nedjelja, 23.07.2017.
Izgubljeni u Tartufima
- Mamaaa, jel znaš možda od čega je umro Majkl Đekson? - zaurla Maša sa stražnjeg sjedala.
- Ko? - odvratim joj začuđeno, pokušavajući promijeniti brzinu.
- Pa Majkl Đekson, znaš onaj pjevač...
- Joj pa ne znam, Maša, valjda je bio star. Otkud ti je to palo na pamet? - odgovorim joj nestrpljivo.
– Šta ne vidiš da ne mogu sad pričati? – spretno sam manevrirala volanom spuštajući se niz strmu motovunsku padinu.
- Pa ti si rekla da dok se vozimo trebamo razgovarati, a ne visiti na mobitelima! - uvrijeđeno će Maša.
- Jel on bio star ko Baka Marica pa je umro? - Grga se sa zadnjeg sjedala uključi u raspravu o Majklu Đeksonu.
- Pa nije baš bio star... - zaustim objasniti, ali Grga me prekine:
- A jel on isto na nebu s anđelima ko Baka Marica?
***
Pomislit ćete možda da sam se niz motovunsku padinu, s koje je pucao idiličan pogled na smaragdnozelene istarske livade, tog sparnog ljetnog prijepodneva spuštala nakon projekcije nekog motovunskog filmskog hita ili konzumacije ručka u kakvom romantičnom istarskom restorančiću, ali – ne.
Od filmskog festivala u Motovunu još bilo ni f. Nigdje u vidokrugu nije bilo nikakvih hipija sa šatorima, ekscentričnih bradatih europskih filmaša ni ekipe iz Glorie da sve to fino medijski poprati.
Mi smo u Motovun, bajkovit istarski gradić na zelenom brežuljku, jednostavno - zalutali.
Kako to već s takvim pričama biva, baš ništa tog srpanjskog jutra nije upućivalo na to da ću se par sati kasnije u plavom pežou off road spuštati po istarskim strminama.
***
Krenuli smo u deset sati toga jutra put Zagreba nakon vikenda provedenog u ekskluzivnom istarskom kampu kraj Novigrada.
U ekskluzivni smo kamp stigli u petak; Roko, Maša, Grga, Ja, Keti, Seka Tina, Lili i Tom. Smjestili smo se u ekskluzivnoj mobilnoj kućici s čije se terase kroz romantične bijele firange pružao pogled na bazen.
Seka Tina je oduševljeno izjavila da je to sve skupa prekrasno i da je vrijedilo ekskluzivne cijene i da do nedjelje navečer ne mr-da -mo odavde.
Dva je sljedeća vrela dana Seka Tina provela zarobljena u ekskluzivnoj kućici s bebom Lili. Lili je manje-više cijelo vrijeme besciljno glavinjala po kućici, kurila 38, cendrala i frustrirano povlačila bijele firange.
Za bazen nije htjela ni čuti, a kad je u nedjelju ujutro osvanula s misterioznim osipom, Seki Tini je puknuo film.
Rekla je da je njoj takvog ljetovanja već dosta, da ona nema nigdje živog mora, da u tom *** kampu nema ni jednog bora (Seka Tina nije podnosila sunce) ni zrikavca i da ona iz ovih stopa ide za Zagreb!
Rečeno – učinjeno.
I tako smo i mi, sat vremena nakon Tine, strpali stvari u pežo, napustili kamp i krenuli za Zagreb. Stotinjak metara od Novigrada trebali smo skrenuti za Buje – bajkovit istarski gradić na zelenom brežuljku.
Čekaj malo, ili je to bio Buzet? Također bajkovit gradić na zelenom brežuljku. Hmmmmm.
Istra je, kako sam uočila ovaj vikend, imala niz prelijepih bajkovitih gradića na zelenim brežuljcima. Problem je bio u tome što su meni nakon dva dana svi ti bajkoviti gradići nekak počeli sličiti jedan na drugi!!!
Stajali smo tako na raskršću kojih petsto metara od izlaza iz kampa, a ja sam se pokušavala dosjetiti kamo trebam skrenuti: Buje ili Buzet? Buzet ili Buje?
- Maša, spremi mobitel dok smo u društvu!
- Ali, mama,Teta Tina mi šalje poruke na Viber. Možda je važno!
- Nije važno, spremi mobitel odmah – odlučno joj odvratim i još odlučnije na blef skrenem desno.
Idućih sam nekoliko kilometara održala blic predavanje o tome kako Teta Tina i ja nismo imale mobitele do dvadeset i prve godine i kako smo, dok smo išle s mora, u autu pjevale ili igrale društvene igre.Taman sam, za bolji efekt, htjela dodati kako smo svaki dan hodale bose po snijegu pet kilometara do škole i spavale na vrećama za ugljen, kadli me Maša prekine:
- Mama jel imamo mi Enc?
- Ne, a i ne treba nam. Sad ne idemo po auto-cesti.
- Hmh. Meni se činilo da na onoj ploči piše Autocesta Smjer Pula.
Pogledam u smjeru Mašinog kažiprsta i stvarno – lijepo je pisalo – Autocesta i još večim slovima – smjer Pula.
To nikako nije slutilo na dobro, mislila sam si i sa zebnjom pogledala lampicu za benzin koja je bjesomučno počela blinkati prije kojih deset minuta. Ali Bože moj, pa ak ima ulaz, valjda ima negdje i izlaz s auto -ceste! Think pink i to sve! - obodrim se i opalim po gasu.
Bilo kako bilo, nakon nekoliko kilometara besciljne vožnje, dokoturali smo do natpisa Izlaz Višnjan. Objasnili smo ljubaznoj ženskici na kućici da smo mi Oprostite molim lijepo zalutali, a ona se nasmijala i rekla:
- Ma to ni nikakav problem, samo pratite smjer Motovun. Vidjet ćete prekrasan gradić na brdu. Ne morete fulat i da oćete!
Taman sam joj htjela objasniti da su nas ti prekrasni gradići na brdima i doveli u nevolju, ali neki nabrijani Česi iza nas su trubili pa smo joj zahvalili i krenuli - put Motovuna.
- Šta ti je napisala Teta Tina? - upitam Mašu koja je opet poskrivećki izvukla mobitel iz džepa.
- Da na raskršću skreneš lijevo za Buje. Oni su skrenuli krivo i skoro završili na auto-cesti pa su se morali vratiti - pročita mi Maša ledenim glasom.
****
- Mama, vidim Baku Maricu! Gore! - uzvikne mi Grga pola sata kasnije, taman kad smo se uspjeli spustiti s motovunskog brda.
- Grgure, sad stvarno nije vrijeme za to!
Grgi i Roku bi se tu i tamo na nebu - ukazivao lik Bake Marice.
- Pa rekla si da je na nebu! - Grga će začuđeno.
- Ne mogu sad to objašnjavati! Radije gledajte što piše na pločama, da znam gdje smo!
Crvena je lampica za rezervu blinkala sve intenzivnije, a mi smo se iz Motovuna spustili na vijugavu istarsku cesticu koja uopće nije izgledala kao da vodi put bilo kakve civilizacije.
- Pa di smo mi, nemam pojma... - promrmljam si u bradu.
- Tar - tu - fi – Roko u tom trenutku proslovka natpis na ploči uz cestu.
- Mama, znam di smo! U Tartufima! Pisalo je Tartufi na onoj ploči!.
- Ma ne, Roko! To nije mjesto, to su glji...
- A zašto onda svugdje piše Tartufi? Evo, još jedna ploča! Rekla si mi da čitam šta piše na pločama! - uvrijeđeno će Roko.
Roko je bome imao pravo. Na ploči je lijepo pisalo: Tartufi.
Općenito, čini se da je u Istri bilo lakše naći tartufe nego šalicu kave ili WC. Nigdje ni za lijek nije bilo nikakvog kafića ili putokaza, ali zato je na svakih nekoliko metara osvanula ploča s natpisom – Tartufi.
- Mama, a zašto ti nemaš đipies? Teta Tina ima đipies i ona se nikad ne izgubi - upita me Maša.
Hm, da stvarno, zašto nemam đipies? - zamislim se malo nad Mašinim pitanjem.
I zaključim da sam ja - pa malo staromodna. Uvijek računam da ću, ako se baš i zagubim, naletjeti na neku dobru dušu koja će me usmjeriti ka civilizaciji.
Ali u idiličnim Tartufima, osim par koza koje su mirno pasle raslinje i jednog psa lutalice, tog popodneva očito nije bilo nikog živog!
Taman kad me počela hvatati panika, kraj četvrte ploče Tartufi ugledam nekog čiču kako lagano đira na crvenom traktoru. Potrajalo je malo dulje dok sam zaustavila dedicu i objasnila mu da mi idemo put Zagreba i da smo malo zalutali. Čiča se čudom čudio kako smo se uspjeli zagubiti i da kako nemamo đipies. Izvukao je iz džepa mobitel i lijepo nam objasnio gdje smo. Uglavnom samo ravno, za sedam - osam kilometara je putokaz i lijepo pratimo smjer Buzet.
– Ma ne morete promašit, to je prekrasan gradić na brdu, vidjet ćete! - obodrio nas je na kraju.
Trubnuli smo dedici i zaprašili dalje put Buzeta i benzinske.Taman kad se na obzoru pojavio bajkovit gradić na zelenom brežuljku, Roko me upita:
- Mama, kolko još ima do Zagreba? Dosadno nam je! Jel možemo pogledat crtić na mobitelu?
- Ne - odlučno ću.
- A šta ćemo raditi?
- Ne znam, pjevajte nešto!
Potrajalo je nekoliko mučnih minuta dok su se dogovorili što će pjevati. Maša je navijala za Ninu Badrić, Roko je kao i uvijek predložio Bailando, a Grga nije ništa ni predlagao, nego je opalio pjevati vrtićku himnu :
Vrtić – to moj je drugi dom! Ja u srcu ga nosim svom...
I tako, dok sam uz zvuke vrtićke himne i zanosne španjolske ritmove na benzinskim parama jurila prema buzetskoj benzinskoj, a Nina Badrić mi na uho pjevala ljubavnu baladu, u sjećanje mi doluta jedno davno ljetno predvečerje i tamnoplavi stojadin sa krznenim bijelim sjedalima. Stojadin je u koloni milio prema Slunju, na povratku s mora.
- Tata, kolko još ima do Karlovca? Dosadno nam je! - pitale smo Beru po stoti put.
- Pa pjevajte nešto! - Keti će nam sa suvozačkog sjedala.
Ne sjećam se više odakle smo točno išli tog predvečerja i što smo pjevale, Seka Tina i ja, ali sjećam se da su Bero i Keti naručivali pjesme, a mi im ispunjavale glazbene želje.
Pjevale smo cijelim putem, dok je sunce zalazilo za idiličnim slunjskim brežuljcima, sve dok nismo ugledale žutu ploču s natpisom Karlovac.
Ne sjećam se da je itko te ljetne večeri imao nekakav telefon, da je itko tipkao, odgovarao na poruke ili buljio u neki ekran.
Ali sjećam se - da nam je baš nekako bilo lijepo. Samo nas četvero u plavom stojadinu, dok je sumrak padao po idiličnim zelenim obroncima na Staroj cesti.
>
>
>
ti.
- 20:58 -
