Marketing
Priča o krticama, psima, dioptriji i ostalim obiteljskim falingama
- Mama, vidio sam krrrticu! Uživo! Bila je mrtva! Mrrrtva! - urlikao je Roko dok smo se poput jesenske sumaglice koja je u suton obavijala maksimirski park vukli kroz šuškave naslage crvenožutog lišća i klipsali prema kući.
- Da. I? – odvratila sam ravnodušno.
- Pa to je mrtva krtica, mama! Šta ti ne čuješ? Za stvarno! Odi vidi! - Roko će začuđeno i povuče me za ruku u smjeru mrtve krtice.
Vidjeti mrtvu krticu u dječjem je svijetu bilo otprilike uzbudljivo kao vidjeti Brada Pitta u šetnji po Kalelargi ili Bona iz U2 kako ruča negdje na hvarskom arhipelagu - sine mi u tom trenutku i preko volje doklipsam do famoznog krtičnjaka, gdje su Grga i Maša već buljili u spomenutu životinjicu.I tako je počelo žicanje. S mrtvom krticom.
- Mama hoćemo mi kupiti krticu? - oduševljeno će Grga skakučući oko mene u jednoj tenisici.
- Grga, ne možemo kupiti krticu, ona živi u zemlji. I ništa ne vidi. Idemo, klinci! - naivno sam htjela zaključiti temu.
- Mama, jel krtica može nositi naočale? - interesirao se dalje Roko.
- Kako bi krtica nosila naočale, Roko? - odvratim pomalo nestrpljivo.
Bila sam na rubu pameti već zadnjih petnaest minuta, otkad je Grgurova tenisica završila u trećem maksimirskom jezeru. Grga je naime dobio genijalnu ideju – da gladnim patkicama mrvice kruha do sredine jezera transportira u svojoj tenisici. Svakako mi u ovom trenutku nisu trebala još i nekakva pitanja o slabovidnim krticama.
- A zašto si ti onda sinoć rekla da je Grga ćorav ko krtica? - nastavi Roko.
- Nije Grga ćorav, nego ima dioptriju. - odgovorim pedagoški strpljivo.
- Onda konja. Hoćeš nam kupit konja, mama? Možemo ga držati u vrtu! - Grga će, skačući sve više, dok smo se udaljavali od krtičnjaka.
- Grga, ne skači, razbit ćeš naočale! - proderem se skroz nepedagoški.
Grga je neki dan, nakon okulističkog pregleda - dobio naočale. Muž i ja smo još prije par mjeseci primijetili da Grga non- stop škilji i da mu nekako bježi lijevo oko.
Doktorica je nakon jednosatnog pregleda na kojem je Grga škiljio, žmirkao, treptao, uporno gledao u krivom smjeru i pantomimom doktorici pokazivao kamo gleda koje slovo - zaključila da mu – bježi lijevo oko.
- To sam ti i ja mogla reć. - frknula mi je Starka preko telefona nakon mog opširnog okulističkog izvještaja.
- Mi svi imamo falingu na lijevom oku. - nastavi Starka - To nam je familijarno.
Općenito, nakon par godina koje provedeš u divljenju prema svojim potomcima, jednog dana malo odigneš ružičaste naočale i uočiš da tvoji nasljednici pokazuju neke falinge koje su ti od nekud poznate.
Evo, naprimjer, Maša. Moja je Maša... pa malo nespretna. Maša je ko od šale rušila stvari s police u DM-u, ispuštala čaše iz ruke i prevrtala šalice s kavom. Starka je imala svoju teoriju o tome.
- Ti bi nju trebala vježbati da piše desnom rukom – sugerirala mi je uporno Keti prije nekoliko godina, dok smo nakon karlovačkog ručka pili kavu, a Maša lijevom rukom sasvim lijepo risala po papiru.
Do Starke jednostavno nije stigla pedagoška vijest da su ljevoruka djeca već odavno odgojno-obrazovno prihvaćena i sasvim lijepo integrirana u društvo.
- I ja sam bila ljevoruka, al ste me natjerali da pišem desnom rukom - zato sam tako nespretna! - uključi se Seka Tina.
- Ja se toga ne sjećam. To si se ti izmislila.- zarumeni se Starka i srknuvši kavu sakrije pogled u šalici.
- Ajde Maša, uzmi flomaster u desnu ruku, zlato Bakino!
Maša posluša Baku Keti, spretno prebaci flomaster u desnu ruku i usput – prevrne šalicu s kavom. Ali, vratimo se mi Grgi.
Bilo kako bilo, doktorica okulistica je Grgi lijepo zalijepila dioptriju, prodala mu priču da će on biti gusar s flasterom na lijevom oku i - sprašila nas kući. Zapravo, otkad pamtim, u našoj smo familiji svi malo ćoravi. Ja sam svoje prve naočale dobila s pet godina, a Seka Tina je u istim godinama prošla još gore. Imala je isti gusarski flaster koji bi Starka svako jutro keljla na frižder i skidala s njega i koji...
***
- Kako Teta Tina ima Rompija? - Roko me prekine u razmišljanju i ponovno otvori temu kućnih ljubimaca.
Kad bolje razmislim - sve je počelo s Rompijem...
***
Prije nekoliko mjeseci Teti je Tini naime, palo napamet da bi uz bebu Lili i prvašića Toma bilo baš zgodno nabaviti - jednog mopsa. Što Seka Tina naumi, to obično i ostvari, pa je tako, nakon
svečanog obećanja da će se ona brinuti o preslatkom psiću, kući dovela – Rompija. Problem je bio u tome što Rompi nije bio jedan od onih mopseva koji bi se mirno prešetavao po špici u krokodilskoj torbici neke zagrebačke trendseterice. Rompi je bio...pa malo na svoju ruku. Za šetnju u krokodilskoj torbici nije htio ni čuti, umjesto gumenih igračaka grickao je Sekin novi namještaj, a omiljena mu je zabava bilo - skakanje sa stolića na Sekin novi bordobaršunasti kauč - u kaskaderskom stilu.
- Čuj ,morala bi pogledati malo onu emisiju Šaptač psima – sugerirala sam joj suptilno jednog popodneva na izlasku iz njezine zgrade.
- Nemam je vremena za to – frknula je Seka Tina nosom dok se spuštala po stepenicama prema izlazu, držeći jednom rukom Lili, a drugom povodac na kojem se bacakao Rompi koji je usput pokušavao progristi vreću za smeće u Tomovoj ruci.
I tako, dan po dan, skok po skok, i za nekoliko dana...
- E sad mi je dosta! Rompi "#*?*****#%&?! - viknula je Tina kad je Rompi u kaskaderskom zaletu s venge stolića skočio na laptop odložen na novom bordobaršunastom kauču. - Kad ide ta emisija?!?
I onda je brigu za kaskadera Rompija preuzeo Šogor.
Nije Rompi bio prvi pas kojeg je moja obitelj udomila i potom požalila. Kad bolje razmislim, moja se familija nikada nije dobro slagala s cuckima. Ma volimo mi pse i sve to, ali nekako nas uvijek zapadnu neki psi-vukovi koji su... pa malo na svoju ruku. Sve je zapravo počelo jedne davne jesenske večeri - s Blekijem.
***
Blekija je iz Zagreba te maglovite karlovačke večeri u kartonskoj kutiji dopeljala, a tko drugi nego - Seka Tina. Bleki je bio poklon njezine zagrebačke prijateljice koju je upoznala na moru. Spustila je kartonsku kutiju na stol i svečano je starcima i Baki Marici obećala da će se ona brinuti za psića.
- Cucka treba timariti, ja ne znam kako ćete vi to.- zabrinuto je Baka Marica kimala glavom i usput na šparetu okretala već pocrnjele kestene, a purger Bleki na to potmulo zareži iz kutije u kojoj se transportirao na periferiju.
Bilo kako bilo, ispalo je tako da je Blekija timarila – Baka Marica. Seka je Tina, nakon početnog oduševljenja, prionula drugim interesima, Bero je imao svog posla, a od Starke se čovjek – što se tiče cucaka – nije mogao pomoći. Nju je tamo negdje četrdeset i sedme ugrizao pas i otad bi se, čim bi u radijusu od sto metara nanjušila neku pseću njušku, ukopala na mjestu i dramatičnim glasom opalila monolog:
– Znate, mene je pas ugrizao...
Ako bi joj vlasnik pseće njuške slučajno uputio samilosni pogled, tu bi obavezno i podigla nogavicu hlača i pokazala famozni ugriz ispod koljena. Osim toga, Bleki nikoga drugoga, osim mene i Bake Marice – nije mogao smisliti. Prvi je okršaj imao s Mljekaricom. Nju nije mogao vidjeti očima. Kao ni Poštara uostalom. Susjede. Inkasatora. Uopće bilo koga tko bi se približio našoj ogradi. A preko te je ograde svakih par dana preskakao i na nekoliko dana misteriozno nestajao. Tu sam na scenu stupala ja. Jednog bi jutra, taman dok sam se spremala za školu, nakon dan – dva Blekijevog lutanja po bijelom svijetu – u našoj kući zazvonio telefon.
- Miimiii, jel možeš otići po Blekija? - začula bih Keti kako me doziva iz predsoblja. - Javila je Štefica s Polja da je kod nje u kukuruzu s još nekim cuckima!
Štefica s Polja je bila misteriozna bakica od kojih sto godina koja se bavila poljoprivredom i živjela u kućici – na obližnjem polju kraj Kupe. Bilo kako bilo, Bleki je...
***
- Ali, dečki, ne možemo kupiti psa! Baka Keti se boji pasa pa neće moći doći kod nas! - dosjeti se štreberica Maša i prekine me u promišljanjima o Blekiju – Buntovniku bez razloga.
- Onda ćemo kupiti konja. Ili neću više hodati! - Grga će demonstrativno i sjedne u hrpetinu vlažnog lišća. - Jel može, mama?
- Može, Grga, može samo ustani. – umorno mu odgovorim. I pomislim kako još moramo doći do kuće, istuširati se, večerati i pregledati zadaće. Jedan konj u vrtu – pa neću ga ni primijetiti. - pomislim ravnodušno.
- A kad, mama? Kad ćemo ga kupiti? - nastavi Grga oduševljeno.
- Sutra ću ići pogledati u grad, Grga. - zagrlim ga - Ajmo sada kući, mama će te nositi.
- Mama, odi u Namu. Tamo imaju sve. Tako kaže Baka Keti. - predloži mi Grga i veselo ustane s jesenskog tepiha.
Htjela sam vam ispričati još nešto o buntovniku Blekiju, ali nemam više vremena. Moram ići kući i naspavati se. Sutra ujutro – moram u Namu.
Post je objavljen 14.10.2016. u 14:11 sati.