Pregled posta

Sretan ro-đen-dan tii ...- dio drugi ili Izvedba Eventa Rođendan

- Samo malo! - povikala sam prema vratima trčeći po dnevnoj sobi s poluosušenom kosom, u isto vrijeme pokušavajući u lijevo uho ubaciti naušnicu, našminkati desno oko i uhvatiti još koju sekundu za uljepšavanje, ali uzalud -
Maša je već otvorila ulazna vrata i u dnevnu sobu nahrupe Seka Tina, Tom i Sekin Muž.
Ostali su gosti počeli pristizati oko 4. U roku dvadeset minuta napušteno je gradilište na rubu grada počelo neobično nalikovati na kaotičnu košnicu na rubu grada.

U pola 5 je zvono na vratima opet prodorno zazvonilo. Otvorila sam vrata, a na njima me raširenih ruku dočeka sitna, pretjerano našminkana ženica, odjevena u drečavoljubičastu majicu sa šišmiš rukavima i tajce s uzorkom leoparda - Biba.

- Boook, draga! – pružila mi je ruke u zagrljaj, dok su joj izblajhani uvojci letjeli na sve strane, popraćeni zveketom narukvica, lančića i naušnica. Taman kad sam se htjela ubaciti u njezin prenaparfumirani zveckajući zagrljaj, spazila je iza mojih leđa Mašu. Odgurne me laktom u trbuh, poleti prema njoj i izljubi ju, ostavljajući joj po obrazima tragove jarkocrvenog štifta.

– Hvala šta si me pozvala! - obrati mi se napokon - Ti znaš da ja Mašu jednostavno o-bo-ža-vam! Teta Veta je još pod haubom u frizeraju. Daj me podsjeti da ju pokupim oko 6! - izvergla Biba u jednom dahu i ispod oka odmjeri okupljenu gomilu. Baci nekoliko zračnih pusa u neodređenom smjeru i smjesti se za stol, tik do Bake Vesne.
Ne gubeći ni trenutka, s Bakom se Vesnom, poznatom i kao Svekrva, odmah baci na političko – poljoprivredno klepetanje - manje-više o tome ko će ući u Sabor i kako ove godine ništa od povrća nije uspjelo zbog mraza.

Košnica, ovaj stan, je izgledao kaotično. Po mojoj lijepoj bijeloj dnevnoj sobi, očišćenoj po svim europskim standardima, milili su u svim smjerovima ljudi svih mogućih uzrasta, pričali, vikali, smijali se, čavrljali i gazili po razmrvljenom čipsu i prosutim štapićima. Neko je dijete smokijem kroz prozor gađalo prolaznike na parkiralištu. Tom je, uz glazbenu podlogu Kad si sretan, lupi dlanom ti o dlan!, nasred sobe izvodio breakdance. Roko se, uz istu glazbenu podlogu, hrvao na kauču s nekim balavcem. Jedna je beba, koju nikad prije u životu nisam vidjela, puzala preko dnevne sobe, vukući za sobom moj najdraži šal od kašmira.

Izbjegavala sam očni kontakt s gomilom, jer bi uzvanike pogled na moje ispaćeno lice izgleda asocirao na to da baš sad podhitno nešto trebaju: malo vode – novu čašu - vadičep - samomrvicumineralnetemolim - gdjejeWC? - neku drugu muziku – usput mi dobronamjerno sugerirajući:

- Daj se malo sjedni – da popričamo. -

Spretno izbjegavši očni kontakt sa Sekom Tinom koja se s drugog kraja prostorije derala da joj donesem samo mrvicu mineralne, pogled mi odluta prema kutu dnevne sobe. Tamo je, pomalo osamljeno, s plastičnim čašama u rukama, stajao simpatičan par.
Visok zgođušan muškarac u kariranoj sivo-plavoj košulji i ljepuškasta oniža ženica u rozoj vesti i trapericama, poluduge plave kose zavezane u rep. Nikad vidla.

Okrenem se prema Mužu da ga upitam jesu to oni s njegovog posla, ali on u tom trenutku pomalo razjareno tresne vratima hladnjaka.

- A ****ga!!! - Zaboravio sam kupit pivo! -

Oko 6 nisam mogla ne primijetiti da Starke i Starog još nema, a da mi gosti pokazuju prve znakove šećerne krize. Bilo je očito da im je pun kufer i čavrljanja i pršuta i sira i narezaka i svako su malo razdražljivo pogledavali prema hladnjaku, očekujući da izvadim nešto slatko.
Taman kad sam htjela priupitati Muža hoću li na vidjelo izvući Zdravi kolač od zobenih pahuljica, pa kud puklo da puklo, on mi se zadere u uho:

– Ej, ko su... - započne, ali ne dovrši rečenicu, jer mi u džepu u tom trenutku zavibrira mobitel.

- Čuj... mi smo na kućicama – u aparatu zacvrkuće poznat angažirani glas – malo ćemo kasniti – al do 6 i 15 smo tamo sto posto. Pola sedam najkasnije. - užurbano će Starka s autoceste Karlovac – Zagreb.

- Aha, a kak to da kasnite? - odvratim ravnodušno.

- Nećeš vjerovat kaj se dogodilo! – nastavi Starka s adrenalinskim prizvukom u glasu - Vozim ja najnormalnije, kad kod Jaske – vuuuum – zamisli ti, sova mi se zabije u šajbu! Ti, ja zakočim, i torta mi lijepo odleti – sva sreća da je Bero držao na sebi francusku i juhu od rezanaca. Da, zaboravila sam ti reći - izvadi duboke tanjure, Baka Marica ti je poslala malo juhe! Moram ić, vozim! - izreferira mi Baka Keti i poklopi.

- Klinci, brzo će torta! - s olakšanjem se proderem prema gomili dječurlije.

Pokazalo se da je ova izjava bila pogreška. U dječjoj je galaksiji riječ brzo očito imala značenje odmah sad ove sekunde.

-Tortaaaa! Tortaaa! - prolomi se istog trenutka oduševljeno po dnevnoj sobi.

U pola sedam Biba je skočila sa stolca ko oparena jer se sjetila da je zaboravila Tetu Vetu pod haubom. Od Keti, Bere, Sove i Torte međutim nije bilo ni traga ni glasa. Oblio me hladan znoj dok sam pogledom prelijetala po dnevnoj sobi – dvadeset klinaca sad je stajalo pred ulaznim vratima, toptalo nogama i skandiralo: Tor-ta! Tor-ta! Tor-ta!
Morala sam hitro djelovati.
Plan B: na brzinu preoblikovati Kolač od mrkve u Tortu od mrkve i zapiknuti u njega svjećicu.
Plan C: poslati Muža u Dućan da zaviri u Ledo škrinju.

Odlučila sam se za plan C. Očajničkim pogledom po košnici krenem tražiti Muža, kad mi se ovaj odnekud stvori iza leđa i prodere u uho:
- E, ko su... -

Međutim, ostatak rečenice nisam čula, jer uto zazvoni zvono, a na vratima se, iza brda od alufolije, popraćeni zvučnom kulisom Tor -ta! Tor -ta! - pojave Deda Bero i Baka Keti.
Brzinskim pokretom otrgnem kolače Keti iz ruke i stavim ih na stol, a odrasle i dječje ruke nahrupe prema izvoru šećera.

- Prvo žene i djece, prvo žene i djece! – začula sam iza leđa glas Bake Vesne koja je pokušavala stabilizirati šećernu situaciju.
Međutim, uzalud, gomila je već bila gladna i ljuta:
– Pa nije ovo Titanic! -začujem odgovor s druge strane stola.

I tako, oblatnu po čupavac, čupavac po šapu - i došlo je vrijeme za veliko finale – Tortu.
Poredala sam patuljke za stol i prigušila sva svjetla. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Veliko finale moglo je započeti. Ili nije?

- Ko ima upaljač? - proderem se, promukla glasa, prema gomili u polumraku.
Muk. Zvuk pušačkog kašlja u pozadini.
- Kaj niko nema upaljač? - pokušam još jednom, napuknutim glasom.
Sablasna tišina. I onaj kašalj opet.

Vidite, kad sam ja bila mala, klinci su od roditelja skrivali da puše. Otkad smo ušli u Europsku Uniju, roditelji su nikotinsku ovisnost počeli skrivali od svoje djece, a na rođendanu ni za živu glavu nisi mogao naći jedan pošten upaljač.

Probijem se odlučno po polumraku kroz masu i po hroptećem zvuku nađem Posljednjeg Mohikanca Pušača. Ovaj mi kroz kronični pušački kašalj, dok su ga Žena i dijete strijeljali pogledom, na jedvite jade prizna da tu i tamo zapali - kgagagajkhh, khghhjjjkghgmkg - i da - kgklfkgglf - slučajno ima upaljač kod sebe – i potajno mi isti ubaci u ruku.

Bilo kako bilo, torta je podijeljena, uz savjete Baka koji su prštali na sve strane – reži malo tanje – Baka Keti, - reži malo deblje – baka Vesna - ... i rođendan se polako primicao kraju.

Iskoristim trenutak zatišja i bacim se na prvi slobodan stolac, zgrabim ostatak neke dječje torte i krenem jesti, kad mi priđe Muž, i upita me, pijući ostatke soka iz plastične HelloKitty čaše :

– Čuj, a zašto se ovi tvoji tamo u kutu s nikim ne druže? - i prstom mi pokaže prema simpatičnom paru u kutu – ljepuškastoj ženici u rozoj vesti i zgođušnom crnokosom suprugu u plavo-sivoj kariranoj košulji.

- Koji moji? Pa kaj nisu to .... s tvog posla? - odvratim mu.
- Nikad vidio. - ravnodušno će muž i zagrize komad čokoladne torte.

Ispostavilo se, na kraju večeri, da je simpatičan karirano-rozi par iz kuta – nakon što su taj dan odradili već dva dječja rođendana - jednostavno – promašio kuću, to jest rođendan.
Roza Vesta je mislila da idu kod njegovih prijatelja, a Karirani – da idu kod njezinih. Klinci su se za čas uklopili u ekipu i tako... dan je proletio.
Nismo im zamjerili. Bio im je ovo sedmi rođendan ovaj tjedan. Izljubili smo se, dali im malo francuske za put i rekli da se svakako moramo vidjeti idući vikend, kad njihov Niko slavi rođendan. Simpatičan par. Zalupili smo, negdje oko pola deset navečer, vrata za njima i ostatkom rođendanske gomile i bacili se – svatko na svoj kauč.
...

Kasnije te večeri, gledajući na monitoru rođendanske slike, obuzme me odjednom neki dojam da se neke stvari ipak nisu promijenile.
Istina, kad sam ja bila mala, roditelji nisu vozili djecu na drugi dio grada da bi se sat – dva kasnije smrzavali pred zaključanim vratima igraonice, gledajući svog ljubimca kako s krunom na glavi skakuće uz zvuke Uzbuna, čuju se sirene... , rođendanske si uzvanike tih dana mogao pobrojati na prste dvije ruke i svi su lijepo stali u jedan kadar.

Ali, dok sam tako zurila u Mašinu rođendansku sliku - shvatim da je sve ostalo na neki divan način - ostalo isto;

Dva reda zajapurene djece, kojima je najdraža igra, unatoč svoj našoj virtualnoj i materijalnoj animaciji, još uvijek - skakanje po namještaju. Dijete Koje Plače jer nije njegov rođendan i Bakina Ruka koja pridržava Slavljenika da ne padne na tortu.

Stvarno leti. To vrijeme. I minute i dani i godine.
Kad si dijete, čini ti se da nikad neće proći vrijeme do tvog sljedećeg rođendana i uporno svojim godinama dodaješ i onaj famozan dodatak – i pol.
A onda se jednog dana odjednom nađeš kako zuriš u rođendanske fotografije nekog djeteta koje baš nekako sliči na tebe. Samo što... to nisi ti - ti si negdje iza kamere - tražiš po ladicama čiste vilice ili brzinski pereš tanjure, a Ruka na slici je ruka neke Druge Bake. Ali sve ostalo je, zapravo, manje – više nepromijenjeno.

- Kako je narasla, jel da? – Muž će mi odjednom preko ramena. - i prstom pokaže na Slavljenicu.

Da, je. A čini mi se kao da je prošlo tjedan dana otkad smo, jednog prohladnog proljetnog jutra, paketić zvan Maša, nešto veći od HelloKitty čokoladne torte u koju je na slici puhala, donijeli iz rodilišta.

Ali o rodilištu i savjetima koji pršte sa svih strana – u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Već sam došla do stana. Muž je otvorio vrata i sjetila sam se da ga moram nešto pitati:

- Čuj... a da mi za nedjelju ipak nazovemo neku igraonicu? -











Post je objavljen 24.01.2016. u 22:21 sati.