastih stolaca, udarajući koljenima o desetcentimetarsku pozlatom nakinđurenu ogradu koja me dijelila od kazališnog bezdana pod mojim nogama. S ove sam pozicije doduše sasvim lijepo mogla vidjeti kako dirigent puše nos i što u džepovima imaju članovi orkestra.
Bilo kako bilo, sjedili smo te kazališne večeri, stiješnjeni jedni do drugih poput peradi na onim šipkama u kokošinjcu, okomito na kazališnu provaliju - Muž, Maša, Tetak Ico, Teta Maca, Roko, ja i napokon – Grga.
- Šta je Mimi? – nagnuo se Tetak Ico u jednom trenutku zabrinuto preko Tete Mace.
- Ništa. Ima napad panike. - nezainteresirano će za moje fobije Teta Maca i nastavi mobitelom slikati Roka koji se ležerno nalaktio na onu nazoviogradu i naginjao sve u šesnaest pokušavajući dohvatiti reflektor što je, zakačen za ogradu, zjapio nad rupčagom.
I imala sam napad panike. Znojila sam se, crvenjela, vrpoljila, hiperventilirala, zamuckivala i lomila prste zamišljajući kako ću, ako se pomaknem u svom stolcu samo centimetar unaprijed, aterirati naglavačke na osamnaesti red parket sredine desno.
- Kaj bi se milostiva htjela, prosim, malo pomaknuti? – prekine me odjednom u paničarenju glas postarije gospođe sa srebrnosivom punđom na glavi, koja se pokušavala progurati između mene i spomenute ograde.
Gospođa se, skupa sa svojom frendicom, nekoliko trenutaka kasnije stuštila na dva prazna mjesta kraj Grge. Ukopana u sjedalu, zapiljim se, ne bih li odagnala svoje kamikaza ideje, u dva pridošla bapca.
Njih su vam dvije izgledale ko da su nekim bizarnim vremeplovom prije pola sata doklipsale iz Austro-Ugarske Monarhije. Srebrna Punđa mogla je imati kojih osamdeset godina. Na sebi je imala plisiranu tamnoplavu suknju, lakirane crne cipele sa srebrnom kopčom kakve je furao i Mozart i bijelu uštirkanu bluzu na visokom ovratniku priheftanu nekim obiteljskim filigranskim brošem. Blijedim je licem, uokvirenim elegantnom srebrnosivom punđom, dominirao zašiljen i aristokratski tanak nos, koji je još više naglašavao odmjeren i suzdržan plavosivi pogled ispod naboranih vjeđa.
Frendica Srebrne Punđe, po imenu Fani, kako sam načula iz razgovora, bila je odjevena slično, samo što je oko vrata još nabacila i nekog ofucanog krznenog jazavca.
Fani i Srebrna Punđa su u HNK očito bile inventar jer su svako malo nekome domahivale ili pozdravljale neke metuzaleme sa Serbus! i tome slično, a oni su im uzvraćali s Ljubim ruke!, Moj naklon! i sve u tom stilu.
Srebrna je Punđa desnom rukom držala čipkastu lepezu, sjedila ko da u leđima ima afinger i svako tolko elegantno virnula kroz kazališni dalekozor. Da me sa svih strana nisu opkolili nervozni likovi koji su žvakali kaogume, puhali balone i nemilice surfali po svojim glupim telefonima, okružena svim onim pozlaćenim štukaturama i bidermajerskim stolcima, s Punđom i Fani za vratom, časna riječ, pomislila bi da sam u Beču tamo negdje osamstočetrdesetiosme.
Na brzinu sam se ispravila u stolcu, namjestila kulturnu facu i zgurala u torbu vrećicu Kiki bombona koje sam koristila za podmićivanje Grge.
Bacila sam usput jedan ponosan pogled na Grgura – sjedio je, u svojoj najboljoj obleki, u onom baršunu ko drvena Marija i hipnotizirano piljio u jednu točku.
- Kak vam je hajtlih ovaj mali!– spazi ga odjednom Srebrna Punđa i uputi mu suzdržan osmijeh, a ovaj joj se umiljato nasmiješi.
Grgur je, u svom tamnoplavom plišanom sakoiću i bijeloj košuljii s leptir-mašnicom, besprijekorno zalizan na razdjeljak, rumenih i nabreklih obraza, što od vrućine, što od hrpe kikića koje je utrpao u sebe, doista izgledao dražesno. Nešto poput kombinacije onog dječarca što nam se prije par desetljeća smiješio sa žute podloge Buco sira i Bečkog dječaka.
- A kak se ti zoveš, dečec? - obrati mu se Srebrna Punđa.
- Prdonja. - opali joj ni pet ni šest Grga, ustiju punih kiki bombona. -
- Grgure!!! Pa... Pa ko te to naučio? - podviknem na njega. -
- Pa ti me mama zoveš Prdonja. – stoički će Grga i pruži mi ruku za još jedan kikić.
Nikad ne laže, taj moj Grga, mora mu se priznati.
- No krasno – Srebrnoj Punđi se mam zaledi osmijeh na bljedunjavim ustima, frkne nosom, okrene se prema Fani i procijedi – Svakakve dotepence danas puštaju u kazalište.-
Sva sreća da su se kazališna svjetla u tom trenutku počela gasiti jer je boja mojih obraza poprimala ton grimiznog kazališnog zastora što se upravo počeo rastvarati. Zahvalno sam utonula u sjedalo i uperila pogled prema pozornici na kojoj, iz debelog mraka i još deblje tišine izroni u srebrnu likru utegnut baletan.
- Mamaa, a zašto ovaj striček nosi tajce i dres? – Roko prekine debelu tišinu. - Šta ne nose samo cure tajce? -
- Šššššš.... - pokušam ga utišati. - On je baletan, znaš. -
- A šta ak mu se počne pišati? Kako će to sve skinut?- uporan je bio Roko, dok su Fani i Punđa potiho zabrundale:
- No, pa kaj bu taj balavander fort pripovedal? -
Vidjela sam da Punđi malo fali da ju od mojih Bečkih dječaka ne žvajzne amok pa sam dečkima potajno u usta ubacila po jedan kikić i u miru se prepustila plesnoj čaroliji.
Treba biti dosljedan. U provođenju pravila. I strpljiv. U odgovaranju na pitanja. Savjetovat će vam to svaka knjiga o roditeljstvu. Meni se u zadnje vrijeme pak nekako čini da je za roditeljstvo najvažnije da imate položen vozački ispit. B kategorije. Ili privatnog šofera.
U jednom se trenutku, naime, iz roditelja jednostavno pretvorite u osobnog šofera koji dijete razvaža s jedne na drugu slobodnu aktivnost. Ali o slobodnim aktivnostima u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Teta Maca će svaki čas pozvoniti na vrata. Ona i Ico vode djecu u kino. Od HNK smo do daljnjega – odustali.
- 15:21 -
