Marketing
Priča o Rodilištu ili Kako izabrati ime i treba li djecu plašiti Vukom? - dio prvi
Sjedila sam jednog nedavnog prohladnog ranojesenskog utorka za kuhinjskim šankom, sa šalicom kave u jednoj i mobitelom u drugoj ruci, nestrpljivo iščekujući poziv iz Rodilišta. Seka Tina je svaki čas trebala roditi Bebu. Beba je još uvijek imala radni naziv Beba ili Curica jer se Tina nikako nije mogla odlučiti za ime. Vidite, Seka Tina je po svojoj prirodi bila pomalo neodlučna pa je pitanje Bebinog imena prije nekoliko mjeseci dala na javnu raspravu.
Krug imena koja su ulazila u obzir smanjila je u dvadesetom tjednu trudnoće, kad je doznala da će Beba biti Curica, na četristotinjak. U dvadeset i petom tjednu trudnoće rezolutno je odbacila mogućnost da se Curica zove Daliborka, Alisa, Jadranka ili Kasandra. Sva su ostala ženska imena još uvijek bila u igri.
Višemjesečna je javna rasprava o imenu Curice bila dinamična i s neizvjesnim ishodom. Ja sam zdušno navijala da se Curica zove Natali. Sekin Muž Šogor zapeo je za ime Miranda, a Maša je zapela da se Curica, baš kao i ona, zove Maša. Baka Marica je rekla da bi svakako trebalo izabrati neko ime iz katoličkog kalendara. Doktor je navijao za ime Katarina, a bakica za sir i vrhnje na placu predložila je da se Curica jednostavno zove - Anica.
Starka je pak uporno sugerirala da bi se Beba svakako trebala zvati Ksenija.
S nostalgičnim se pogledom tako, nakon jednog karlovačkog obiteljskog nedjeljnog ručka, obratila Seki Tini:
- Znaš, ti se se trebala zvati Ksenija, to mi je bilo prekrasno ime, al šta sam mogla kad se tak zvala njegova bivša cura – frknula je i glavom pokazala prema kauču gdje je Bero pozorno drijemao uz Plodove zemlje.
- Nije bila Ksenija nego Kristina - opet si sve pomiješala - razbudi se Bero odjednom.
Bivša Ksenija/Kristina očito je bila kamen spoticanja između Bere i Keti jer se na sam spomen njezina imena Starka zajapuri i prosikće prema kauču:
- Nju mi nemoj spominjat! -
- Uostalom, mene nemojte uplitat, znate dobro koji je moj prijedlog. - nastavi Bero i uvrijeđeno zafrkne brk.
Deda Bero nikako nam nije mogao oprostiti što ni jedna od nas svoje dijete, prema stoljetnoj obiteljskoj tradiciji, nije nazvala - Šimun.
- Dosta! – Seka Tina je odlučila lupiti šakom o stol - neće se zvati ni Ksenija ni Kristina, a bome ju ne mogu nazvati ni Šimunka! - nema više rasprave, ja ću odlučiti!
Iako je javna rasprava o imenu Curice ovime bila okončana, savjeti i prijedlozi i dalje su prštali sa svih strana.
Savjeti i prijedlozi o svemu i svačemu zapravo započnu prštati onog trenutka kad netko od bliže rodbine primijeti pod majicom trudnički trbuščić – mudro sam zaključila kroz gutljaj kave i, u iščekivanju poziva iz Rodilišta, počela se prisjećati onih dana kad sam, prije nekoliko godina, užoj rodbini ponosno objavila da će za nekoliko mjeseci dobiti prvo unuče i praunuče. Bila sam tada tek nekoliko tjedana trudna s Mašom.
Počelo je, kao i obično, s Bakom Maricom. Ona me iste večeri nazvala i savjetovala da svake večeri prije spavanja obavezno popijem šalicu kamilice. I da si zavežem nešto oko leđa.
Dobro, Baka, hoću.
Onda su, proporcionalno s povećanjem mog trudničkog trbuščića, počela padati proročanstva o spolu djeteta. Susjeda s lijeve strane ograde mi je jedno jutro tako napomenula da sam se baš nekako proljepšala i da je to siguran znak da nosim curicu jer se s dečkima uvijek poružniš.
Susjeda s desne strane ograde mi je pak par dana kasnije rekla da sigurno nosim dečka jer sam se proljepšala, a poznato je da ti curice ukradu ljepotu, a uostalom i nisko nosim - to je siguran znak da je dečko.
Neka je dobronamjerna gospođa na tramvajskoj stanici, nakon što mi je bez upozorenja i dopuštenja ispipala trbuh, izjavila da je to bez greške curica, jer svi znaju da se cure nose nisko. A ako baš hoću znati sigurno, neka se probam spustiti u čučanj. Ako uspijem otprve, bez da me zanese udesno - stoposto je cura!
Nije mi bilo do čučnjeva na tramvajskoj stanici pa sam skinula njezine ruke s trbuha i uz osmijeh i diskretno kolutanje očima ljubazno zahvalila na savjetima.
No, savjeti ne prestaju prštati ni jednom kad rodite dijete. Baš naprotiv. Odjednom svaka bakica na ulici zna je li vašem djetetu vruće ili hladno.
Tako one pothlađene ili s reumatskim problemima redovito prilaze kolicima i zaguguću:
- Guguuu, kak Vam je slatki! Dajte mu navucite dekicu, pa smrznut će se jadno dijete! -
One druge, koje trenutno prolaze kroz klimakterijske promjene u vidu valova vrućine, redovito će vam na cesti usred ciče zime savjetovati:
– Pa zaboga miloga, dajte tom djetetu skinite kapu! Skuhat će se! Buci – buci – buci! -
Najdalje je u području pedagoškog savjetovanja mladih majki ipak otišao neki čiča kojeg sam srela šečući u kolicima jednogodišnjeg Roka jednog toplog subotnjeg prijepodneva po karlovačkom placu. Roko je baš bio udrio u sveopći plač i deračinu koju sam ja pokušala stišati klasičnim pedagoškim metodama: šuškanjem – Šššššššššššš.. - i ubacivanjem dude u usta. Odjednom mi teturajući priđe neki mršavi oronuli čiča odjeven u prljavo i zgužvano sivo odijelo, izmoždenog lica zaraslog u neurednu sijedu bradu.
- Gospođo – čiča će mi zavjerenički, lagano se njišući – Nemojte mi zamerit, al ovak niš nećete napravit - hik – morate ga - hik - plašit s Vukom! S Vukom!!! - i povukavši gutljaj pive, zorno mi to krene demonstrirati, oponašajući vučje zavijanje:
– Auuuuuuu! Auuuuuuuu! -
Ja sam nato skupa s kolicima i Rokom uhvatila maglu. Roko je, doduše, nakon ove pedagoškevučje metode, smjesta ušutio.
Bilo to s pedagoškim metodama kako bilo, tjedni su u prvoj trudnoći prolazili, savjeti prštali, a dan se poroda bližio. Dan – dva prije očekivanog termina nazvala me opet Baka Marica i ohrabrila riječima da je ženi grob otvoren četrdeset dana poslije poroda, i da kad rodim, ni pod razno ne izlazim na prozor bar još mjesec dana.
Napokon, osvanuo je i taj dugoočekivani dan. Lagani su trudovi krenuli rano ujutro - pa to uopće nije tak strašno ko što pričaju - pomislila sam. Kasnije tog dana, nakon cjelopopodnevnog mjerenja razmaka između trudova i primjene naučenog na tečaju disanja - shshhs- usta – nos – shshhshs - pokupila sam svoj davno pripremljeni koferić za bolnicu i u kasnoproljetnu večer s Mužem krenula put Rodilišta na drugom kraju grada.
Sam put u Rodilište na drugom kraju grada prošao je mirno, osim što se razmak između trudova tamo negdje kod Stadiona spustio na pet minuta - shshsh- usta -nos – shshshsh-, što su svi semafori na Zelenom valu svijetlili crveno i što je Muž pronašao vremena da nekoj nalifranoj mršavoj i netrudnoj alapači, koja nas je zaskočila na zebri u Frankopanskoj, ljubazno objasni gdje se nalazi Cvjetni trg.
Ja sam dotle, diskretno škrgućući zubima kroz trudove i disanje - shshh – shshshs - usta – nos - usta – nos - shshhs - njega i alapaču uzaludno strijeljala pogledom.
Ali o tome kako je prošao put prema Rodilištu na drugom kraju grada i što se sve zbivalo te proljetne noći – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Mobitel je na kuhinjskom šanku odjednom zaplesao. SEKA TINA – pisalo je na displeju.
Post je objavljen 29.01.2016. u 15:10 sati.