utorak, 19.04.2016.
Priča o tamnoplavom stojadinu, profesionalnoj orijentaciji i papirima koji padaju s neba
- Ulazite u ***** auto svi!!! Ja krećem! – zaurlao je Bero na rubu živaca davnog i već poprilično vrućeg kolovoškog subotnjeg jutra oko jedanaest sati u jednom prigradskom karlovačkom dvorištu i - demonstrativno raspalio po gasu.
Tamnoplavi se stojadin propeo i zanjištao, nakrcan poput magarca smeđim i crnim kožnatim koferima, a Seka Tina i ja smo se nabrzinu uvukle na bijelim krznom presvučena stražnja sjedala i stisnule između gomile deka, jastuka i ručnika.
Starka nas je u šest sati toga subotnjeg jutra postrojila pred krevetima i svečano objavila da ove godine na more krećemo u devet. Pola deset najkasnije. Od sad ćemo drugačije, prijetila se Keti - pa nije ni ona zadnja budala koja će samo rintati po kući i da se lijepo izvolimo spremiti sami jer da ona neće čekati nikoga. Samo će nabrzaka potrpati stvari u kofere, malo pobrisati prašinu, skoknuti u dućan, zaliti cvijeće i - u petnaest do deset, ma deset najkasnije - krećemo.
Moramo uhvatiti trajekt u pola dva, a i Bero ne voli voziti po suncu. Hlađenje u Plavoj Ptici ne radi i ona nema namjeru do Delnica slušati njegovo prigovaranje.
Bilo kako bilo, negdje oko pola dvanaest natrpani se motorizirani tamnoplavi magarac sve jače propinjao u dvorištu, Bero je sve snažnije stiskao trubu, a Keti se napokon pojavila na kućnom pragu, noseći u rukama još nekoliko jastuka i jedan žuti lavor iz kojeg su virili – narančasti vikleri, pegla i vim.
- Nisam stigla cvijeće zalit. - progovorila je uzrujano bacajući na mene i Seku Tinu one jastuke. Keti nije vjerovala u spavanje na tuđoj posteljini.
Bero je, samo lagano titrajućim brkom pokazujući da je na rubu svih živaca, stoički pričekao da se Keti ubaci na prednje sjedalo i pokrenuo stojadina, trudeći se da pritom ne zgazi Baku Maricu. Ona nam je upravo kroz stražnje staklo pokušavala ubaciti nekakve jakne s krznenim ovratnicima.
- Uzmite si ovo za svaki slučaj. Na trajektu jako puše. Ako te propuh uhvati, gotov si! - vikala nam je gurajući jakne kroz prozor.
- Jel to sad to? Možemo krenut? – promrsio je Bero pomalo nervozno izlazeći lagano iz dvorišta, dok je Marica za nama zatvarala ogradu.
- Čuj... Bero... ovaj... trebala bi još samo sekundu stati kod Općine. Moram uzeti neke papire.- hladnokrvno će Keti.
Bero nije rekao ništa. Samo je na nos nataknuo sunčane naočale, zatitrao lagano brkom i šutke krenuo – prema Općini.
Pola sata kasnije, umjesto uz sendviče i sok u nekom odmorištu na Staroj cesti prema moru, sjedili smo u uzavrelom tamnoplavom stojadinu čekajući da se Keti, skupa s papirima, pojavi na ulazu starinske zgrade u opustjelom centru grada.
Napokon, glomazna se vrata sa škripom otvore i na izlazu se pojave žarkocrvene kovrče – Keti, odjevena po najnovijoj modi, u bijeli šos na falde koji joj je prema kroju iz prošlomjesečne Burde sašila Teta Veta i prugastu plavo-bijelu majicu sa šišmiš rukavima, izleti iz zgrade cupkajući što je brže mogla u svojim tankim bijelim kožnim sandalama, s gomilom nakakvih papira u rukama.
- Evo ga – možemo krenuti. - ucupka za par trenutaka u zapareni auto i tresne vratima. Bero okrene ključ, a Keti se odjednom uzvrpolji.
– Čekaj... pa di sam sad stavila te papire? – okretala se na sve strane dok je stojadin lagano kretao.
- Joooj, Bero, staniiii! - vikne odjednom.
Odgovor je na pitanje misterioznog nestanka općinskih spisa pao s neba - u obliku bijelih papira koji su se poput ogromnih snježnih pahulja, čim je Bero opalio po gasu, počeli spuštati oko plavog stojadina.
- E nema stajanja dok ne vidim more, dosta je bilo!!! - Bero se, dok su mu brkovi titrali na sve strane, kompletno raspigao i stisnuo gas.
Put od Karlovca do Mora prošao je u mukloj tišini. Keti je kroz svoje sunčane naočale demonstrativno piljila kroz prozor držeći u rukama razbacanu gomilu papira na kojima je bio vidljiv svjež trag automobilskih guma.
Vidite, Bero je nakon par metara buntovništva ipak popustio pod pritiskom, ubacio u rikverc, i prešavši gumama preko par onih općinskih akata, pričekao da Keti pobere svu papirologiju s ceste.
Starka je imala nezgodnu naviku ostavljanja stvari na krovu auta. A te su stvari imale nezgodnu naviku letenja s automobilskog krova. Ali, nije se radilo samo o tome.
Stvar je bila takva da je s tim tamnoplavim stojadinom s krznenim sjedalima kojem je Starka od milja tepala Plava Ptica vječno bio neki cirkus. Bilo da su s krova letjeli papiri, novčanici ili protvani s kolačima, da je na uzbrdici otkazao poslušnost i ničim izazvan počeo kliziti unazad ili da je jednostavno nasred Korza crknuo – Starka protiv Plave Ptice nije dala ni čuti.
– Nije to ništa, samo treba dignut haubu i malo s čekićem lupnut po onoj cijevi.– branila bi svog tamnoplavog ljubimca. O novom autu nije bilo ni govora.
***
- Mama – obratila mi se Maša jednog vrućeg subotnjeg poslijepodneva puno ljeta kasnije, dok smo u našem starom pežou milili po Staroj karlovačkoj cesti, a spomenuti je cukao, kašljucao, soptao i općenito, djelovao ko da će pred Jaskom jednostavno kolabirati i krepati.
– Kad ćemo mi kupit novi auto?
- Kad se ti zaposliš, onda ćeš mami kupiti jedan crveni auto. - odgovorim joj, prateći usput u retrovizoru Grgura koji je upravo otkopčavao svoj pojas.
- E, mama, a znaš šta ću ja biti kad narastem? - veselo će Maša.
- Nemam pojma. Grgure, zadnji put ti govorim, sjedni u sjedalicu, policija će doći! - podviknem na Grgu koji se netom izvukao iz sjedalice i zalijepio na stražnje staklo.
- Imat ću svoj studio za ples. - zaneseno će Maša.
- Ja ću biti čuvarrr u zološkom vrtu. - uključi se u temu Roko, zamišljeno gledajući kroz prozor.
- A šta ćeš ti, Grgiću, biti? – obratim se Grgi umiljatim tonom, odlučivši se mudro za promjenu taktike.
- Pantero, to se tebe ne tiče!!!!- izdere se Grga iz sveg glasa uperivši prst prema meni i još doda:
- Bit ću Mogli – ljudsko mladunče!
- Ko ti je pantera? Dat ću ti ja panteru, daj se ti se upristoji jer ću...
- Joj, mama... - okrene Maša očima i pojasni mi u čemu je stvar – to mu je iz onog crtića Priča o džungli u u koji stalno bulji.
***
Kad sam ja bila mala, u igri su bila dva zanimanja.
Prvo je bilo – klizačica s internacionalnom karijerom. Silno sam htjela biti klizačica. Do klizanja kao takvog uopće nisam držala.
Sviđao mi se onaj dio nakon nastupa - kad bi klizačice u svičkavim tirkiznim, ljubičastim ili jarkozelenim haljinicama, koje je teta Milka ugodnim glasom živopisno opisivala, sjele u snježnobijeli separe i nestrpljivo iščekivale – svoje ocjene.
I dok su se na dnu ekrana redale ocjene sudaca: 5.5, 5.6, 5.7 - ispred njih bi se, kao čarolijom, stvorili neki prefini gusti sokovi, plišani medvjedići i cvijeće u celofanu.
One su, onako zadihane, rumene i pune šljokica nestrpljivo osluškivale sudačke bodove. Pritom su se cerekale i mlatile na sve strane onim cvijećem, usput razdragano brbljajući s nekim jednako rumenim feminiziranim frajerom kraj sebe.Taj je pak redovito bio odjeven u rozi triko i imao poveću hrpu šljokica na fudbalerki. Mislim da sam u djetinjstvu tako nekako zamišljala raj – gusti sok, plišani medvjedići i šljokičaste haljine u snježnobijelom separeu.
Druga je opcija bila– raditi u Općini.
Moja smo djetinjasta jutra i popodneva, naime, Billy i ja svako toliko provodili u karlovačkoj Općini.
Baka je Marica dvaput mjesečno vlakom išla u Sloveniju, nekakvom doktoru za vene. To je za mene značilo dvije stvari – da će se navečer pojaviti s bocom Cockte i da ćemo moj medvjedić Billy i ja dan, umjesto kod kuće s Bakom Maricom, provesti – u Općini.
Pet do sedam ujutro Starka bi me, nakon što bi poljubila Seku Tinu koja se taman počela spremati za školu, ubacila u Plavu Pticu i jurnula iz dvorišta. Prošavši kroz par žutih semafora (Mimi, nemoj reći tati! ) jednosmjernom smo ulicom (Jako se žurimo!) za čas stigle pred Općinu. Toga je jutra, Keti, skrenuvši s Korza, doduše malo usporila, jer je, nanoseći štift, u retrovizoru spazila jedan drugi, plavo – bijeli stojadin, na kojem je velikim bijelim slovima lijepo pisalo MILICIJA.
U mali smo, prenatrpan i spisima zakrčen općinski ured uletjele u sedam i nekoliko minuta.
Biba je već sjedila za svojim pohabanim drvenim stolom pretrpanim isfucanim svjetložutim fasciklima. Obavijena oblakom gustog dima i s cigaretom u ustima, precizno je rašpicom prelazila preko žarkocrvenih noktiju i krajičkom oka promatrala vodu za kavu koja je vrila na rešou.
- Bok, sunce! - veselo me pozdravi. - Bok, Billy! - obrati se mom ofucanom jednookom medvjediću i protrese mu šapu. - A kaj se tebi dogodilo? - upita Billyja čija je šapa mlitavo na jednom koncu visila s ostatka krznenog tijela.
***
- Teta Biba, šta si ti htjela biti kad narasteš? - pitala sam ju pola sata kasnije, prekinuvši muklu tišinu koju je remetio samo jednoličan zvuk Ketine pisaće mašine. Biba je u gustom oblaku dima, vješto manevrirajući iglom i koncem, upravo prišivala Billyjevu šapu. Billy, moj vjerni krzneni pratitelj jučer je nadrapao u okršaju s Blekijem, našim psom.
- A ne znam, sunce, al sigurno ne ovo. Ovo je prestresno. - zamišljeno će Biba i zubima pregrize konac što je spajao iglu i Billyjevu popravljenu šapu, a izblajhani joj uvojci zaigraju oko glave.
- Nikad nemaš mira, svi te zaje... ovaj...ma da, uglavnom nisam htjela biti ovo.
Nisam joj uopće vjerovala. U to sam vrijeme bila uvjerena da na svijetu nema boljeg posla od kuckanja po pisaćoj mašini crvenim nalakiranim noktima.
Oštar zvuk kucanja na vratima odjednom prekine naš razgovor o profesionalnoj orijentaciji. Vrata se otvore i uz škripu parketa u ured uđe visok čovjek u tamnoplavoj uniformi i šutke na pozdrav kimne glavom. Biba se, ugledavši na vratima milicijsku uniformu, prene i nabrzinu u drugu ladicu zgura pepeljaru s cigaretom.
.
- Radi li tu neka drugarica Keti? – strogo će milicajac ozbiljnim pogledom preletjevši mali ured.
- Ja sam. Izvolite. - Keti prestane tipkati na mašini, ustane i strogo ga pogleda – nije se ona dala zaplašiti od nekakvih uniformi.
- Drugarice Keti, je li Vaše vozilo, tamnoplava Zastava 101 KA 211 - 488, parkirano ispred zgrade? - odrješito će Uniforma.
- Jooooj, jel to zbog one jednosmjerne? Ma znate, vozila sam malu doktor...- stane se Keti opravdavati, ali Plava ju Uniforma prekine:
– Dokumente, molim.
Keti se uzvrpolji i počne kopati po velikoj torbi što je visjela na vješalici.
- Ovo tražite? -milicajac joj mahne smeđim ženskim novčanikom. Pao Vam je s vozila na zebri kod Pošte.
- Pa...ovaj.... ka... ko ste me našli? - promuca Keti i zbunjeno uzme svoj novčanik, a obrazi joj poprime boju kovrča.
- Heh, pobjegli ste nam za malo na Korzu, al evo.
- Hvala, hvala Vam...– smela se Keti.
- Ništa.Samo nemojte stvari više držati na krovu. A vama će, drugarice, stol izgorit. - milicajac uperi prstom prema Bibi, koja je stajala razjapljenih usta držeći u ruci Billyja, dok je iz druge ladice opako počeo sukljati dim.
Rekavši to,Uniforma rukom na pozdrav okrzne kapu i iziđe iz malog općinskog ureda.
***
- Mamaaa, Baka ti je poslala neku poruku. – obavijesti me Maša dok smo, došavši do kraja Stare karlovačke, čekali da semafor pokaže zeleno i dopusti nam ulaz u Karlovac.
Mi mi ne mo gu zvat na mo bi tel. Ne što ne va lja. Ku p i mi us put jed no ulje. I oš tro bra šno. Kad do la zi te? - slovkala je Maša.
Starka je vječito imala nekih okapanja s mobitelima.
Ali o roditeljima i modernoj tehnologiji te zašto nije dobro pisati ljubavne poruke s Berinog mobitela i koje komplikacije mogu nastati kad se popeglani veš iz Karlovca transportira u Zagreb – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Semafor je promijenio boju, a s mosta se već pružio prekrasan pogled na uvijek lijepu, nemirnu i zelenu Kupu - kako lagano vijuga u zalazak sunca.
- 15:10 -
