subota, 10.02.2018.

...o proljetnim predstavama, CSI-u Novi Zagreb, puderu u prahu i detektivskim istragama




- Teta Tina, imaš ti možda pincetu? I puder u prahu? - misteriozni poziv uslijedio je jednog kišnog siječanjskog petka u 18:07.

Teta Tina i ja upravo smo sjele u kvartovski birc krcat izmorenim mamama, koje su, baš poput nas, odjevene u široke majice s kapuljačama i izlizane traperice za po doma, nabrzinu nabacile na facu malo fasade i zgiljale van samo - na - pola - sata – brzo - će - mama - doći - i ubrzano pričajući, svaki tren nervozno pogledavale u mobitele.

Pobjegle smo iz Tinine gajbe prije desetak minuta i ostavile Baku Keti oboružanu špahtlom i fertunom, da miješa smjesu za palačinke i da se, kako zna i umije, pola sata sama gomba s Lili, Tomom, Rokom, Grgom i Mašom.

Taman smo naručile kavu, kadli – glupitelefon zapleše po stolu.

- Imam – u toaletnoj torbici. A šta će vam to? - odgovori Seka Tina, ali Maša je već misteriozno prekinula poziv.

Misteriozan je veo s pincete i pudera u prahu spao relativno brzo, točnije u 18:37 te iste večeri. U 18:37 uslijedio je, naime drugi poziv, nešto manje tajnovit, ali za nijansu dramatičniji.

- Pa to, to ne možeš vjerovati! – zagrmila je Keti kroz glupitelefon– Kad vas dvije mislite doći?

- Jel sve u redu? - zabrinuto će Tina i stavi ju na spikerfon.

- Ma šta jel sve u redu? Ništa nije u redu! – puhala je Keti s druge strane - Cijelu dnevnu sobu su zamazali s puderom i oblijepili nekakvim selotejpom da sam skoro nogu slomila! Ova mala se dere po kući da to nije za slušati!

- Boi gavaaa, boi gavaaa! - Lili je negdje u pozadini udarala diskretan bek vokal.

- Da su oni detektivi! CSI! - pjenila se Keti dalje.

- Boi gava, boi gava... – bek vokal nije posustajao.


- Kakvi detektivi? Daj mi Mašu! - preuzmem telefon.

- Šta je bilo, mama? - Maša će mi nezainteresirano kroz koji trenutak.

- Joooj, mama, pa mi smo se samo igrali detektiva i uzimali otiske! - mogla sam ju čuti kako okreće očima – Ne znam šta baka dramatizira.


Petnaestak minuta kasnije stupila sam u gajbu i podviknula:

- Dobro, čija je ovo bila ideja?

Zakoraknem u dnevnu sobu, ali Tom stane pred mene i pokaže mi značku:

- Gospođo, ne može! CSI Novi Zagreb. Ovdje se dogodila krađa.
- Gdje ste bili sinoć između šest i trideset i sedam navečer? - dodao je još ozbiljno.

- Pa to je bila tvoja ideja, mama – rezignirano mi odgovori Maša - Ti si nam rekla da mi samo buljimo u mobitele i da ste vi bili jako kreativni i igrali se detektiva kad je vani padala kiša.

Zaustim ne bih li ju pedagoški opomenula ali u tom trenutku shvatim – da Maša ima pravo.

I mi smo se dosadnih zimskih popodneva, dok su kišne kapi lijeno padale po karlovačkim ulicama - igrali detektiva.

Izumili smo sofisticiran sustav prenošenja poruka štrikom za veš. Baki Marici smo maznuli klupko vune i zavezali ga od kuće do kuće i po njemu slali šifrirane poruke. Nevolja je bila u tome što je štrik s Gogine strane bio zavezan za rolu papira u WC-u pa je Gogina mama totalno pošizila kad je u tri došla s posla i našla razmočeni toaletni papir razvučen po cijeloj kupaonici.

Ispostavilo se, nakon kraćeg unakrsnog ispitivanja - da su klinci tog popodneva pokušavali riješiti zamršeni slučaj ukradene čokoladne kutije.

I neko je vrijeme sve išlo ko po loju. Oblijepili su mjesto krađe selotejpom i prepudrali cijelu sobu Chanel puderom u prahu - To je zbog otisaka, mama.
Problemi su nastali kad se Roko sjetio da bi im za DNK analizu svakako trebala jedna vlas kose.

- To nam je trebalo za identifikaciju – mirno mi je kasnije objasnio.

Lili, koja je u tom trenutku naivno i besciljno lunjala po predsoblju, pokazala se idealnom prilikom za DNK analizu pa su joj hop - hop - u hodu pincetom čupnuli jednu vlas.

Lili je iste sekunde udrila u plač, a Baka Keti je sa špahtlom dotrčala iz kuhinje, popiknula se na selotejp i skoro tresnula na pod.


- A niste se mogli igrati nečeg ljepšeg, naprimjer predstave? I to sam vam isto pričala! - upitam ih ljutito.

Predstava – to je bila sasvim druga priča - uzdahnula sam nostalgično i iz CSI-a Novi Zagreb odlutala u prošlost - u malu karlovačku ulicu, obrubljenu s jedne strane procvjetalim voćkama, a s druge vijugavom tamnozelenom rijekom.

Proljetna predstava održavala se, kako joj i ime kaže, uvijek sredinom proljeća, nekako u dane kad bi u Hvarskoj ulici procvjetale voćke marelica.

U predstavi je tradicionalno sudjelovala uigrana kazališna ekipa iz Hvarske – Seka Tina, ja, Goga iz Kuće do te njezine dvije sestre - Mirjana i Sandra koju su svi zvali Dada, zatim mala Renata zvana Gigi, Dvije kuće dalje - i sestrična Željka. Proljetna je predstava bila ozbiljna stvar i u nju je bilo uključeno cijelo naselje.

U dane kad bi u vrtu ispred naše kuće sramežljivo procvjetale prve žute narcise, polijepile bismo na bandere oglase za predstavu i marljivo vježbale koreografiju sve do velikog dana – proljetne pretpremijere.

Scenograf je cijelog spektakla bio Gigin deda – Deda Vlado. Deda Vlado bi na Dan proljetne predstave između dvije šljive razapeo svoje staro JNA šatorsko krilo koje je ujedno služilo i kao garderoba. Šatorsko krilo bilo je na nekim mjestima malo progoreno jer je Deda Vlado vječito imao cigaretu u ustima.
Oko pola četiri popodne, uzbuđeno smo virile kroz rupe na šatorskom krilu i gledale kako se na klupicama i stepenicama ispred kuća okupljaju susjedi.
Ulaznice su se, razumije se, naplaćivale. Nije još bilo fiskalnih blagajni, ali sustav je svejedno bio učinkovit. Goga iz Kuće do išla bi od susjeda do susjeda i u prozirnu vrećicu za zamrzavanje skupljala po tri dinara. Gospođa Cezar, koju smo tako zvali jer je za sobom vječno vukla cucka Cezara, platila bi šest dinara - tri za cucka, tri za sebe. Čak bi i stara Štefolka, koja je živjela u potkrovlju iznad Giginog stana, uredno platila ulaznicu, iako bi tek odškrinula svoj prozorčić i škiljila kroz žaluzine obavijena gustim dimom cigarete. Bero je uredno platio tri dinara, sjeo i u miru, do kraja predstave flegmatično frčući brk, čitao Vjesnik.

Predstava je počinjala u četiri sata. Uvodna je točka uvijek bila socijalistički osviještena, primjerice kolo Mlada partizanka uz solo izvedbu male Goge na usnoj harmonici.
Druga je točka bila recitacija. Ja sam imala solo recitaciju samo jedne godine jer sam skroz zaribala stvar kad sam usred deklamiranja pjesmice Jabuko na grani zeznula tekst i udrila cmizdriti. Gigi me tog jutra na generalki cijelo vrijeme provocirala i šaptala da umjesto Hajde, hajde, jabuko ti na zemlju padni kažem Na glavu mi padni. I uspjela je.
Slijedio bi igrokaz suvremene tematike s moralnom poukom i grand finale - plesna točka.

Za plesnu točku bila je zadužena sestrična Željka. Željka je onih dana bila zvijezda baleta u Zorin domu. Deda Vlado bi na kazetofonu pustio muziku iz Flesh Dancea, a Željkica bi zavitlala svojom dugom plavom kosom i u onom sjajnom ciklama rozom trikou i crnim štucnama stala po ulici raditi zvijezde.
Cijelo je gledalište pomno pratilo ovu točku. Cezar je naćulio uši, a Štefolka malo jače odškrinula žaluzine, Samo je Baka Marica s prozora sve pratila s negodovanjem. I usred nastupa, baš dok je Željka na cesti izvodila most, s prozora zaurlala:

- Željkica, digni se s ceste, sva ćeš se prehladiti!

Pošto se Željka, u izvođačkom zanosu, na ovo potpuno oglušila i opalila još jednu zvijezdu, Baka Marica joj je dramatično priprijetila prstom i viknula:

- Samo se vi igrajte! Još u maju može biti snijega!

Zavikala je tako jako da je čak i Bero na trenutak odložio Vjesnik i ispod naočala pogledao što se to događa.

Poslije predstave pokupile bismo plastičnu vrećicu s novcima i - pravac Korzo – Kod Crnog na sladoled. Ušle smo presretne u najbolju karlovačku slastičarnicu, a Goga bi iz vrećice isipala sitniš i krenula brojati dinare.

***
- Gospođo, niste mi odgovorili na pitanje – Tomov me glas vrati u stvarnost – Imate li alibi?

- Čuj, Tom – nestrpljivo ću - stvarno mi se ne da...

- Gospođo, možemo ovaj razgovor obaviti ovdje ili u postaji, kako Vi želite – ledenim mi glasom odvrati nećak.

- Možemo ovdje – uzdahnem i sjednem na fotelju, a Tom uperi stolnu svjetiljku prema meni.

- Moj pomoćnik će Vam uzeti otiske prstiju – objasni mi još Tom dok mi je Grga prilazio s ostacima Chanel pudera u prahu.

- Gdje ste bili sinoć između šest i trideset i sedam navečer?




- 09:33 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Bilješka o blogu

Ovo nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima - koji se tu i tamo ponašaju kao djeca. Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih - koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj
(pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu - još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom... pa... pomalo (ne)stvarna.

Mihaela Naletilić Šego, autorica bloga

Bilješka o blogerici

Mihaela Naletilić Šego rođena je prije tridesetak godina u bajkovitom i zanimljivom gradu na četiri rijeke. Trenutno živi i radi u Zagrebu. U slobodno vrijeme, koje uobičajeno nastupa kad djeca odu spavati - mašta, smišlja, promišlja, razmišlja i - piše

Uz blog Raščupane priče, na adresi www.zazagrebu1smjeru.blog.hr piše i blog-roman Za Zagreb, u jednom smjeru, a na internetskoj stranici www.total-zagreb.com kolumnu o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

www.facebook.com
Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje
mihaelasego@gmail.com

autorica priča: Mihaela Naletilić Šego

autorica crteža: Lucija Šego

asistenti ilustratorice (zaduženi za bojanje): Rafael Šego i Filip Šego

Ostale spisateljske ludorije i umotvorine Mihaele Naletilić Šego potražite na:

www.zazagrebu1smjeru.blog.hr

i
www.total-zagreb.com