|
Prestala je govoriti. Podigla je pogled i susrela negdje na pola puta udaljenosti samo svoj odraz, s druge strane nije bilo odaziva, čak ni kao jeka. Ali bila je tu, njena mučiteljica bez riječi, bez pitanja. U sivoj elegantnoj bluzi ispod bijele kute, uredno začešljane kose i ruku Mona Lize u svom krilu. Sad se pitala miče li se bijela kuta uopće, možda sjedi tako i kad nje nema, možda uopće nije živa, možda uopće niti ne sluša. Možda ni ne diše. Ali disala je, vidjelo se po pomicanju njenog grudnog koša, gumbić na košulji u redovitim se razmacima uredno zatezao do propisane granice, ni više ni manje, a onda se vraćao u labavo stanje. Ona nema gumbića, zadnji su popucali i razgolitili je do neugode. Sad je prstima koji su malo drhtali pokušavala sastaviti rubove košulje, ali što je više zatezala košulja je bila sve više tijesna i lijepila se na oznojenu kožu. Neugodno. Svježa i davna sjećanja prvo nevidljiva i nejasna, sad su dobijala neku crvenu boju srama koja je na mjestima prelazila u ljubičasto. Tražila je utjehu i melem, ali bijela kuta s druge strane bila je neumoljiva. Ruke Mona Lize nisu poznavale rukavice. Ako bi pauza bila malo dulja, samo bi joj tiho ispod glasa rekla da priča dalje i to je bilo poput zapovijedi. Mjesto na kojem je sjedila dalo joj je na to pravo. Kad je ona ušla, bijela kuta je bacila pogled na sat, učinilo joj se da se uključio tajmer iako ga sat nije imao. Ruke Mona Lize renesansnim pokretom pokazale su stolicu. Svaki puta isto, ispočetka isti rituali. Da li je unaprijed znala da je ovo još samo jedan paket u nizu, odmotan i zamotan već nekoliko puta, tako da je i papir bio izgužvan.? Povijest bolesti nije poznavala druge otiske jer su svi digli ruke i sad je samo predstavljala povratnu kartu na stolu. Neka se nađe. Pa ipak ona je poslušno pričala ispočetka iste priče. Pričala je o gušenju i drhtavici, o panici i hladnom znoju straha od propasti i samoće. O bezimenim avetima koje su se pojavljivale u sjenovitim uglovima, o dnu kojeg je dotakla i želji da ide u nemoguće dubine, o svojim promašajima, o sebi maloj ptici i letu sa balkona. O nemoći da se obrani od kradljivaca njenog života. Priče o krivici i sramu. O punim i praznim čašama bez dna, o krvavim tragovima u toploj vodi i padu u bezdan. - Slušam te, pričaj dalje – Ruke Mona Lize bile su i dalje hladne i daleke. Ima li dalje? Noktima koji su se vać malo nakrhali grebala je sada dalje po sjećanjima, možda nekim novim i neispričanim, baš na mjestima gdje je boja bila ljubičasta, jer baš tu bubrili su nevidljivi vlasnici njenog života u svojim čahurama. Čahure su bile sve veće i unutra je počelo zujati. Aveti su je slijedile i smjestile se pod njenu kožu. Bijela kuta nije ih čula, ruke Mona Lize vrtile su sada plastičnu čašicu u kojoj su bile odmjerene dvije bijele tablete. Pojačana doza. Ona je i dalje pričala, zamišljala je kako će neki leptiri probiti opnu njene kože, imati će crna krila i ljubičasti sedef na vrhovima i stopiti će se sa noćnim nebom. Ruka Mona Lize podigla se i popravila neki neuredan pramen iza uha. - To je nešto novo - rekla je i pružila joj čašicu. Jedan je crni leptir iz nekog ugla zalepetao svojim krilima. Ruke Mona Lize ispustile su čašicu i bijele su tabletice nestale negdje u paučini pod stolom. Gusjenice su ugibale u starim zidovima bolnice. Stiglo je doba rađanja leptira. Vijest za nesvjest - Zaključen Bestselerov natječaj za kratku priču. Od sutra troglavi zmaj radi izbor. Drž'te gaće! |
|
U zadnje vrijeme rjeđe svraćam na blog, pa sam malo previdjela zadatak dobiven od Tixi. Evo, ispravljam propust s nogu i nabrzinu, malo sa zakašnjenjem, ali uz ispriku i puno simpatija za darovitu poetesu. Zašto nick plejadablue? Tko nije još promatrao skupinu plejada, svakako to treba učiniti, promotriti ih na ogledalu neba, golim okom. Taj komadić neba uvijek je malo plavičast jer se skupina sastoji od stotina zvijezda, negdje u sazvježđu Škorpiona (a ja sam škorpion), ali uglavnom je samo sedam vidljivo golim okom. Možeš ih dobro prebrojiti ako stojiš u mrklom mraku i ako umiriš pogled. A opet, nikad ih ne možeš smjestiti na mjesto na kojem su bile trenutak ranije, stalno malo plove, pa im i ime možda potječe od grčke riječi pleo – plovim, a ne od Peleiades – golubice, kako se ponekad misli. Ustvari, to je skupina uvijek posložena na drugi način, ovisno o tome kako fokusiramo pogled, a istovremeno je, unatoč različitim pogledima i stoga promjenjivom međusobnom položaju, stabilna i jedinstvena. Eto, ja volim ploviti poput plejada, a ustvari sam uvijek tu gdje jesam. Zašto Bosim nogama po zrnima divlje riže? Odgovor se nalazi u jednom mom starom postu: Manoomin Prvi puta vidjela sam divlju rižu prije nekoliko godina, to je bilo onih dana kad sam nakon povratka iz bolnice provodila vrijeme uglavnom sama, u ljetno vrijeme kad normalni svijet nestane negdje prema moru, a i oni koji ostaju koriste vikende da pobjegnu od vrućine. Iako sam bila sama, začudo nisam bila osamljena niti sam osjećala tjeskobu i strah, ponekad samo nemir koji sam pripisivala sjećanju na trenutke kad je vjerojatnost da će puknuti nit koja me vezala na koračanje ovim svijetom bila vrlo velika i očekivanju nalaza koje sam uskoro trebala dobiti. To su ustvari bili mirni i sretni dani. Provodila sam vrijeme u pripremanju svakojakih delicija za sebe, odabirući iz košare koju mi je susjed redovito donosio s placa – istresala sam je na stol i divila se bojama, slagala ih u lonac zamišljajući da slikam i udisala mirise dok se moja kreacija lagano krčkala. S punim tanjurom sjela bih na terasu i ostala tako satima nakon što bih pojela svoj obrok , dišući i ništa drugo. Legla bih sa zalaskom sunca, spavala bez snova i budila se ujutro s prvim zrakama. Vrijeme odluka još nije bilo došlo. Jedno sam jutro nakon noćnog pljuska izašla bosim nogama na travnjak. Bilo je svježe i vlažno, a tlo mekano pod nogama.Tada sam prvi puta u kutu vrta primijetila travu koja nije bila kao ostala.Vlati su joj bile duže i šire, a između su bili dugački uski klasići. Sagnula sam se, otrgnula jedan i protrljala ga među prstima. Na dlanu su ostala uska tvrda zrna tamnomodre boje, više su ličila na male uske štapiće, no nije izgled bio to što me fasciniralo, nego boja. Sakupila sam šaku - dvije i stavila ih u staklenu zdjelicu da im se divim. Kroz nekoliko dana zrna su postala skoro crna, ali je pod svjetlom još uvijek izbijala iz njih ona prekrasna tamnomodra boja. Par dana kasnije prvi puta sam nakon bolnice sama otišla u nabavku. Premećući po policama odjednom sam na slici ugledala svoja crna zrnca, a na kutiji je pisalo – divlja riža. Kod kuće sam usporedila zrnca, bila su ista. Pokušala sam zamisliti odakle se divlja riža našla u mom dvorištu i na koji način je njeno plodno zrno prešlo tisuće i tisuće kilometara, možda u utrobi kakve ptice ili s nekim vjetrom i sada mi pričalo o suncu i nebu, o vjetru, vodi i održanju života. Iz razmišljanja prenuo me zvuk telefona, moj mi je doktor javljao da su moji nalazi savršeno uredni. Tog trenutka shvatila sam da sam imala svoju berbu, svoj manoomin i da u mom životu više ništa neće biti kao što je bilo. Došlo je doba odluka. Doba novog života. Zagrizla sam jedno zrnce divlje riže. Imalo je okus po orasima. /2005/ Koga zanima/a nezna/, kako kupiti zbirku Blog priče, neka klikne na banner lijevo. |
|
Negdje sredinom dana srela sam Paula. Paul je slikar. Slika ženske aktove u akvarel tehnici. Blijedo, vodenasto, prozirno. Kaže da su žene baš takve, prozirne. Ali bradavice žena na njegovim slikama pokazuju suprotno. Crvene su poput zrele trešnje i najčešće narušavaju kompoziciju slike. Smješta ih uvijek negdje sa strane. Blijedi pubis u sredinu, crvene bradavice sa strane, tako da kad slika dođe na zid, izgleda kao da visi koso. Bradavice uvijek pretegnu, čak i kad su dojke male. Ali malo je njegovih slika na zidu. Većinom završe u ladici. Njegovoj. - Zovem te već par puta na mobitel, ali se ne javljaš. Moram ti nešto reći. Opljačkan sam. - rekao mi je u jednom dahu, tihim, ali uzbuđenim glasom. - Kako, opljačkan? Pa što se ima kod tebe pljačkati? Paul ne prodaje svoje slike i godinama živi od socijalne pomoći i donacija. U stanu pokojne majke u kojem je još uvijek njena sofa presvučena crvenim, olinjalim plišom. I antikni stolić sa intarzijama. Intarzije su nekad, prije nego je Paul na njima smjestio svoje bočice, bojice i kistove, predstavljale šahovsku ploču. Paul mi je jednom u povjerenju ispričao kako se njegova majka dobro razumjela u damin gambit i mogla je pobijediti svakog muškarca, čak i velemajstora. Svaki bi na kraju završio na njenoj sofi. Matiran. - Da nisu odnijeli mamin antikni stolić? - upitah, jer stolić mi je prvi pao na pamet. - Glupost - reče Paul - nitko nema pojma da je to antikni stolić. Osim tebe - doda pogledavši me ispod oka. – Ukrali su neke moje slike. Paul nikad nije pokazivao talent za šah. Samo za slikanje. Povjerljivo me uzeo pod ruku i predložio da će mi sve ispričati uz nekoliko poteza kistom. Jer, kako je rekao, od noćas svrbe ga prsti, onako kako svrbi inspiracija, pa bi želio da mu poziram. Pomislila sam kako se Paul uopće ne mijenja. Izgledao je jednako mlad kao prije desetak godina kad sam ga upoznala, a tada je već bio dohvatio četrdesetu. Kosa mu je, doduše dobila više sijedih, ali je još uvijek bila vezana zelenom kožnom vrpcom u repić. Zelenom vrpcom s perlicama od žada na krajevima. I mirisao je isto. Na boje. Na tisuće nijansi boja. - Jesam li se ja promijenila? – upitala sam ga ležeći na crvenoj sofi njegove majke. - Jesi. Na bolje. Paul je uvijek znao što treba reći. I kako slikati da bi riječi bile istinite. Stajao je sa kistom u ruci i skicirao moje obrise po zraku. Pa na papiru. Ponekad bi se malo odmaknuo, zažmirio i zabacio glavu. Pa bi prišao i namjestio mi koljeno. Pa glavu, podižući mi malo bradu. Zagledavao se u posudice s bojama, u moje oči. Doticao mi bradavice. I ne samo bradavice. Odabirao moje boje. One na koži i one ispod kože. - Brava nije obijena. Znaš ti mene, ponekad zaboravim zaključati vrata. Kad sam se navečer vratio, odmah sam vidio da je netko ispremetao slike i da neke slike fale.Točnije, tri slike. Tvoje. - Zar samo moje? Po čemu su moje drugačije od drugih? Misliš da bi me netko mogao ucjenjivati? - Hm. I to sam pomislio. Ali, tko te uopće može prepoznati na tim slikama? Ni na jednoj ti se ne vidi lice. Oboje smo ušutili. Paul se posvetio potezima kista. Dok se plava boja razlijevala niz moje bokove, ja sam gledala Paula. I stolić za šah na kojem već dugo nije odigrana nijedna partija. Bar ne ona u kojoj bi ja bila kraljica. Kažu da je u šahu najvažnija taktika. I predodžba. Misliti unaprijed, ne samo o svojim potezima, nego i o potezima onog drugog. - Znam! Tvoje su slike najbolje od svih. Moja najbolja djela. Zato su ukradene - rekao je Paul odjednom. – Lopov mora da je znalac. Razumije se u umjetnost – pojasnio je podižući pogled. I dodao – ili u modele. Pomislila sam da se lopov bolje razumije u šah nego u umjetnost, ali nisam glasno izrekla tu misao. Dok je Paul povlačio zadnje poteze kistom, prisjetila sam se prošle večeri. Bilo je lako ući u nezaključan stan, u vrijeme Paulove obavezne večernje šetnje. Izvući tri svoje slike sa dna ladice, gdje su nekoliko mjeseci stajale neopravdano zaboravljene. Izbaciti ostale iz ladice. Razbacati ih. Napraviti malo nereda. Svoje slike odnijeti doma, u svoju ladicu. Obično kad izgubiš nešto, onda tek vidiš koliko ti je to važno. Toliko važno, da si ponekad spreman sve učiniti da to ponovno dobiješ. - Bilo je vrijeme da te ponovno slikam, zar ne? – Paul je zadovoljno ubacio kist u plavu staklenu bočicu i okrenuo sliku prema meni. - Da, lopov ti je ustvari učinio uslugu – nasmijala sam se. – Stvorio si remek djelo. A sada je vrijeme za završnicu, pomislila sam. Jer, uvijek su mi s Paulom bile najbolje završnice. Preporuka:Partija šaha Vijest za nesvijest s naslovnice - knjigu "Blog priče" u nakladi Zoro konačno možete kupiti i - čitati. Hvala Bookaleti i ekipi što su se potrudili da blog priče budu ukoričene. |
