Marketing
Priča o korijandru, pjeni od tartufa, kulinarskim problemima i – žlici vegete
- Mama, šta je to korijandar? - upita me Roko s drugog kraja dnevne sobe koja je tog prohladnog Badnjeg popodneva bila obavijena gustim oblakom pare. Oblak se širio iz smjera minijaturne kuhinjice u kojoj sam, na vrhuncu kulinarskog žara, pripremala – svečanu večeru.
- Što??? - pomolim glavu iz zaparenog oblaka i zamahnem dva - tri puta kuhinjskom krpom kroz gustu paru.
- Šta je korijandar? - ponovi Roko.
- Neki začin, neam pojma - odvratim nezainteresirano.
Bila sam do grla u kulinarskim problemima. Mislim, da se odmah na početku razumijemo – ja stvarno nisam dobra kuharica. A na svečanu večeru smo svečano pozvali četvero ljudi – koje je valjalo impresionirati. Ili barem ne otrovati.
Standardi su mi na početku, oko dva popodne, kad je počela moja kulinarska drama - bili visoki. Zamislila sam večeru u sedam sljedova, opskrbila se neophodnim namirnicama, opasala se fertunom – i krenula u akciju. Ambicije su mi splasnule oko tri popodne, nakon što sam vlastoručno isjeckala tri kile povrća za juhu, shvatila da neću stići napraviti dvije torte koje sam planirala i potpuno odustala od kreme od kestena i tri glavna jela.
Živci su mi počeli popuštati oko pola četiri. Ona hrpa povrća još ni blizu nije sličila juhi, a od zvrndlanja nape me opako počela hvatati migrena. Dokusurila me ipak hrpa ljuski od krumpira na kuhinjskom podu na koju sam naletjela u preletu od sudopera do špareta.
- Što te ljuske rade na podu, Grga? - obrecnem se na Grgu.
- To ja tu slažem. Treba mi za kolač - odbrusi mi Grga, pokupi zdjelu s ljuskama i zabrza prema kupaonici.
- Začin? Misliš ko vegeta?- nastavi me Roko ispitivati o korijandru.
- Ahaa, pa tako nešto da - dobacim mu univerzalni odgovor jer sam, duboko u problematici ljuski od krumpira, potpuno zaboravila o čemu priča.
- Mama, a zašto ti ne kuhaš ko ova teta? - Roko pokaže rukom prema ekranu na kojem se upravo, u jednosatnoj pauzi između Violete i Lega Ninjaga, prikazivao neki kulinarski show.
Mlada i vedra kuharica blistavog osmijeha, rumenih obraza i duge, netom ispeglane smeđe kose, stajala je, odjevena u kariranu košulju s volančićima preko koje je bila prebačena snježnobijela pregača i - nešto žustro objašnjavala. Minimalistički uređena bež kuhinja u kojoj se nalazila djelovala je više poput operacijske sale, opskrbljena sa blješteće srebrnim steriliziranim loncima i uredno poslaganim kulinarskim instrumentima od nehrđajućeg čelika koji su visili na neonski osvijetljenom zidu iza TV gospođice.
- Hmh – bacim jedan pogled na svoj raznobojnim mrljama ukrašen fertun na kojem se, kraj natpisa Žitoproizvod, cerio bucmasti pekar iz ranih osamdesetih i drvenu kuhaču u ruci s koje se cijedio umak. Mudro prešutim odgovor i obeshrabreno se vratim u svoju kuhinju koja nimalo nije sličila na operacijsku salu, više na gradilište na kojem je eksplodirala cisterna s cementom.
- Grga, gdje mi je rukavica za pećnicu? - vratim se hrabro kroz koji trenutak svojim kulinarskim čarolijama.
- Treba mi, radim kolač - odgovori Grga promptno iz kupaonice.
- Šššš, ne derite se vas dvoje, ne čujemo ništa! – zadere se Maša i pojača ton.
TV kuharica je upravo za glavno jelo preporučila file dimljenog lososa na pjeni od tartufa, a za desert - sladoled od hokaido tikve. Da se to sve može naći na svakoj tržnici, još je rekla i posegnula za jednom od onih identičnih staklenih zdjelica što su poput epruveta u laboratoriju bile poslagane na uglačanoj inoks ploči ispred nje i počela izbacivati nasjeckane sastojke u nekakvu zdjelurinu na štednjaku.
- Prstohvat timijana, malo korijandra, kap - dvije soka od limete i samo malo sečuanskog papra za kraj. Sečuanski papar uvijek popravi stvar! – nasmijala se kuharica.
S nostalgijom se prisjetim onih davnih kulinarskih emisija gdje su svi recepti jednostavno završavali sa: ...I dodajte jednu žlicu vegete.
Ja stvarno ne znam gdje je ona to išla na tržnicu, ali ja sam se za Badnjak ipak držala provjerene hrvatske kuhinje. U pećnicu sam upravo ubacila hrvatski oslić proizveden u Vijetnamu, lijepo pomiješan s hrvatskim krumpirom iz Nizozemske. Sve sam to posipala hrvatskim češnjakom iz Kine i hrvatskim peršinom koji je za divno čudo - stvarno bio iz Hrvatske. Kako nisam imala sečuanskog papra, opalila sam na sve to još jednu žlicu vegete – za svaki slučaj. Vegeta uvijek popravi stvar.
Taman sam zadovoljno zalupila vratima pećnice, kad me ozlovolji pogled na bor koji je, umotan od glave do pete u mrežu, lijepo ležao nasred dnevnog boravka. Gosti su dolazili za sat vremena, a dnevna soba nimalo nije bila nalik onim dnevnim sobama koje su se ovih dana kočoperile s naslovnica ženskih časopisa. Ovako je to nekako ovih božićnih dana izgledalo na slikama koje se preplavile hrvatske kioske:
Časopis. Naslovnica. Dnevna soba. Lokacija nedefinirana, negdje u krugu podsljemenske zone. Snježnobijeli kamin. Kraj kamina košara s drvima. Pravim, ne plastičnim. Vatra u kaminu lagano gori. Prava, ne plastična. Na kamin se nalijepilo raskošno božićno drvce srebrnog odsjaja s vrlo elegantnim srebrnim kuglicama. Iznad svake kuglice, mašnica – razumije se srebrna. Ispred tog ucifranog i nakrcanog drvca, u fotelji sjedi - Mama.
Odjevena u crvenu plišanu haljinu, kose nafrčkane na Figaro i bez traga podočnjaka jer dabome da nije pola prošle noći motala sarmu, a drugi dio čistila bakalar. U ruci čaša šampanjca. Pokraj Mame dva - tri preslatka klinca s loknicama - svi utegnuti u karirane haljinice ili vestice na rombove. Iza svih njih sjedi Muž u bordo papučama i - zadovoljno pućka lulu. U pozadini se nazire stol s božićnim delicijama. Ni traga nikakvoj francuskoj salati ili sarmi. Sa stola se širi samo decentan miris božićnih kolačića.
Bacim jedan pogled oko sebe – na svoju božićnu atmosferu;
Muža nije bilo ni od korova jer je prije sat vremena otišao od susjeda posuditi sjekiricu za bor.
Grga je u potkušulji radio kolače u umivaoniku. Maša je nasred sobe raspetljavala božićne lampice, a Roko je, odjeven u svoju omiljenu kombinaciju – donji dio trenirke, bijelu košulju i leptir - mašnu - buljio u kulinarski show i dobacivao mi dobronamjerne kulinarske savjete. Nismo bili nimalo nalik onim posrebrenim likovima s naslovnice, ali učini mi se nekako - da smo se ipak mrvicu bolje zabavljali.
Bilo kako bilo, mala se kazaljka na zidnom satu opasno približavala brojci pet, a ja još nisam ni započela pripremati desert.
- Grga, gdje mi je kalup za muffine?
- Meni treba. Za moj kolač - dobaci mi Grga u prolazu i pronese kraj mene kilu oštrog brašna.
- A zašto si ti u pokušulji?
- Vruće mi je. Pečem kolač – odvrati mi Grga.
Osvrnem se zlovoljno oko sebe u potrazi za nekom zdjelom, kad odjednom začujem onih pet riječi od kojih zazire svaka majka kuharica.
- Mama, mogu ti ja pomoći? - Grga dovuče stolac i popne se za šank, držeći u zabijeljenim rukama polupraznu vreću oštrog brašna - Moj kolač se već peče.
- Može, Grga, može – taman ćemo sve stići, imamo još pola sat...- u naletu iznenadnog optimizma prekine me zvuk mobitela.
- Bok, Mimi – začujem Ketin užurbani glas s druge strane linije - Čuj, imaš ti danas malo vremena? - retorički me upita.
- Poslala sam ti sarmu po autobusu. Kreće sad u pet iz Karlovca.Trebao bi neko doći po to deset do šest na kolodvor.
Svečano obećam Starki da će netko doći pokupiti sarmu iz autobusa, zaklopim mobitel i rezignirano se zapiljim u TV ekran na drugoj strani sobe. Ona sretna ženska na telki je upravo u zasljepljujuću zdjelu ubacila pod pravim kutem nasjeckani češnjak i histerično se nacerila - kao da baš uživa sjeckati češnjak. Očito da nije morala kuhati svaki dan.
Nešto mi se u tom trenutku u toj njezinoj kuhinji učini čudnim.
Kao prvo, nije bilo ni traga nikakvom prljavom suđu. Nigdje nije bilo odbačenih ljuski krumpira ili kore od mrkve.Nije bilo nikakve dječurlije koja prenašaju oštro brašno po kući i rade kolače u umivaoniku, ona nije urlala kroz zaglušujući zvuk nape i nije ju usred emisije nazvala mama da deset do šest pokupi sarmu na autobusnom kolodvoru! Hah. Lako je toj balavici tako kuhati! - zaključim pobjedonosno i pogledam na sat. Gosti stižu za pola sata.
***
I tako, prošla je i ta Badnja večer. Postavili smo bor, raspetljali lampice, provukli novi konac kroz izlizane stare kuglice i uredili jaslice. Večerali smo, nazdravili s gostima, zaključili kako vrijeme prebrzo prolazi i kako bi se trebali malo više družiti. U kasni sat smo ispratili goste i stavili djecu na spavanje.
Roko i Maša su zaspali u tren oka, a Grga je širom otvorenih očiju ležao u krevetu i proučavao strop.
- Znaš šta ću ti ja pokloniti za Božić, mama? - odjednom sjedne - Stroj za muffine. Sam ću ga napraviti. Bit će žuti. I sve će raditi sam. Da se ti ne mučiš.
- Hvala ti, Grga. Ajde sad spavati, kasno je. Kad se probudiš, čeka te poklon pod borom - odvratim mu nježno i krenem prema vratima.
- Mama, čekaj! - Grga me zaustavi.
- Što je bilo, Grga?
- Bit će ipak zlatni.
- Može. Sretan Božić, Grga.
- Sretan Božić, mama.
U svoj toj kulinarskoj strci sam vam zaboravila ispričati kako je to s Bibom i Keti ići u šoping. O tome u nekoj drugoj priči.Onoj sljedećoj. Sad moram ići. Još nisam zamotala sve poklone.
Post je objavljen 31.12.2016. u 09:10 sati.