petak, 08.07.2016.
Ol inkluziv ili Priča o sobi s pogledom na hotelski krov – ventilacijska cijev uključena
Imala sam najbolju namjeru ispričati vam zašto ljudi subotom navečer spremaju meso u škrinju, ali život je nepredvidiv. A s njim i Keti. Tako da nam se prošli vikend dogodio – hotel.
Starka me nazvala u srijedu popodne i ushićeno mi obznanila da je na internetu nabasala na genijalnu ponudu – Vikend na moru u hotelu s četiri zvjezdice za samo xyz kuna - ol inkluziv.
Stan na moru je ove godine iznajmljen - podsjetila me - i uostalom, baš bi i mi jednom mogle elegantno ljetovati. Neka se ja ništa ne brinem - ona sve plaća, karticom na samo 48 rata – dodala je još. Starka je oduvijek težila ekstravaganciji.
I tako smo u petak kasno popodne Maša, Roko, Grga i ja elegantno uklizali na parking malog primorskog hotela.
Već je sam ulaz u hotel odisao nekom prigušenom europskom elegancijom. Klizna su se vrata svako malo elegantno i diskretno otvarala i uz jedva čujan šum – vuuuššššš - puštala unutra nekakve egzotične preplanule penziće koji uopće nisu izgledali kao da po Austriji skupljaju plastične boce ne bi li preživjeli. Na brzinu sam se ispravila, nataknula sunčane naočale i složila svoju kozmopolitsku facu - ko da sam se u najmanju ruku prije pola sata dovukla iz Saint Tropeza.
Moj je elegantan ulazak kroz klizeća – vuuuuš - vrata doduše malo pokvario Roko. Njega je baš pred njima - vuuuš - spopala ideja da provjeri je li ponio svoje Spiderman kupaće gaće. Vođen tom mišlju, otvorio je svoj koferić baš pred spomenutim vratima i izvršio brzinsku inspekciju istog. Istovario je na ulazu - vuuuš – vuuuuš - kutiju lego kockica, tri autića, jedan traktor i kutiju puzzli – i ustanovio da Spiderman gaća nema ni od korova.
Roko je na licu mjesta udrio u deračinu - Spiderrrrman kupaaaaaće... - dok su se vrata - vuuuš – vuuuuš - non-stopno vuuuš - otvarala i zatvarala.
Diskretno sam mu i pedagoški obećala da će mu mama kupiti nove Spiderman gaće. U ponudu sam još ubacila i Spiderman luftmadrac i gumeni čamac - Samo prestani tuliti, molim te!!!
Nekoliko trenutaka kasnije elegantna mi je recepcionerka uz pozadinski zvuk lagane klasične glazbe predala karticu sobe 309 i lepršavim glasićem obznanila da parking košta 8 eura po danu, molim lijepo.
Prevrtila sam nabrzinu u glavi 8 eura kroz tablicu množenja, duboko udahnula i pitala ju gdje bi, molim lijepo, mogla na internet.
Elegantnim me pokretom uputi par metara desno. Tamo je stajao kompjuter – 3 eura/sat – pisalo je elegantnim fontom iznad njega. Tako mi i treba kad još uvijek nemam Glupitelefon. Htjela sam ju još priupitati gdje je, molim lijepo, WC, ali bilo me strah još išta progovoriti – učinilo mi se da sam vidjela i natpis – da se i razgovor s hotelskim djelatnicima naplaćuje - 5 eura po temi – pa sam prigodno začepila.
Laganu klasičnu glazbu prekine odjednom nekakvo komešanje – pogledam prema ulazu i spazim Seku Tinu oboružanu ogromnim slamnatim šeširom, koferima i cekerima za plažu iz kojih su virile bočice. Kraj nje je stajao Tom. Jednom je rukom držao koferić, a drugom se zahaklao za velika narančasta kolica u kojima je drijemala Lili. Iza svih njih klatila se Keti – u rukama je nosila bunt banana, termosicu i jastuk – Starka nije spavala na hotelskoj posteljini.
Bilo kako bilo, nekoliko minuta kasnije ljubazni nam je hotelski djelatnik otvorio vrata elegantne i sasvim pristojne obiteljske superior sobe. Soba je na prvi pogled djelovala superiorno i bez greške. Doduše, učinila mi se malo mračnom pa sam krenula razgrnuti balkonske zastore, a ljubazni djelatnik odmah pohita za mnom.
Širom otvorim elegantne narančaste zastore, kad tamo... umjesto sinjeg plavog mora, pucao je pogled na – užareni betonski hotelski krov. Umjesto bijelih jedrilica po usijanoj su površini milila dva radnika u narančastim kombinezonima.
Okrenem se prema djelatniku i naivno ga upitam: – Zar nije pisalo soba s pogledom na more?
On mi se hotelski nasmije i nastavi po svom:
- Evo to je to, kupaonica vam je tu lijevo, doručak je, molim lijepo, od 7 do 9, večera je...
- Vuuuuuuuuuuuuuššššššššššššššššššššššš... - zagrmi odjednom s onog krova.
-To je samo ventilacijska cijev – pročitam hotelskom djetaniku s usana i pogledam u smjeru njegove ruke – pokazivao je na ogromnu limenu grdosiju koja se izdizala usred namreškanog mora, ovaj krova.
- Ništa se ne brinite, evo vidite kako brzo prestane. Nećete ni primij... - Vuuuuuuuuuuuššššššššššš – grdosija je opet malo omela komunikaciju.
Bilo kako bilo, djelatnik nam je, molim lijepo, pokazao gdje je minibar - aha baš smo tako naivni - i rekao da u ormaru imamo hotelski sef, ako trebamo pohraniti neke dragocjenosti.
Tom i Roko odmah su se dosjetili da bi u sef bilo dobro spremiti autiće, ali Starka im spretno skrene pažnju:
- Idemo sad lijepo na večeru, dobro se naspavati i ujutro na plažuuuu!
Tako je i bilo.
Jedino što nije. Bilo baš tako. Barem ne onaj dio s odmaranjem.
Klinci su nakon večere zaspali u trenu. Maša se doduše malo durila i prigovarala jer da soba nema pogled na more pa sam joj održala pedagošku bukvicu koju je nama još davno prodao Bero, sve u stilu da može biti sretna jer Teta Tina i ja more nismo vidjele do osamnaeste godine i kako smo do škole svaki dan pješačile pet kilometara po snijegu i - sprašila ju u krevet.
U jedanaest sati smo ugasile svjetlo i širom otvorile balkonska vrata jer se činilo da, molim lijepo, klima ne radi i - legle na zasluženi počinak.
Bip - bip - zapištalo je nešto oko jedanaest i petnaest.
Bip – bip - začuje se diskretan, ali iritantan zvuk par minuta kasnije.
- Čuj, Mimi, daj vidi jel to moja baterija na mobitelu – obrati mi se Starka iz svog kreveta - tamo sam ga stavil..- Vuuuuuuušššššššššššššššš – prekine ju limena grdosija s krova.
- Nije baterija – odgovorila sam joj par trenutaka kasnije, kad se grdosija utišala.
Bip – bip - opet onaj zvuk.
Nekako smo, s jastucima na glavama i uz ritmičko pištanje svakih sedam minuta, uspjele pridrijemati. Ili se barem činilo da jesmo.
Naime, negdje oko ponoći Starki je – bip- bip – Vuuuuuuuššššššššš – lijepo puko film.
*#"*?#" pas #$%&## m*t#r****- Nigdje nemaš živog mira! – odjednom je skočila iz kreveta u svojoj bijeloj spavaćici, a narančasti joj vikleri zaplešu oko glave - i uz zvučnu podlogu Vuššššššššš – bip- bip - krene u potragu za izvorom buke.
Nakon petominutne pretrage sobe pobjedosnosno usklikne:
- Aha! Našla sam ga! - i uperi prstom u otvoreni ormar - hotelski sef svijetlio je kroz mrak diskretnim crvenim svjetlom i svako toliko pomalo sramežljivo ispuštao zvuk : bip – bip.
Ketin pristup problemu bio je kreativan - mora se priznati. Čvrsto je odlučila ukrotiti limenu zvijer.
Prvo joj je nasumično stiskala tipke. Bip- bip.
Onda je pokušala s njim razgovarati. Bip – bip. Bip-bip-bip.
Zatim ga je pokušala iščupati iz ormara – Bip – bip – bip-bip -bip. I prekriti jastukom - Bip- bip.
Oko pola dva je kapitulirala i nazvala recepciju. Recepcioner je, molim lijepo, ustvrdio da im se to još nikada nije dogodilo i pojavio se za pet minuta s nekakvom crnom kutijiom i šerafcigerom i bespomoćno se nagnuo nad sef.
Prtljao je nešto s onom kutijom dok se Starka prijeteći nadvirivala nad njega i skrušeno nas - bip – bip u tri ujutro upitao:
– Hoćete, molim lijepo, da vas premjestimo u novu sobu?
Bacile smo jedan pogled na gomilu stvari i djece, glatko ga odbile i otpravile van. Zatrpale smo limenka jastucima i ostatak noći se lijepo - bip - bip - Vuššššššš- bip – bip – naspavale.
***
Čovjek jednostavno ne može izgledati elegantno kad cijelu noć odmara uz ventilacijsku cijev i podivljali sef. Dovukli smo se na doručak oko pola devet, a klinci su odmah pojurili prema švedskom stolu.
- Ne morate biti prvi ko vukovi na kazan! - Starka je pedagoški viknula za njima, ali klince je čopila pohlepa pa su zgrabili tanjure i počeli raditi slalom između austrijskih penzića. Za divno čudo, gužve pred švedskim stolom uopće nije bilo.
Bacivši detaljniji pogled po restoranu shvatim zašto nema gužve. Svi su se penzići naime nagruvali ispred kafe aparata koji je simultano šištajući i ispuštajući tekućinu izgledao ko da će svaki tren eksplodirati.
Neki je konobar, okružen ljutim austrijskim bapcima na sklepanom njemačkom strpljivo objašnjavao da će aparat valjda eksplodirati, što li:
- Meinen Damen, Langmut! Wir haben genug Caffee!
- Mama, jel mogu uzeti palačinke s nutelom i jaja sa šunkom i pahuljice? - prodere se Roko sa drugog kraja restorana - I kokakolu? - i odvrati mi pažnju od onog eksplozivnog aparata.
Bilo kako bilo, nakon doručka nas je u sobi 309 dočekao – majstor za sefove.
Rekao je da je problem očito u ovalnom cilindru c6x8, da je došlo do kvara na žici c8xd i da bi sad treb... - Vuuuuuuuuuuuššššššššš...
Ostatak njegove rečenice nisam čula, ali nije me bilo ni briga. Uzela sam stvari, postrojila klince u vrstu i krenula – na plažu.
Kako stvari stoje na plaži, to već znate, a uostalom i tako vam još moram ispričati o onom mesu iz škrinje. Ali o tome u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad idem malo uživati u pogledu na more, šumu valova – vuuuušššššššššš – i zrikanju zrikavaca. Bip -bip-bip-bip-bip.
- 17:23 -
